PORODICA BOŠKOVIĆ RASADNIK TALENATA

Glavna uzdanica odbojkaške Srbije reprezentacije i turskog Ezačibašija Tijana Bošković (23) odavno je umjećem očarala gledaoce na svjetskom nivou.

Njena starija sestra Dajana (26) bavi se istim sportom, igra takođe u Turskoj i brani boje nacionalnog tima BiH.

Našoj javnosti manje je poznato da za Srbiju igra i njihov najmlađi brat. Vuk čini sve da porodica Bošković nađe značajno mjesto i na košarkaškoj mapi.

Ima 17 godina, visok je 198 centimetara, igra na poziciji krilnog centra i član je juniorskog tima Igokee. U dresu reprezentacije Srbije ima osvojenu bronzanu medalju na EYOF.

– Tijana me često kritikuje, jer želi da budem bolji od nje. Čujemo se poslije svake utakmice – priznaje Vuk da dragocjene savjete dobija od sestara. – Bio sam dio selekcije Srbije do 16 godina. Taj period tokom ljeta koji provedemo u nacionalnom timu je stvarno dragocjen. Može mnogo da se nauči, i kad je košarka u pitanju, a i građenje timskog duha.

Podrška porodice je mladom Boškoviću veoma važna na putu ka ostvarenju snova.

– U bitnim trenucima se sjetim riječi koje su mi rekle sestre, pa lakše donesem neku odluku. Ove godine smo proveli dva meseca zajedno, zbog ove pauze koja se desila zbog virusa korona. Malo je bilo i čudno, jer odavno nismo mogli da toliko dugo budemo na okupu. Onda je bilo tužno što se rastajemo, ali dobro, stalno smo na „Skajpu”, „Vajberu” i ostalim mrežama. Roditelji pokušavaju da isprate sve naše rezultate i utakmice, i uglavnom im dobro ide.

U rodnoj Bileći su ponosni na Boškoviće. Ipak, bez premca je Tijana, koja je i zvanično najbolja odbojkašica Evrope, svjetska prvakinja, olimpijska vicešampionka…

– Ja mislim da mi, kao porodica, nismo ni svjesni toga šta je sve Tijana postigla u karijeri. Drugačije njene uspjehe doživljavaju obožavaoci ili ljudi koji prate odbojku. Nama je postalo normalno, ali s neke strane uopšte sve to nije realno. U nekim trenucima nam je teško da gledamo njene utakmice, pogotovo borbe za medalju na najvećim takmičenjima. Drago nam je što Tijanin karakter donosi prevagu u tim ključnim momentima meča.

Činjenica da mu starije sestre igraju odbojku, nije i njega navela na taj put.

– Nije toliko muška odbojka razvijena kod nas u Bileći, pa su dječaci išli uglavnom na fudbal i košarku. Samo sam na školskim takmičenjima igrao odbojku, ali nije to baš bio kvalitet kao u slučaju njih dvije – nasmijao se Vuk.

Prvo se odlučio za fudbal, sport kojim se nekada bavio i njihov otac.

– Popularan je bio fudbal, i onda sam tako i krenuo. Bio sam golman, dobro mi je išlo, ali sam onda naglo izrastao… Trenirao sam uporedo fudbal i košarku i odlučio se za ovo drugo. Prvi klub u kojem sam igrao zove se Hea, i tu mi je mnogo pomogao trener Boris Jokanović. Dao mi je veliku podršku, uz njega sam napredovao i on me je usmjerio na pravi put. Uvijek ću mu biti zahvalan. Pet godina sam tu trenirao i onda se preselio u Laktaše. Od 2017. sam član Igokee, i super mi je. Uslovi su veoma dobri, odličan je rad s mladim igračima. Živimo zajedno nas desetorica, klub nam je obezbjedio stipendiranje. Stvarno sam zadovoljan i nadam se da ću sljedeće godine dobiti šansu i u prvom timu.

Relativno skoro Dajana i Tijana su odmjerile snage u turskom Kupu, a Vuk priznaje da nije imao favorita na tom meču.

– Nisam mogao da se odlučim. Navijao sam za to da obje odigraju dobro – uz osmjeh kaže najmlađi član porodice Bošković.

Kada su na okupu, izdvoje vrijeme i za međusobne okršaje na terenu.

– Kad igramo košarku, Dajana uglavnom koristi mozak da nekim pametnim potezima dođe do koša. A Tijana ima vrhunske fizičke predispozicije i baš je atleta. Uporna je u tome da me pobjedi u igri „jedan na jedan“. Ali uglavnom ja izađem kao pobednik – zaključio je Vuk Bošković.

Izvor: Naša Hercegovina / Autor: Miljana Rogač

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *