Najautentičnije mjesto u Splitu nećete pronaći u turističkim vodičima: lokalci ga čuvaju kao svoju malu tajnu

Nabrojati sve ljepote i atrakcije Splita nije jednostavno. Popis je ogroman. Krenuli bismo od Dioklecijanove palače i svega što krije, poput Peristila i katedrale svetog Duje, pa se udaljili od te stare jezgre i prošetali Marjanom, Prokurativama, Marmontovom, zastali kod Peškarije i Pazara… I sve ćete te zanimljivosti naći u turističkim vodičima i reportažama.

Ali jedno mjesto bez kojeg je svakodnevica u Splitu nezamisliva možda će vam promaknuti. To je Matejuška, mala ribarska lučica zapadno od rive, mjesto koje ima svoj ritam i tradiciju i koja se već desetljećima ne prilagođava turizmu i ostaje dnevni boravak Splićana.

Matejuška je već desetljećima dio splitske svakodnevice. Dok s istočne strane Rive zaljev zatvara luka s velikim trajektima, katamaranima i kruzerima, u Matejuški je sve manje, nekako mirnije. U njoj su usidrene male ribarske brodice i barke lokalaca, galebovi vode svoje beskrajne rasprave, a zidiće i klupice koje ju okružuju zauzimaju ljudi koji piju kavu ili pivo iz kafića, ćakulaju…

Ime Matejuška navodno dolazi od crkvice svetog Mateja koja se nekad nalazila u blizini. Oblik kakav danas poznajemo počela je poprimati u 19. stoljeću, u vrijeme kad se Split širio izvan granica Palače. Velika gradska luka služila je trgovini i putničkom prometu, a na ovom je mjestu uređena manja luka koja je od početka bila namijenjena ribarima i lokalnim barkama.

Nije to nikad bio neki reprezentativni prostor, baš naprotiv. Ovo je bila luka ribara i radnika, mjesto gdje se iskrcavala riba, popravljale mreže i pripremalo za novi izlazak na more. Tijekom 20. stoljeća Matejuška se više puta uređivala i prilagođavala gradu koji se mijenjao, ali je uvijek zadržala svoju osnovnu funkciju: biti mala, lokalna luka za “male ljude” i njihove barke.

„Matejuška je stoljećima bila luka za brodice splitskih ribara, stanovnici Velog Varoša odatle su se otiskivali na more da bi prehranili svoje obitelji. I danas je tamo privezano na desetke brodica, mreže se suše, pripremaju se i prodaju mamci, a u blizini je i spomenik ribarima, velika udica,“ piše TZ grada Splita.

U vremenima kada turizam nije diktirao ritam grada, Matejuška je bila dio svakodnevice: mjesto gdje se donosio ulov, gdje se znalo tko je koliko uvatija, tko je imao sriće, a koga je more “izvozalo”. Riba s Matejuške završavala je na splitskim pijacama, u konobama i na obiteljskim stolovima. Nije to bila samo lučica, to je bio produžetak kuće i dnevni boravak mnogih Splićana.

Oni koji žele upoznati Split „iznutra“, neispeglani, pravi, onaj u kojem turizam ne vodi glavnu riječ, a ljudi se pozdravljaju po imenu, trebaju sjesti upravo na Matejušku. Njezin adut nije veličina, jer realno prilično je mala, već atmosfera koja se u velikoj mjeri zadržala sve do danas. Tu se sjedi, komentira politika, vrijeme, Hajduk i “kako je nekad bilo bolje”. Pa i Matejuška sama, reći će stariji.

Na Matejušku se ne dolazi sjesti na terasu kafića. Za to postoje Riva i nedavno obnovljena Zapadna obala. Na Matejuški se sjedi na klupici, s pićem iz dućana, nitko vas ne požuruje, glazba ne trešti, a pogled na grad umiruje. Iako kroz povijest nije bila mjesto odmora i romantike, već teškog ribarskog posla, danas ju upravo ta autentičnost čini romantičnom.

Danas je, naravno, otkrivaju i turisti. Neki zastanu jer vide okupljene lokalce, ribare u zoru, šušur. Uživaju u pogledu na palme i zalazak sunca, ali ne znaju zapravo koliko ovo mjesto Splićanima znači. Autentičnu Matejušku ipak ćete najbolje doživjeti izvan ljetnih mjeseci. U proljeće, kad s obaveznim sunčanim naočalama Splićani love zrake sunca i paze da djeca u igri ne upadnu u more, na Badnjak i Staru godinu, kad se nazdravlja na zidiću, vikendima kad se ide u đir s ekipom…

Split je danas pun hotela, apartmana, kruzera i gužvi, ali Matejuška je mali, tvrdoglavi podsjetnik na ribarski, mediteranski identitet. Na grad koji je živio od mora, a ne samo uz more. Ona je kontrapunkt velikim pozornicama poput Rive i Palače. Nema poziranja, nema spektakla. Samo život, u njegovom najjednostavnijem obliku.