KAMENA IDILA ODOLJEVA GODINAMA I MODERNOJ GRADNJI
DALMATINSKO SELO GORICE NADOMAK SKRADINA JEDINSTVENO PO SVOM NASLJEĐU
Lalići se vraćaju iz svih krajeva svijeta i obnavljaju ognjišta koja su stara i po nekoliko vijekova
Iako se za kamen umije reći da je hladan, oštar i neprijatan, u dalmatinskim krajevima ga ipak gledaju drugačijim očima i daju mu potpuno drugi opis. Kako kažu oni umiju sa kamenom živjeti i od nega svašata načiniti. Za nih je kamen „svetinja“, jer su od njega sagrađene i kuće i okućnice, ali i sve ono što je potrebno za život. Ukratko, sa kamenom sve počinje i završava.
Tu gdje je kamen bio i ostao nešto na čemu se rađa, živi i umire, moralo se kažu razmišljati kako da on postane „topao i prijatan“ i kako da se iskoristi za gradnju i to prije svega – mjesta za život.
Oni najstariji koji su se rađali i odrastali u kamenim kućama, kojima je čak i krov bio od kamena, prisjećaju se koliko su znoja njihovi pretci prolili nosajući kamen. Upravo takvu priču pronalazimo u Goricama, nadomak grada Skradina.
– Takvu kuću nije bilo lako sagraditi, trebali su dani i mjeseci mukotrpnog rada svakog sposobnog člana porodice, pa čak i žena da bi se sagradio dom, kaže Jovo Lalić koji se tu rodio, pa jedan period živio u dalekoj Americi, te se ponovo vratio na ognjište koje je obnovio. Kako navodi Jovo, kamen se prethodno klesao i uz pomoć stoke dovlačio na mjesto gradnje.
Kao vezivni materijal se koristila mješavina od gnjile ili kako je još zovu „ilovače“ i kreča, a kreč se pravio od kamena. Kamen se prepričavaju Lalići palio na vatri u koju se naloži dosta drva, pa se doda još neki poseban kamen i kad se ispeče, dobija se kreč. Takav kreč se kažu miješa sa gnjilom i tako sve bude čvršće od betona.
– Te kuće nisu bile velike, a razlog je upravo sva navedena težina gradnje koja se sastojala od ručnog rada i bez ijedne mašine. Da neka sparava diže kamen, činilo se kao daleka i neostvariva budućnost o kojoj su dakako samo mašatali dok su im ruke trnule od tereta koji su u toku dana morali prebaciti. Majstori koji bi se odvažili na gradnju, uglavnom su bili samouki i bez izučenih škola, ali ih je život učio raznim zanatima, pa su postali vrsni majstori, čijoj se gradnji i danas mnoge arhitekte i graditelji dive.
– Osim gradnje bilo je i posla u vinogradu i maslinicima, ali i oko blaga- uglavnom stada ovaca, ali i magaraca koji su bili jedini pomoćnici ljudima u nosanju tereta, kaže Jovo prisjećajući se slika iz svog djetinjstva, ali i svih priča od svojih roditelja. U tom kraju kamena ima najviše, a drveta malo, pa se zato taj isti kamen morao pretočiti u nešto korisno.
Nije bilo drugog izbora i sve se kažu pravilo od kamena – mjesto za život i mjesto za molitvu, ali i odmor, poput kamenih ploča pored vinograda ili onih ugrađenih u zidove oko kuća i puteva, kojih još ima u ovom selu. Baš takva gradnja još uvijek stoji uspravno i odoljeva vijekovima, ratovima ali i buri sa Jadrana, koja kad jako zaduva može i čovijeka da ponese. Ali „Dalamtinski kamen je prkosan i jak“, rekli bi u ovom selu, pa on ipak opstaje.
Inače u Goricama su sve kuće Lalića, a krsna slava im je Đurđevdan. Lalići kažu da vole svoje selo i svoje kamene kuće, pa su se zato iz svih krajeva svijeta vraćali i vraćaju u svoje domove da ih obnove, ali sa željom da se „stare zidine sačuvaju“ i da tradicija što duže opstane u svom prvobitnom obliku.
– Neke naše kuće su stare i po 500 godina, kaže Nebojša Lalić, koji se isto vratio iz Amerike u Gorice, naglašavajući da ima „zidina“ koje su još starije, ali da je jako teško utvditi tačne godine gradnje, jer nema pisanih dokumenata. Gotovo da nijedna kuća nema upisanu godinu gradnje, pa to otežava u pronalasku prave istorije takvih podataka, pojašnjava Nebojša. Uglavnom se kaže sve te priče prenose sa koljena na koljeno, pa i on tako priča ono što je čuo.
Nebojša nam navodi da mu je želja da priča o Goricama, kamenoj gradnji i Lalićima ode u svijet, jer je selo posebno i autentično po mnogo čemu. Sada kaže u Goricama živi 18 ljudi, ali ih mnogo više dolazi sa strane i obilaze svoja imanja koliko ko stigne, jer ih ima po cijelom svijetu.
Neki od njih imaju želju da Gorice ožive i učine još ljepšim mjestom, pa im je drago kad vide da neko dovede i djecu da trčkaraju ulicama i da se začuje njihov smijeh i vriska. To je kažu dobar znak i sluti da će doći bolja vremena, da kuće neće postati ruševine, nego da će se širiti mirisi maslinika i vinograda, te da će imati ko da se veseli, pije vino, igra balote i nastavi tradiciju dalmatinskih običaja.
Novosti plus
