Milovan Bjelica: Kažu da sam KNEZ ROMANIJE, ali mene titule ne interesuju

Malo je političara u Republici Srpskoj kao što je Milovan Bjelica. U politici je više od 30 godina, a nikad nije promijenio stranku i nikad nije izgubio na izborima.

Od osnivanja ove partije član je Srpske demokratske stranke, u kojoj je obavljao sve rukovodeće funkcije osim jedne. Već devet godina je načelnik opštine Sokolac; na lokalnim izborima pobijedio je tri puta za redom. Ubjedljivo.

Poznavaoci političkih prilika tvrde da je tajna njegove političke dugovječnosti u tome što se uvijek držao „domaćeg terena“ i što je i u najtežim prilikama znao da se, pa recimo, prilagodi situaciji.

Za Srpskainfo Milovan Bjelica govori o perspektivama razvoja Sokoca i Romanije, o odnosima sa SNSD-om, o svojoj imovini i susretima bliske vrste s pravosuđem.

Otkriva i zašto je 2006. godine, sa lisicama na rukama, sproveden u Haški tribunal.

Kakav je Sokolac danas, kako živi, od čega živi?

To treba pitati građane, ali ja mislim da većina Sokočana živi solidno. Imamo oko 30 akcionarskih i dioničarskih društava u većinskom privatnom vlasništvu, koji zapošljavaju veliki broj ljudi. Imamo i građevinsko preduzeće, koje se bavi i proizvodnjom asfalta, kamenih agregata i betonske galanterije, koje zapošljava 250 radnika. Imamo i fabriku ćilima. Veliki broj građana se bavi poljoprivredom, a opština se trudi da, kroz projekte i donacije, pomogne poljoprivrednicima. Tako će sokolački stočari ove godine, ako je suditi po dosadašnjoj proizvodnji, mljekarama prodati oko četiri miliona litara mlijeka, a proizvesti ukupno više od šest miliona litara, što je za deset puta više nego 2012. godine, kada sam došao na poziciju načelnika opštine. Ali, kao načelnik i iskusan političar, imam plan i viziju kako da građani žive bolje.

Kakva je to vizija? I kakav „čarobni repept“ za napredak?

Nema čarobnog recepta; valja vrijedno raditi i biti uporan. Ne odustajemo od proizvodnje zdrave hrane, naših autohtonih proizvoda, poput romanijskog kajmaka – skorupa, krompira i romanijske jagnjetine. Dobra domaća hrana je i preduslov za razvoj turizma. Želimo da postanemo prepoznatljiva turistička destinacija, da ojačamo naša domaćinstva, da se po selima opremaju gostinske sobe za turiste. Na Romaniji gradimo odmaralište, sa kućama dinarskog tipa.

Dobro, ali zašto bi turisti dolazili baš u Sokolac i na Romaniju?

Prvo, nemamo industriju koja zagađuje. Imamo 54 odsto ozona u vazduhu na našem području. Nije bilo ni nekih ratnih sukoba, ni velikih razaranja, nema minskih polja. Romanija nije surova, to je pitoma planina. Imamo bogato kulturno nasljeđe, od nekropola stećaka do predmeta iz praistorije. A imamo i ponudu za poklonike avanturističkog turizma: penjalište sa „feratom“ na Crvenim stijenama, letove motornim zmajem, kajak ture, jahanje, vožnju kvadovima.

Da li biste Vi bili spremni na neki od tih izazova, recimo da letite zmajem ili se penjete na Crvene stijene. Jeste li spremni na rizik ili ste više ziheraš?

Letio sam zmajem, četvorotočkašima se još nisam vozio, ali bih mogao. A penjanje na litice, e to već nije za mene. Ipak sam ja djeda troje unuka. Međutim, nisam nikada bio ziheraš, naprotiv. Glavu sam stavljao tamo gdje neki ne bi ni cipelu.

Već 32 godine ste u SDS-u.  Jeste li ikad pomišljali da preuzmete rizik i promijenite dres, da se, kao mnogi drugi, pa i bivši SDS-ovci, upišete u preletače?

Nisam ja, iskreno rečeno, ni imao ponuda da pređem u druge partije, niko mi nije nudio pristupnicu ni člansku kartu. Valjda je svima jasno da bi to bio uzaludan posao. Bilo je, doduše, nekih ponuda da se okanim politike i da se posvetim biznisu od kojeg bih imao, kako mi je rečeno, mnogo više koristi. S druge strane, nastojim da imam korektan odnos sa svima, pa i s političkim konkurentima. Pljuvanje po ljudima, iznošenje neistina, nije moj stil. Pa i ako je nešto tačno, a nije za širu javnost, a ako su to neke gluposti, zašto to udarati na velika zvona?!

A zašto prećutati istinu?

Zbog srpskog jedinstva, da se ne dijelimo, koliko god je to moguće. Radovan Karadžić je još 1990. rekao da nema komunista i ravnogoraca, četnika i partizana, petokrake i kokarde, da treba da svi stanemo pod jednu trobojku. Zbog ovakvog mog stava bilo je i optužbi, nekima je bilo sumnjivo što ne napadam Vladu, predsjednika Republike, Milorada Dodika. Ali, zašto bih ja to, kao načelnik jedne opštine u RS, radio? Slijedim politiku SDS, a to je, još od 1990. godine, politika stvaranja i očuvanja Republike Srpske. Od tog puta nisam odustajao ni kad je bilo najteže.

Upravo zbog vjernosti stranci, pa i zato što ne gubite na izorima i što ste moćni na području na kojem djelujete, neki poznavaoci političkih prilika kažu da ste vi sokolački ili romanijski Milorad Dodik. Kako se Vama čini to poređenje?

Meni to poređenje ne smeta, ali svako od nas ima svoje ime i prezime i svoj stil u politici. Nisam, dakle, sokolački Dodik, kako kažu oni koji biraju tu opciju, mislim da sam ja demokratičniji. Eto, mitropolit Hrizostom me nikad ne zove po imenu, niti me oslovljava sa “načelniče”, nego kaže da sam „romanijski knez“.  Čuo sam da i neki drugi ljudi tako govore. Ali, meni ne trebaju nikakve titule, meni je bitno da se Sokolac razvija, da sačuvamo Republiku Srpsku i da se poštuje Dejtonski sporazum. Jer, mi Srbi, kada stavimo na nešto potpis, makar i teška srca, mi se toga i držimo. Logično, stalo mi je da SDS bude uspješna partija, da se njena izvorna politika sprovodi, jer mislim da je dobra za Republiku Srpsku. Ja sam jedan od rijetkih koji je u Srpskoj demokratskoj stranci od osnivanja, a još sam na političkoj sceni.

U SDS ste bili i potpredsednik i član najužeg rukovodstva, sve ste stranačke funkcije obavljali, samo još niste bili predsjednik stranke. Može li se i to desiti? Imate li takve ambicije?

Nemam te ambicije, nisam ja tipičan političar. Ne slažem se, ponekad, sa nekim stavovima i rješenjima u SDS, ali sam vojnik Srpske demokratke stranke i poštujem politiku i odluke partije.

A da li imate ambicija za neke više funkcije na nivou Republike Srpske? Ili ćete se i dalje držati svoje teritorije i ponovo se kandidovati za načelnika Sokoca?

Planiram da do kraja odradim ovaj načelnički mandat, a šta će i kako će biti 2022. godine to ne zavisi od mene, nego od naroda. Ako kažu da idem za poslanika, kandidovaću se za poslanika. Pratim situaciju, imam i veliki broj prijatelja u Vladi i drugim institucijama Srbije, mnogi funkcioneri iz Beograda su dolazili ovdje, pa i sam predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je boravio više puta u Sokocu.

Da nećete iz Sokoca otići za ambasadora u Beogradu?

Vidjećemo.

Imate prilično dugu političku karijeru, pa ste više puta bili i u obavezi da predate imovinski karton. Je li istina, a tako navodno piše u vašem imovinskom kartonu, da nemate nikakvu ličnu imovinu? Da ste, takoreći, najsiromašniji političar u RS?

Nemam imovine, ima moja porodica. Imamo porodičnu kuću i dvosoban stan u Beogradu i dionice na privatnom fakultetu u Sokocu. Imamo i očevu i djedovu kuću i zemlju na Borikama kod Rogatice i privatni automobil. To je, dakle, porodična imovina. Nisam se bavio privatnim biznisom i nemam dionice ni u jednom preduzeću. Kuću sam prepisao na suprugu još 2003. godine, kada sam osjetio da ću biti smijenjen i progonjen. U tom periodu su mi neki ljudi pomagali da preguram i preživim.

S obzirom na to da ste, ipak, u periodima kad ste bili onemogućeni da se bavite politikom, na neki način bili u biznisu, imali ste i neke bliske susrete s pravosuđem. Kako je sve to završilo?

Nije bio nekih, nego ozbiljnih susreta i sa pravosuđem i sa pritiskom međunarodne zajednice. Prvo sam 2003. smijenjen. Onemogućen mi je rad, pravo na penzijsko i zdravstveno osiguranje. Mogao sam, načelno, da radim privatno, ali ako bih ja s nekim poslovao, taj bi moj partner automatski bio u problemu. Optužen sam da sam, navodno, bio dio mreže podrške optuženima pred Haškim tribunalom. A onda sam 2004. uhapšen i odveden u neformalni zatvor. Nisam dobio nikakav papir ni da sam uhapšen, ni da sam u pritvoru. Nisam imao orijentaciju u vremenu i prostoru; ostao sam zatočen ukupno 60 dana.

Pa, jeste li bili dio „mreže podrške“?

Nisam, naravno. Najčešće sam znao gdje se nalazi Radovan Karadžić, ali nikad nisam obezbijedio nijednu marku, niti bilo šta drugo za njega dok je bio u bjekstvu, niti je to iko od mene tražio.

Ako ste „najčešće znali“ gdje se nalazi, zašto to niste prijavili?

Pa, recimo, zato što me nije zanimala nagrada od  pet miliona dolara, koju su za takvu informaciju nudili Amerikanci. Naprosto, mislim da izdaja nije opcija i da čast nema cijenu.

A zbog čega ste, s lisicama na rukama, sprovedeni u Haški tribunal?

Tužilaštvo BiH me teretilo 2005. godine, sa još jednom grupom članova SDS, za mrežu podrške haškim optuženicima, za saradnju s Privrednom bankom, za neki kredit i šta ti ja znam. Pokušali su da mi dokažu neki kriminal, što nije imalo nikakve veze. Na mom slučaju su radila dvojica tužilaca: Džonatan Ratel, koji je sada tužilac EULEKSA na Kosovu, te Erik Larson iz SAD, koji je ponovo došao u BiH i vodi istrage o organizovanom kriminalu. Na kraju su odustali od optužbe; nisu imali nikakvih dokaza protiv mene. Oslobođen sam, ali sam godinu dana bio u pritvorskoj jedinici Suda BiH. Dobio sam neku odštetu, ali sam to dao advokatima, da naplate. Nisam unio ni jednu marku u svoju kuću.

Moram priznati da je u svemu tome, predsjednik sudskog vijeća, danas pokojni sudija Suda BiH Salem Miso, bio vrlo korektan prema meni. Dok sam bio u pritvoru Suda BiH tekao je u Hagu postupak protiv Momčila Krajišnika. Krajišnik je tražio da dam izjavu kao svjedok odbrane. Obezbijedili su mi poseban let iz Sarajeva za Amsterdam 2006. godine, otišao sam s lisicama na rukama i tako sam sproveden u Ševeningen. Proveo sam tu 20 dana. Smjestili su me u prostoriju gdje je Milan Babić izvršio samoubistvo. Sve je to poniženje, ali čovjek svašta izdrži.

Kako sada iz ove perspektive gledate na sve to?

Sve bude i prođe i sve se na kraju dobro završilo. Slobodan sam čovjek, porodica mi je živa i zdrava, Republika Srpska živa i zdrava. Kad bi se sve to ponovo vratilo, išao bih istim putem.

Afere

Govorili ste o optužbama za učešće u mreži podrške Radovanu Karadžiću, ali Vaše je ime pominjano i u nekim aferama koje se tiču  savim drugih stvari?

Moj rad je javan i transparentan. Pokušavali su da mi napakuju neke afere, sa kojima veze nisam imao. To su bile političke igre ljudi koji su pokušavali da se na moj račun dočepaju jeftinih političkih poena. Ali, građani to prepoznaju. Uvijek sam dostupan, dostupan sam građanima i na ulici i u kafani i u svom domu i ovdje na mom radnom mjestu. Svako može da me pita šta god želi i spreman sam da odgovorim na svako pitanje. Nisam nikad lagao ljude, niti obećavao nešto što ne mogu izvršiti. A te navodne afere su iskonstruisane.