“NOVOSTI PLUS” U RAZGOVORU SA KNJIŽEVNICOM MILANKOM BLAGOJEVIĆ
„Inspiriše me svakodnevni život, inspirišu me istrošene ruke mlade trgovkinje, inspiriše me bolan izraz lica usamljenog starca, inspiriše me ljubav u svim svojim oblicima, inspirišu me razočaranja, inspiriše me nada i borba…“
Svoju kreativnost je počela iskazivati još u srednjoškolskim danima i to u oblastima poput plesa, glume, novinarstva, a onda je na kratko „zalutala“ na Pravni fakultet, da bi tek na Filološkom fakultetu-na odsjeku za srpski jezik i književnost pronašla ono „što joj najbolje leži“. Iako je prvo pisala poeziju, nastavila je sa prozom i već deset godina niže pohvale i nagrade kao veoma zapažena književnica, koja se ističe po pripovjedačkom stilu, koji je prema ocjeni književnih kritičara veoma poseban. Njene priče su nagrađivane više puta na raznim konkursima, a za knjigu “Mandarinske patike“ je osvojila nagradu „Čučkova knjiga“ koju dodjeluje Narodna biblioteka iz Han Pijeska za najbolje debitanstko djelo svake godine. Milanka Blagojević je jedan od onih pisaca koji umiju slikati riječima, što je vidljivo u njenoj prozi, ali i u narednim rečenicama njene autobiografije koju je ispisala za naš portal.
– U posljednje vijeme čini mi se da cjelokupna moja biografija stane u dvije riječi: porodica i pisanje. Da sve ono što sam ranije bivala i pokušavala da budem vodilo je ka tome. Rođena sam u Banjaluci u septembru pred kraj ljeta, nekih godina kad je prvi ultrazvuk stigao u Banjaluku u tek izgrađeno porodilište na Paprikovcu, čini mi se da me mama prvi put i vidjela uživo a ne preko ekrana. U srednjoj školi počinje moje interesovanje za sve i svašta pa tako i za umjetnost a najviše za književnost. Pa sam se oprobala po različitim sekcijama i kursevima: plesa koji me i danas opčinjava iako ne znam kad sam zadnji put zaplesala; glume pohađajući kurs u Dječijem pozorištu RS i danas pozorište smatram cjelokupnom i najpotpunijom umjetnošću; novinarstvom pišući za omladinski časopis Glas Kastela koji je izlazio sklopu omladinske organizacije Zdravo da ste. Jednog dana kad je tome i bilo vrijeme zalutala sam na Pravni fakutet i tu se zadržala koju godinu čini mi se samo da upoznam svog sadašnjeg muža i poslije sam se prebacila tamo gdje sam i pripadala na Filološki fakultet koji sam i završila – Odsjek za srpski jezik i književnost. Kao student radila sam nekoliko godina u jednoj školi za talente u kojoj sam učestovala u mnogobrojnim dječijim manifestacijama, tv emisijima itd. a poslije završenog fakulteta u prosvjeti u kojoj sam ostala i do dana današnjeg. Kao što me je izgleda neka moja životna priča, sudbina ili nazovimo je kako god vodila do Pravnog fakulteta tako me jednog dana odvela iz mog rodnog grada u jedam mali grad, Šamac, u kojem sam se udala i u kojem sada živim. Majka sam dva dječaka sa trećim djetetom na putu.
Milanka kaže da je počela pisati u srednjoj školi i to poeziju koju je objavljivala po omladinskim časopisima, a onda se odlučila za prozu koja je sada njeno definitivno opredjeljenje.
– Pišem kratke priče koje sam objavljivala preko konkursa u Srbiji i kod nas i moje priče su uvrštene u nekoliko zajedničkih zbirki mladih autora. Takođe sam objavljivala i po književnim časopisima, kao što je književni časopis koji izlazi pod okriljem Narodne i univerzitetske biblioteke RS „Putevi“ u kojme je objavljena i jedna od prvih priča koju sam napisala „Običan život jedne obične narandže“. Učestovala sam i na konkursu „Priče iz komšiluka“ portala Mondo tako da su mi priče uvrštene i u zbirku odabranih priča koja izlazi nakon odabira najuspješnijih priča na tom konkursu „Priče iz komšiluka“. Prošle godine objavila sam svoju prvu knjigu, zbirku priča „Mandarinske patke“ u izdavačkoj kući Imprimatur. Knjigu je podržalo Ministarstvo prosvjete i kultutru od kojeg sam dobila dio sredstava za knjigu preko konkursa finansiranja određenih rukopisa i sl. Recezent moje prve knjige je Tanja Stupar Trifunović, poznata banjalučka književnica koja me od početka mog rada na prozi podržavala. Prva promocija knjige održana je u Banskom dvoru u Banjaluci. Knjiga je dostupna u knjižari Kultura u Banjaluci, Sarajevu i Tuzli kao i u svim poslovnicama Pošte u RS.
Da kao pisac ostavlja „poseban utisak“ na znalce pisane riječi, potvrđuju i nagrade koje osvaja, a sve to joj daje energiju da nastavi dalje istim ili još bržim tempom.
– Ove godine dobila sam i prvu književnu nagradu za knjigu u pitanju je nagrada „Čučkova knjiga“ koju dodjeluje Narodna biblioteka iz Han Pijeska za najbolje debitanstko djelo svake godine. Priče su mi, nagrađivane više puta. Dva puta u Novom Sadu preko konkursa Stojana Simića Krpice, zatim sam preko konkursa uvrštena u zbirke odabranih priča mladih autora kao što je zbirka najkraćih kratkih priča izdavačke kuće Alma iz Beograda, zbirka Pisanija iz Kragujevca , Priče iz komšiluka u Banjaluci,brojni sajtovi i portali u BiH, Srbiji, Bugarskoj, Crnoj Gori itd.
Priča o njoj bi bila nezamisliva bez njene porodice, koja će uskoro biti bogatija za još jednog člana, a ona kaže da se u porodičnim i poslovnim aktivnostima služi raznim ulogama.
– Dan svake majke je jako uzbudljiv i aktivan, kao i svaka majka promijenim nekoliko zanimanja i uloga u toku dana od kuvarice preko učiteljice i njegovateljice, spremačice, nutricioniste, psihologa, sportiste, klovna, drugarice…a sve to praćeno ljubavlju i posvećenošću. Eh, na kraju dana tamo negdje poslije 21 h ako mi ostane snage pišem. Nekada i u toku dana ako uhvatim koji slobodan trenutak zapišem ono što mi je palo na pamet čisto da ne izgubim negdje usput ideju pa poslije to dorađujem, prepravljam….Većina ovih priča iz zbirke je i nastalo prije nego što sam postala majka, kada sam ipak imala malo više vremena.
Dinamičan život, ali i posmatranje svijeta oko sebe „u krupnom planu“ kako to pisci inače umiju su joj najbolji saveznici za pisanje.
– Inspiriše me svakodnevni život, inspirišu me istrošene ruke mlade trgovkinje, inspiriše me bolan izraz lica usamljenog starca, inspiriše me ljubav u svim svojim oblicima, inspirišu me razočaranja, inspiriše me nada i borba itd. U mojim pričama stvarne događaje i aktivnosti zamjenjuje unutrašnji život likova. Teme su univerzalne-ljubav, smrt, prijateljstvo, odrastanje, usamljenost, starost itd. Ja kao pisac ne želim postići to da svojim čitaocima plakatiram nekakve zaključke ili pouke. Generalno mislim da književnost niti treba niti može da daje nekakve univerzalne odgovore ali je lijepo kada od čitaoca dobijam povratne informacije da su prepoznali sebe ili ljude iz svog okruženja i da su čitajući uživali. Jednostavno pišem kao što dišem jer je to neka potreba van mojih svjesnih namjera.
Milanka trenutno radi na novoj zbirci priča a nakon toga će kaže raditi i na romanu. Ipak najviše uživa u majčinstvu i to joj je trenutno najdraža uloga.
– Kao što sam već opisala dane za sada posvećujem svojoj djeci ne samo zato što sam im sada najpotrebnija već zato što i mene to ispunjava i usavršava u mnogim smjerovima uz njih i ja rastem što od sreće što od stvarnih lekcija kojim me svakodnevno podučavaju. Tako da ne ostaje mi baš previše vremena za hobije i sl. ali ako slučajno ostane čitam i fotografišem, eto to je nešto što mogu podvesti pod hobi.
