Bogati svijet je pred haosom, države se dave u dugovima !

U Francuskoj, čiji dug neprestano raste, premijeri se izmjenjuju brže nego što su se u Versaju trošile perike: 14. oktobra Sébastien Lecornu, najnoviji na toj funkciji, predložio je odgađanje odluke o povećanju starosne granice za odlazak u penziju, mjere koja je trebala da uravnoteži budžet.

U Japanu oba kandidata koja se nadmeću za mjesto premijera žele da povećaju javnu potrošnju, i to uprkos velikom državnom dugu. U Britaniji, da bi se zatvorila velika budžetska rupa, očekuje se značajno povećanje poreza. A nad svima njima lebdi oblak neodrživog američkog budžetskog deficita od 6 posto BDP-a, koji predsjednik Donald Tramp razmatra dodatno povećati novim smanjenjima poreza.

Pa koliko dugo vlade mogu živjeti iznad svojih mogućnosti?

Javni dug u razvijenim zemljama već sada iznosi 110 posto BDP-a. Prije pandemije covida-19, tako visok nivo duga zabilježen je jedino nakon Napoleonovih ratova.

Ali, kako pokazuju istraživanja The Economista, političarima je danas sve teže uravnotežiti državne budžete. Vlade ne mogu izbjeći rast troškova kamata na javni dug, niti mogu izbjeći veća ulaganja u odbranu, a zbog starenja stanovništva država mora više trošiti na penzije, zdravstvo i socijalne programe.

S druge strane, povećanje poreza teško je politički provesti. U Evropi su porezni nameti već među najvišima na svijetu, pa vlade imaju malo prostora za dodatno oporezivanje. U Sjedinjenim Državama, pak, svako ozbiljnije povećanje poreza gotovo sigurno znači izborni poraz.

U istoriji modernih demokratija samo je jedna zemlja iz G7 uspjela znatno smanjiti svoj javni dug smanjenjem potrošnje i mjerama štednje. Bila je to Kanada tokom 1990-ih godina, ali u eri kada su tehnokratske vlade imale snažan uticaj na donošenje odluka. Danas je malo vjerovatno da bi ijedna velika država mogla ponoviti takav uspjeh.

Napad na centralne banke

Neki se nadaju da će rast produktivnosti, koji bi mogla podstaći vještačka inteligencija (AI), pomoći državama da izbjegnu teške budžetske rezove. Ali to je nerealno očekivanje. Države najčešće smanjuju udio javnoga duga u BDP-u tako što brže rastu, i to zato što im radna snaga raste (pa imaju više poreskih prihoda) ili zato što su manje i još sustižu razvijenije ekonomije.

Ali tehnološke inovacije, poput vještačke inteligencije, ne funkcionišu na isti način. Kad produktivnost poraste, porastu i plate, što automatski znači da država mora trošiti više na penzije, zdravstvo i druge socijalne programe.

U zemljama s velikim socijalnim sistemima ti će se troškovi povećavati otprilike istim tempom kao i prihodi stanovništva, pa se budžet, uprkos ekonomskom rastu, neće puno više popuniti.

Zbog toga je sve izglednije da će vlade posegnuti za sličnim rješenjem kao nakon Drugog svjetskog rata, pokušaće smanjiti stvarnu vrijednost svojih dugova uz pomoć inflacije i tzv. finansijske represije. Riječ je o politikama kojima se kamate vještački održavaju niskim, često uz pomoć centralnih banaka, dok vrijednost štednje i državnog duga realno pada zbog viših cijena.

Drugim riječima, vlade će sve vratiti u nominalnom iznosu, ali će taj novac vrijediti manje nego prije. Centralne banke već imaju instrumente koji to omogućuju jer kontrolišu veliki dio tržišta državnih obveznica i mogu uticati na kamatne stope kroz otkup državnog duga.

Istovremeno, populistički političari, poput Donalda Trampa u SAD i Nigela Faragea u Britaniji, napadaju centralne banke i zagovaraju politike koje bi ograničile njihovu nezavisnost te oslabile sposobnost da se bore protiv inflacije.

Nove raspodjele bogatstva

Rast cijena nepopularna je opcija (samo pitajte nesretnog Joea Bidena), ali inflaciji nije potrebna politička podrška da bi se dogodila. Niko nije za nju “glasao” ni 1970-ih ni 2022. Kada vlade ne uspijevaju održavati fiskalnu disciplinu i vode neodržive ekonomske politike, tada se dogodi inflacija. A kad tržišta napokon shvate šta se događa, već je prekasno.

Zato je sada još važnije razmišljati unaprijed i shvatiti kako inflacija šteti ekonomiji i društvu. Njenom pojavom novac odlazi iz ruku vjerovnika do dužnika, sliva se iz sefova onih koji imaju novac i obveznice do onih koji posjeduju nekretnine, te od građana koji su ugovorili plate i cijene u nominalnim iznosima do računa špekulanata koji su bili dovoljno pronicljivi da predvide rast cijena. Ekonomista John Maynard Keynes nazvao je to “preraspodjelom bogatstva nasumce”.

Istovremeno se zbivaju i drugi tokovi raspodjele bogatstva (koje mnogi takođe doživljavaju kao nepravedne). Na tržištu rada, na primjer, vještačka inteligencija preuzima rutinske kancelarijske poslove, a kroz nasljedstva generacija baby boomera prenosi ogormno imovinsko bogatstvo onima koji su imali sreću roditi se u pravim porodicama. Svi oni mogli bi razoriti srednju klasu, sloj koji je temelj demokratije, i narušiti društveni ugovor.

U 20. vijeku Argentina se od jedne od najbogatijih mladih država svijeta pretvorila u srednje razvijenu ekonomiju koja je iz jedne krize ulazila u drugu. Takav scenario sada prijeti svim državama čiji čelnici poriču ili ignorišu budžetske probleme. Prije deset godina ovaj je list upozoravao države u razvoju, poput Brazila i Indije, da se prisjete argentinskog primjera. Danas isto upozorenje vrijedi za najbogatije ekonomije svijeta.

Ipak, stvari se još mogu promijeniti. Stalni rast cijena tokom 1970-ih doveo je do izbora Ronalda Reagana u SAD i Margaret Thatcher u Britaniji, koji su smatrali da je stabilna valuta temeljni dio društvenog ugovora između države i građana. Uspostavili su novu ekonomsku dogmu: ako se javni dugovi žele odgovorno vraćati, onda moraju biti opravdani i održivi.

Američke Federalne rezerve tada su povele rat protiv inflacije, čime su demonstrirale uticaj i nezavisnost centralnih banaka. Takav tehnokratski model kasnije je preuzeo velik dio svijeta, a zabilježeni pad inflacije većine zemalja u razvoju od 1990-ih bio je gotovo čudesan.

Dvije moguće putanje

Nalazimo se na raskršću: hoće li bogate zemlje krenuti putem samouništenja ili će postati odgovorne?

U mnogim će državama, kad budžetska kriza eskalira, na vlasti biti populisti. Možda će upravo oni biti okrivljeni za haos, što bi moglo otvoriti priliku za povratak odgovornijoj fiskalnoj politici.

Uticajna je i koalicija štediša i ulagača u obveznice koja se protivi inflaciji i zahtijeva stabilne politike. Hoće li se njihov glas dovoljno čuti, zavisiće od odnosa između finansijskih tržišta i političara.

Ako svijet iz ove situacije izađe s manjim dugovima i većom sviješću o opasnostima prekomjernog zaduživanja, ima nade za novi početak. U suprotnom, najvažnije svjetske ekonomije potonuće u haos.

izvor : (jutarnji.hr)