Na prvi pogled kamenit, surov, obrubljen nebesko plavim morem i s pogledom na moćnu planinu Velebit, Pag često nazivaju ”otokom kamena” ili ”Mjesečevim otokom”. Između više od tisuću jadranskih otoka, Pag je uistinu jedinstven.

Ispod njegovog kamenog oklopa krije se stoljetno bogatstvo koje su stvarale ruke vrijednih otočana. A jedno od njih je i Stari grad Pag, smješten svega kilometar južno od današnje gradske jezgre. Nekoć je bio velik i bogat, a danas slovi kao iznimno vrijedno arheološko nalazište i svetište.

Pravi procvat doživio je u srednjem vijeku, zahvaljujući iskorištavanju svoje nadaleko poznate soli, koja je od pamtivijeka bila dominantan vid privređivanja na čitavom otoku. Na tom brežuljkastom području, neposredno uz solane, nicale su prekrasne crkve, samostani, utvrđena citadela, palača, velika i mala loža, hospital, veliki i mali gradski trg…

Uz obalu su se nalazila i skladišta za sol te dva pristaništa, Veliki i Mali mul. Iz Starog grada Paga do danas su ostale sačuvane ruševine franjevačkog samostana i crkva svete Marije, izgrađena u romaničkom stilu, u kojoj se čuva drveni gotički kip Majke Božje.

Već stoljeće i pol, u znak zahvalnosti za pomoć, Pažani svake godine na dan Velike Gospe (15. kolovoza) tradicionalno hodočaste iz Starog grada prema novom Pagu, noseći upravo maloprije spomenuti kip Blažene Djevice Marije. Ova zavjetna procesija datira još iz davne 1855. godine, a prati je i zanimljiva povijesna priča.

Naime, u Pagu se 1852. pojavila kolera, harajući u intervalima i desetkujući lokalno stanovništvo. Kako bi se spriječilo širenje zaraze, sva groblja iseljena su iz grada i mjesnih crkava, a Pažani su se na dan Velike Gospe 1885. spontano okupili oko kipa Majke Božje u Starom gradu, moleći je da ih spasi od opake bolesti.

Nakon što su kip na rukama prenijeli u pašku Zbornu crkvu, zadnje žrtve kolere pokopane su 16. kolovoza te godine, na blagdan svetog Roka. I upravo tad mještani su se zavjetovali da će na svaku Veliku Gospu donijeti kip u Pag, gdje će isti puna 22 dana, sve do Male Gospe, biti u Zbornoj crkvi kako bi joj vjernici zahvalili i molili se za spas, zdravlje, mir te ljubav.

Na mjestu Starog grada Paga pronađeni su megaliti i brojni vrijedni artefakti iz starog vijeka, koji ukazuju na to da je ondje još u starogrčko doba postojalo gradsko naselje. Kao što smo već rekli, Stari grad nekoć je bio toliko bogat i gospodarski snažan da si je mogao financirati izgradnju vlastitih impresivnih zidina.

Na njegovu povijest uvelike je utjecao i kralj Bela IV., koji je 1244., bježeći pred neprijateljima, utočište pronašao upravo na otoku Pagu. U znak zahvalnosti za veliku pomoć koju su mu iskazali mještani, kralj je gradu darovao povelju slobodnog kraljevskog grada. Nažalost, zbog preseljenja u novi grad Pag, koje je uslijedilo tijekom druge polovice 15. stoljeća, Stari grad izgubio je na značenju i s vremenom prestao biti samostalno naselje.

Njegova jedina potpuno sačuvana građevina je zborna crkva svete Marije, koja se prvi put spominje još 1192., a vjeruje se da je izgrađena na starohrvatskoj bazilici iz 8. stoljeća. Od propadanja su je spasili franjevci, koji su u neposrednoj blizini podigli samostan i u njemu boravili od 16. pa sve do kraja 19. stoljeća.

Unutar samostanskog dvora nekoć se nalazio i bunar s pitkom vodom. Prema drevnoj legendi, za vrijeme strašne suše Pažani su se obratili Majci Božjoj za spas. Jednog jutra, nakon dugih molitvi, samostanski bunar osvanuo je pun vode i spasio Pažane od suše. Stari grad Pag u povijesti je imao i svoju luku u Košljunu, iz koje se srednje velikim brodovima izvozila sol, zaštitni znak ovog otoka.