PREDIVNA MICA NAŠLA SVOJU SREĆU

U Banjoj Luci i okolini je oduvijek  postojao problem pasa lutalica. Faktora ima mnogo, ali najznačajniji je ljudski. Ovo je priča o jednoj napuštenoj kuji koja je dobila topli dom. Kako njena vlasnica kaže, ispunila je njen stan, ali i njenu dušu. Iako je mješanac, Mica ima svoj pasoš, bila je na moru, promjenila je život svoje vlasnice… u pozitivnom smislu naravno. Ovo je priča o humanoj banjalučanki Nataliji Kostrešević i njenoj kuji Mici

Istinski ljubitelji pasa će bez dileme reći kako prijateljstvo između ljudi i životinja može  da izrodi isto toliko ljubavi, kao i prijateljstvo između ljudi. Natina i Micina priča počinje prije tri godine i to sa veoma dirljivim detaljima u kojima se pokazalo da ima bezosjećajnih osoba koji bacaju pse u smeće, ali isto tako i dobrih ljudi koji ne skrivaju svoje emocije prema životinjama i koji su spremni da im otvore vrata svog doma, ali i srca.

Jedno malo štene je bilo bačeno kraj kontejnera i ostavljeno na milost ulici i prolaznicima, ali  mu se sreća osmjehnula, pa je ova priča dobila srećan kraj.

Baš na to kučence koje nije bilo još ni progledalo i kojem je bilo zagrantovano da  ne ugleda svjetlost dana, smilovala se jedna djevojka i odnjela ga svojoj kući u želji da mu nekako pomogne.

– Sasvim slučajno sam na Facebooku videla tu devojku koja je molila za pomoć jer su joj bili potrebni  peškiri i hrana za ćuku koji je jedva progledao i kojeg hrani na cuclu, priča Natalija Kostrešević iz Banjaluke koja je ubrzo poželila da udomi ovo napušetno kuče.

 

Još uvijek joj je kaže ta slika pred očima.

– Na njoj je ženka Mica bila jedva veća od dlana. Kontaktirala je tu djevojku  i ubrzo joj poslala deku,  još nekih stvarčica, te je tako  počelo dopisivanje  i interesovanje za tu malu lepoticu.

 

– Kad je došlo vrijeme da se kujica udomljava devojka je pitala prvo mene da li bih ja htela da je udomim  i eto je vec tri godine kod mene, prisjeća se Natalija i dodaje kroz šalu da ovu kujicu baš zato zove “kontejnerac” .

A njih dvije će ovog ljeta  proslaviti pune tri godine svog druženja, koje je puno raznih doživljaja, a najviše ljubavi.

– Pametnica je, ne što je moja, ali je stvarno jedna pametnica, izuzetno umiljata, vesela i privržena, priča Natalija i dodaje kako je od  štenećih dana uči raznim pravilima ponašanja, pogotovo  u stanu gdje žive zajedno. Puno je toga što je ova kujica uspjela naučiti.

 

– Pored onog klasicnog ”sjedi, ustani, daj šapu itd” naučila je da nikad sama ne prelazi ulicu dok joj ja ne kažem ”hajde” tako da je često pustim da se prošeta i bez povodca, a ja povodac imam u ruci, ali nju pustim da trčkara i uvijek je na nekoliko koraka od mene, opisuje Natalija.

Zato je odlučila da Micu  ove godine  prvi put odvede i na izložbu. – Na revijalnom dijelu, gdje je pored nje bilo još desetak mješanaca, lijepo se ponašala i dobila je kao i svi medalju za učešće, kaže ponosno Natalija  koja je uvijek  bila ljubitelj životinja.

– Imala sam  kanarinca, ribice, kornjače, dvije mace, svojevremeno sam u sedmom razredu osnovne škole, u dvorištu našla štene u kutiji i donijela kući.  A onda sam prije nekih dvadesetak godina imala nezgodan susret s lutalicama, napao me čopor od njih 20-ak i počela sam se jako bojati pasa, otkriva nam i neka ne tako lijepa  iskustva o sebi i psima. Kako kaže, mala kujica Mica joj je pomogla da prebrodi to loše sjećanje.

– Mica je ta koja je to promijenila. Malo po malo, ali sam se oslobodila tog straha i sad nas dvije prilazimo svim cukama, mazimo se i igramo, priča Natalija ne skrivajući da je Mica njena najbolja terapija i lijek za sve.

– Ta količina ljubavi koju daje se ne može opisati riječima. Njoj je jedino bitno da je u mojoj blizini i to sto puta više vrati, priča ona. Ime ove kujice je specifično, jer je ljudsko, ali ga je ona dobila  od djevojke koja ju je spasila kad je bila ostavljena kraj kontejnera.

– Ja sam obećala da joj neću mijenjati ime i zvanično joj u pasošu i knjižici stoji ”Milica”,  kaže Ntalija i otkriva kako se često dešavaju smješne scene baš zbog imena njene kujice.

– Na šetalištu kod Rebrovca, ona je strčala prema Vrbasu jer je vidjela patku, i ja sam povikla ”ne Milice”,  a dvije bakice su potrčale ka meni sa pitanjima ”kolika je curica” kako je obučena” i more nekih pitanja vezano za dijete, jer su mislile da mi je dijete krenulo prema Vrbasu, i u tom dolazi do mene kujica i sva priča tu staje, kroz smijeh priča Natalija i od tad je kaže zove Mica.

I psi vole putovanja,  a Mica je već bila i preko granice i kupala se u moru.

 

– Išle smo u Tivat prije dvije godine, to joj je bio prvi susret s morem, planiramo i ove godine da idemo. Obišle smo sva šetalista u okolini Banjaluke. Šehovi su nam relacija barem jednom sedmično, a  išle smo na Kozaru, Krupu na Vrbasu, kao i u jednu posjetu u okolinu Bijeljine i do Kotor Varoši, nabraja Nata.

Mica voli da iskazuje svoju ljubav, a to u psećim manirima izgleda veoma specifično.

– Maza je i obavezno se uvali u krilo da se mazi i obožava da me lizne po nosu, da bude da i ona mene ljubi. Mada će i na ulici ako se neko sagne da je mazi, isto tog nekog liznuti ili po ruci ili će pokušati da ti lizne nos, kaže Natalija. Mica je u igri  poput nekog djeteta. – Obožava da joj po stanu bacam plastičnu flašu. Ona je donese do mene, bacim, ona donese opet bacim…… to joj je baš omiljena igra, i džaba sve igračke koje su maksuz kupljene za cuku, ona obožava plastične flaše, opisuje slikovito tu igru njena vlasnica.

A ono čega se plaši je grmljavina i petarde, pa samo u tim slučajevima nestane veseli izraz sa njene njuške.

Mica je mješanac, ali to njenoj drugarici Nati nikad nije smetalo, jer smatra da i ovi psi mogu biti veoma dragi i lijepi.

– Imam naviku da o tome pričam sa ljudima, a nerijetko uđem i u raspravu, ako treba, jer  meni nikad nije značilo što ona nije rasna i što je mješanac. Poštujem da ima jako puno ljudi koji žele samo neku određenu rasu psa. Meni to nikad nije igralo neku presudnu ulogu, jer bi bilo dovoljno da neko dođe i samo vidi koliko je ona dobar i pametan pas. A tek kako je kad ja dođem sa posla i otključam vrata stana, a ona me dočeka sa toliko radosti i skakanja, mislim da bi tek onda bilo jasno svima kakav je to pas i o kakvom  prijateljstvu je riječ, jer se iskreno obraduje i ne folira, kaže Natalija.

Malo je i ljubomorna, pogotovo ako je zapostavljena zbog telefoniranja. – Ako se recimo igramo sa flasicom i meni zazvoni telefon i prekinem tu igru, ode lijepo na svoj jastuk i grize ga kao da se duri, kaže Natalija. Ona kao važan detalj u ovoj priči dodaje  i to da je  šetajući svoju ljubimicu upoznala mnogo ljudi i stekla nova prijateljstva. – Zahvaljujuci njoj sam upoznala neke jako dobre i kvalitetne ljude, stekla sam nekoliko dobrih prijateljica, a priče su nam počinjale sa frazama ”moj cuko ovo” ”da li tvoj cuko vise voli ovo ili on” … kao i mame o djeci, a onda smo vremenom u ove tri godine prerasle u dobre drugarice, kaže Natalija šaljući jasnu poruku da jedan pas može čovijeku uljepšati život na razne načine, pa čak mu i pomoći da postane bolji u svemu što radi.

 

Novosti plus

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.