ROBERT DACEŠIN OTKRIVA SVOJE DOŽIVLJAJE IZ AFRIKE KOJI SU MU PROMIJENILI ŽIVOT

Magistar ekonomije, bloger, teniski sudija koji je sudio Nadalu, Berdihu, Monfisu, govori pet jezika, ali mu je ipak najdraže volontersko iskustvo koje je stekao u sirotištu u Tanzaniji

Zahvaljujući fabrici obuce „Bema“, djeca u sirotištu dobila obuću

Robert Dacešin je jedan od onih „ljudi velikog srca“ koji svoju pozitivnu energiju i dobrotu šire gdje god se pojave. Pa tako nije ostao neprimijećen ni u dalekoj Africi, gdje je volontirao u jednom sirotištu. Za djecu iz sirotišta u Tanazniji koja su ostavljena ili nesrećnim slučajem ostala bez ikoga poput malog Dejvida, Robert je heroj i neko koga će oni zauvijek pamtiti. Odjeća, slatkiši, obuća, pribor za školu ili lopta, za njih su najveći pokloni o kojima sanjaju, jer je tamo život surov i nemaju čak ni pitke vode dovoljno. Volonteri koji kroče u  njihovu zemlju su poput velikih heroja i dobročinitelja, jer oni umiju da cijene male stvari i da im se istinski raduju.

Robert ne umije da ne radi ništa, pa su njegova zanimanja šarolika, a predanost svakom poslu koji obavlja, donosi i zapažene rezultate. – Magistrirao sam ekonomiju na ekonomskom univerzitetu u Bratislavi, Slovačkoj, a već nekoliko godina se bavim digitalnim marketingom. Pokrenuo sam mnogo vlastitih projekata, poput najčitanijeg putopisnog bloga u BiH (Rio priče sa putovanja), prvog interaktivnog turističkog vodiča za grad (Travel mapping), dugo godina radim kao međunarodni teniski sudija gdje sam imao priliku da sudim Nadalu, Mareju, Berdihu, Monfisu i mnogim drugim igračima iz svijeta tenisa, a napisao sam i tekst o 22 načina kako unaprijediti turizam u Banjaluci, navodi Robert neke pojedinosti iz svoje zanimljive biografije. Osim toga on govori i pet stranih jezika: engleski, španski, portugalski, italijanski i slovački, a dobio je i nagradu grada za doprinos razvoju turizmu i sportu u Banjaluci.

Njegove ambicije ga tjeraju da uvijek iznova smišlja neke nove aktivnosti, pa je tako bilo i sa idejom da ode u Afriku. – Da odem na ovo putovanje, potaknula me je želja za nečim novim, ali i želja da pomognem. Iskreno, do sada nikada nisam volontirao, tako da je ovo u dobroj mjeri i bio šok za mene. „Prvo pa muško što bi rekli!“,  kaže Robert. Kako navodi htio je da otkrije kako ti ljudi zaista žive, te da vidi ako im na neki način može pomoći i dati svoj doprinos nečemu većem. – Na sreću, imao sam veliku podršku fabrike obuće „Bema“ iz Banjaluke koja je pristala da donira koliko god je bilo potrebno novih kožnih cipela za ovu dječicu. Ne mogu vam opisati koliko su oduševljeni bili kada su vidjeli, prepričava Robert.

Kako navodi Afrika je uvijek bila jedna od njegovih želja. Tu želju je najviše rasplamsala, jedna divna djevojka iz Srbije, imena Maja Orihan, koja mu je pričala da je volontirala u nekom tamo sirotištu u Tanzaniji. – Međutim, sva ta njena priča o volontiranju, činila se tad galaksijama daleko. Robi, budi realan. Radiš od 8 do 4. Od ponedjeljka do petka. Imaš 18 dana godišnjeg. Gdje ćeš naći vrijeme za Afriku, odzvanjalo mu je i to u glavi, kaže Robert.

 – Ali, nerijetko se desi da ti život uvijek iskroji stvari baš kako trebaju da se dese, samo ako si dovoljno strpljiv, te je tako splet nekih slučajnih okolnosti, doveo do toga da počnem da radim od kuće. Da se bavim digitalnim marketingom. Sam sebi kreiram dan, ali i finansije, te mogu da se odlučim za nešto ovako. Tako da je priprema u glavi počela već tad. Ona istinska, nekih skoro godinu dana kasnije kada smo djevojka i ja kupili avio karte i shvatili da zaista idemo.

Baš tim navedenim opisom počinje uvod u Robertovo životno ikustvo koje će doživjeti u Arfici, a koje će mu promijeniti pogled na sve.

 – Koliko god da si spreman na volontiranje u Africi i ono što ćeš tamo naći, nije jednostavno kad to sve vidiš iz prvog lica. Kad shvatiš da to nisu filmovi i stvari koje gledaš po National Geographicu, već da je to realnost. Ona surova. Tek kad kročiš ovdje shvatiš koliko smo mi zapravo bogati. Potpisujem da je Bosna u top 20% svijeta po kvalitetu života. Bez šale i smijeha na ovo izrečeno. Na stranu šta mi ovdje mislili i koliko „hejtali“ ili mrzili sistem. Bosna jeste neka vrsta Afrike, ali vjerujte mi, mnogo manje Afrika od one prave, uvjerava nas Robert kroz sve izrečeno, ali i proživljeno na drugom kraju svijeta.

 – Ovi ljudi nemaju vode, struje, interneta. Većina kuća nema tepiha. Asfalt postoji samo u većim gradovima. A možeš da vidiš majmune kako se zajedno sa djecom šetaju ulicama. Niko i ne obraća pažnju na njih, samo su neke od slika iz Robertove realnosti koju je vidi u Africi.

 Ali ono što je on takođe vidio je i to da novac i komfor nisu presudni za sreću.

– Bez obzira na sav afrički nered i zbrku, oni su mnogo srećni. Nasmijani. Ali, istinski. Ne provede sate za telefonom, već se igraju na ulici. Nemaju markiranu garderobu, skupe satove, aute i šta znam šta još što mi percipiramo kao bitno. Vjerovatno mnogi i ne znaju šta su ove stvari. Materijalno, mnogo su iza nas. Emotivno, mnogo ispred, zaključuje Dacešin.

 – Kad si tu, vidiš da naša djeca žive kao kraljevi za njih. Mislim da u neku ruku toga i nismo svjesni jer nam se  u mentalitetu dešava to da se stalno poredimo sa Austrijom i Njemačkom koje su tu preko puta, pa onda stvaramo nezadovoljstvo našim svijetom i kako ništa ovdje ne valja. Ne kažem da je kod nas savršeno, ali Njemačka i Austrija su dvije zemlje. Čitava Afrika živi lošije od nas. Svih 50 zemalja. Možda su neke zemlje poput Nigerije ili Južnoafričke republike ekonomski jače, ali kvalitet života se ne može uporediti sa ovim ovdje. Hrvatska, Bosna, Srbija i sve zemlje bivše Juge spadaju u top 20% svijeta po kvalitetu života, objašnjava Robert neke od stavki koje pokazuju realnost života iz ekonomske perspektive.

 – Tamo nisam vidio niti jedno dijete da se igra sa mobilnim telefonom, da ima tablet, čak ni bicikl. Većina djece igra se sa starim krpenim loptama na prašnjavim ulicama, ali ih to ne spriječava da budu srećni.

Nikada nisam vidio toliko siromašne, a srećne djece kao tamo. A tek kad im posvetiš malo svog vremena. Dobiješ osmijeh koji otapa i glečere po Patagoniji. To što si poklonio malo svoje pažnje i koliko si svojim malim djelom uticao na njega, vrijedi deset puta više, prepričava svoje doživljaje ovaj mladi volonter.

– Ono što bih zaista želio, je da svi koji ovo čitaju shvate koliko malo je potrebno da se oni učine srećnim. Njima ne trebaju skupe stvari, markirana garderoba ili video igrice. Ukoliko već ne možeš da odeš tamo, šta god da im pošalješ, biće više nego korisno. Posebno pribor za školu. Toga nemaju mnogo. Mada, najviše se obraduju slatkišima. A ako želiš da doživiš ovo iskustvo, onda samo naprijed. Fontana priča koja se krije u ovom mjestu i stvari koje ćeš naučiti sa ovom djecom, vjerovatno ćeš prepričavati svojim unucima jednoga dana, dok ti budu sjedili u krilu, poručuje Robert nakon svojih iskustava u Tanzaniji.

Novosti plus