MILOVAN ŠTRBAC, LJEVAK KOJI JE NEOBIČAN I LJEVACIMA

SVJETSKI FENOMEN KOJI PIŠE I SLIKA NAOPAKO

Učiteljici je ostao jedini ljevak kojeg nije uspjela prebaciti u dešnjake, okolina mu se divi i gleda ga sa čuđenjem, dok su mu u vojnoj školi  priznali da ima poseban dar

Obrnuti list ili svesku od sebe, a ne ka sebi i početi pisati naopako, svaki put izazove veliko čuđenje i brojne komentare u Milovanovoj okolini, a njegovo slikarstvo je takođe u obrnutoj dimenziji, pa je i zbog toga poseban talenat.

Na ovim prostorima je gotvo nemoguće naći nekoga ko ne samo da piše, nego i slika u obrnutoj dimenziji ili laički rečeno „naopako“. Današnji logopedi uveliko pomažu ljevorukoj djeci, mada je još uvijek mnogo njih koji bivaju prekvalifikovani u dešnjake. U njegovom slučaju, pisati u obrnutoj dimenziji bi značilo okrenuti svesku naopako i pisati slova naopako sa desna na lijevo, a kad se sveska vrati u prvobitni položaj, sve je onako kako bi i trebalo biti, kao da se piše sa ljeva na desno, kako to pišu dešnjaci ili “obični” ljevaci.

 Zato, Milovan Štrbac, nije običan ljevak, nego ljevak sa posebnim darom, moglo bi se reći svjetski talenat, jer osim što tako piše, on umije i da slika u svojoj obrnutoj dimenziji, koja je njemu svojstvena i jedino poznata.

Nekad se na to gledalo sa velikim čuđenjem, a često i sa negodovanjem, posebno kroz školovanje i to kod onih učitelja koji su smatrali svojom zadaćom da od ljevaka naprave dešnjaka i to na razne načine. Milovan, koji je odlučio sa nama podijeliti svoju priču, otkriva da on nije odustajao od svog dara, bez obzira na sve  prepreke i ljude koji su mu savjetovali  da postane dešnjak.

Milovan je rođen u Drvaru, 1969. godine a kroz njegov životni put će se dokazati i ona poznata tvrdnja, da su ljevoruki ljudi veoma uporni i talentovani i da se dobro snalaze, ma šta god da ih zadesi u životu.

Bez obzira na teškoće i težnje da  ga okolina prihvati kao „ljevorukog sa posebnim darom“, on je bio odličan đak i student, a svoja slova ispisuje čitkim rukopisom. – Osnovnu školu završavam u rodnom mjestu kao odličan đak, vojnu školu završavam u Zagrebu i dolazim na službu u Banjaluku gdje me zatiče otadžbinski rat u kojem učestvujem do zadnjeg dana, kaže Milovan i dodaje da  fakultet ekonomije završava poslije rata u Banjaluci. Na pitanje, kada je otkriveno da je ljevoruk, Milovan se prisjeća svog djetinjstva i otkriva nam kako je sve počelo.

– Još prije polaska u školu vidjelo se da sam ljevoruk pošto sam volio i tada nešto crtati po starim sveskama, a roditelji nisu obraćali pažnju na položaj listova po kojima sam ispisivao prva slova ili nešto crtao, priča Milovan.

Problemi su kaže  nastali u prvim danima škole kada su počeli sa ispisivanjem prvih slova.

– Moja draga učiteljica Sofija je primjetila da pišem ljevom rukom što je u to vrijeme bilo nerado prihvaćeno iz meni neznanih razloga, a  još veći šok je bio što držim svesku okrenutu naopako, kaže kroz osmijeh Milovan, iako mu tada nije bilo do smijeha, jer je znao da ga čeka teška borba da svima pokaže da je sa njim sve uredu i da je sasvim normalan dječak.

– Prvo su rekli  kako moram početi pisati desnom rukom, a  sistem je bio da se ljeva ruka stavi za kaiš iza leđa i da tako učiš pisati desnom rukom koja je slobodna, opisuje Milovan i još dodaje da je  njemu  to predstavljalo ogroman teret, jer nije mogao napisati nijedno slovo, a razlog će otkriti mnogo godina kasnije.

Zbog takve neshvaćenosti i problema, gubio je volju da ide u školu.

– Bilo je mučno ići u školu i pokušavati danima učiti pisati za mene nemogućim načinom, a  roditelji su primjetili da ne želim više ići u školu i u razgovoru sa lokalnim ljekarom otkrivaju da sam prirodni ljevak, sjeća se Milovan.

Nakon toga je sugerisano njegovoj učiteljici da ga pusti da piše kako mu je najlakše što je ona teško prihvatila govoreći da je on  jedini kojeg nije naučila da piše desnom rukom.

– Dalje kroz život, pisao sam sa desna u lijevo sa okrenutom sveskom naopako, a pošto sam bio odličan đak svi su se borili da sjede u klupi ispred mene jer im je bilo lako prepisivati, otkriva Milovan ovu školsku anegdotu i dodaje da je uvijek u centru pažnje zbog svog talenta.

– Mnogo je anegdota bilo kad bi neko spazio moju tehniku pisanja, a  posebno kada su na pregledima za pitomca vojne škole doktori primjetili da se u protokol potpisujem na svoj obrnuti način, kaže Milovan. Misleći da on ima neki problem sa očima, vratili su ga na pregled, pa je  u sebi mislio da  nema ništa od njegove škole. – Propadoh zbog svog pisanja, pomislio sam u sebi, kaže Štrbac. Ali, ispostavilo se da je to zagolicalo maštu nekima od nadređenih, pa su ga pustili da prođe,  jer su kaže Štrbac tu ustanovili da mu je sa vidom sve  uredu i konstatovali da je dijete sa posebnim darom. Kad su ga konačno prihvatili i kad je svima dokazao kako njegov svijet pisanja funkcioniše, bilo je lakše. – Čak su me i profesori pošteđivali pisanja na tabli , priča Milovan.

Često se dešava da ljudi u prvom trenutku zgranuto gledaju šta se dešava, a onda  mu nose  papir da piše njihova imena. Ono čega se i njegova rodbina i prijatelji uvijek rado sjete i prepričavaju o njemu je događaj sa njegovog vjenčanja, gdje su svi čekali taj trenutak njegovog potpisa u  knjigu vjenačanih.

– Knjiga okrenuta prema nama, potpiše se moja supruga, pa priđem ja,  počinjem okretati knjigu od seba ka matičaru, a ona hvata knjigu i vraća prema meni. Tu se mi vučemo oko knjige, dio mojih svatova koji znaju da pišem naopako vrišti od smjeha, rodbina moje supruge koja ne zna u čemu je trik, misli da sam se predomislio, matičarka misli da sam pijan i na kraju pristaje da pišem kako hoću, opisuje Milovan i onda kaže opet stupa na scenu  okrenuvši  naopako tu veliku knjigu.

– Ja okrećem knjigu prema njoj i potpisujem se ispisanim kaliografskim slovima. Ona izbezumnjeno gleda i u nevjerici traži da se još jednom potpišem, kaže ovaj talentovani i neshvaćeni ljevak.

Tu svoju manu ili dar je kaže u stvari do kraja shvatio kroz svoju potrebu da stalno nešto slika i crta, a isto tako je i  shvatio  da ne može  kontrolisati pokrete ruke kada povlači linije sa lijeva u desno pa onda okreće sliku i prilagođava pokretima koje veoma dobro kontroliše.

Ponekad se čak i desi da slika stoji normalno jer konture koje slika su u položaju na slici koji mu odgovara za ruku.

– Ne znam zašto je to tako, niti želim da znam, pogotovo sad kad  imam 48 godina i ne želim da sada razmišljam o tome, jednostavno sam prihvatio da je to dio mene, kaže Štrbac i dodaje da je  slikarstvom  počeo da se bavi samo onako kako on to vidi i to bez obzira što nema  ni minutu  provedenu na  bilo kakvoj edukaciji i učenju slikarskog zanata.

– Ja slikam ulje na platnu samo za sebe i nekim sebi svojstvenim stilom, a te slike možda nemaju neku umjetničku vrijednost, ali ja se i ne trudim da imaju jer nisu stvarane iz komercijalnih razloga, priča Milovan i otkriva da slika  za svoju dušu i da  tu pronalazi duhovni mir i odmor.  

Kaže nam i to da su neki njegovi  prijatelji pokušavali da mu  plate časove kod poznatih slikara, da bar nauči tehniku slikanja,  ali da on to  nije nikad prihvatio.  – Ne želim da naučim ništa drugačije, želim samo da uzmem kist i boje i slikam neke slike iz djetinjstva koje su ostale u mojim mislima, slike nekih lijepih gađevina,  pejzaža koji mi onako zaigraju u oku,  priča Milovan. Slikarstvo mu je velika ljubav, ali kako se zna da ta umjetnost kod nas nije mnogo cijenjena, radio je i usavršavao se na mnogi drugim oblastima. Po odlasku iz redova vojske počinje raditi komercijalne poslove za domaće i strane kompanije, a trenutno je angažovan od strane jedne kompanije iz Dubaija koja posluje na teritoriji BiH.

O izložbi, koja bi svakako bila zanimljiva, ako bi je negdje priredio, još nije razmišljao.

– Moje slike su dio mog doma i izložene su za meni drage ljude koji ih doživljavaju upravo onako kako sam ih htio predstaviti. Ne želim da daju mišljenje o njima neko ko to gleda samo kao predmet, kaže Milovan.

Osim slikarstva, otkrio je kaže da ima i želju za pisanjem.

– Često  imam potrebu da zapisujem misli koje me onako u momentu udare kao kamenica u glavu i štošta još za ovo vrijeme nebitnog, ali ne bih sad o ovom vremenu, jer mislim da mnogo ljudi isto ima sklonosti prema kreativnom radu samo je razlika što smo mi anonimni, a drugi javni, poručuje Milovan.

A ono kako on sebe vidi i kako želi da ga i drugi prihvate,  krije se u sledećim redovima.

 – Eto, to je neka kratka priča o jednom Milovanu koji se rodio kao ljevak i još piše i crta naopako,  pa je, da ne bi morao stalno da okreće svesku i čita šta je napisao, morao da nauči i da čita naopako.

 

Novosti plus