Velimir Blanić – Smijeh u pozorištu nije samo zabava, već često i način da se prebrode teške situacije

Jedan od omiljenih glumaca banjalučke pozorišne scene Velimir Blanić za portal Banjaluka.net otkriva detalje svog angažmana u novoj predstavi “Kuća” reditelja Nikole Pejakovića u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Osvrće se na početak karijere i izazove u glumačkom procesu. Takođe otkriva i kako je raditi na predstavama koje se bave važnim životnim temama kroz humor, što je i njegovo najjače oružje.

U NPRS-u počeli ste rad na novoj predstavi reditelja Nikole Pejkovića. Kako je došlo do ovog angažmana, kakva je Vaša uloga?

Angažman u Narodnom pozorištu Republike Srpske na predstavi Kuća došao je na poziv reditelja Nikole Pejakovića, sa kojim sam već ranije sarađivao, što je za mene bilo veliko zadovoljstvo. Posebno mi je drago što ove godine radim u NPRS-u, jer sam upravo u ovom pozorištu prije tačno 20 godina diplomirao i ostvario svoje prve profesionalne uloge, što ovom projektu daje dodatnu emotivnu vrijednost.

Zanimljivo je da u izvornom komadu uloga koju igram zapravo ne postoji – riječ je o liku Kena, koji je dodatno razvijen u našoj adaptaciji. Ken, kao i ostali likovi, odlazi u inostranstvo „trbuhom za kruhom“, nadajući se boljoj budućnosti, ali umjesto ostvarenja snova, suočava se s nesnalaženjem i unutrašnjom izgubljenošću u tuđini. Njegova priča nosi snažnu emotivnu težinu i oslikava jednu od čestih sudbina naših ljudi koji odlaze iz zemlje u potrazi za srećom, ali je ne pronalaze tamo gdje su očekivali.

Sarađujete dugo sa Nikolom Pejakovićem. Koliko je dragocjena saradnja sa njim?

Nikola Pejaković je reditelj koji vrlo pažljivo i precizno određuje situacije i okolnosti u kojima treba da igramo, što je glumcu od izuzetnog značaja kada ulazi u proces rada. Takav pristup omogućava da se tačno zna gdje se lik nalazi, u kakvom je emotivnom stanju i šta mu je cilj u određenom trenutku, što olakšava snalaženje i daje sigurnost na sceni.

Saradnja s njim je uvijek inspirativna, jer osim što ima jasnu viziju, otvoren je za dijalog i daje prostor glumcu da istražuje i donese vlastiti doprinos ulozi. Njegovi savjeti su izuzetno dragocjeni jer proizlaze iz dubokog razumijevanja i dramskog teksta i glumačkog procesa. Posebno je ljekovito sarađivati s njim u periodu studiranja, jer njegove indikacije od tebe zahtijevaju potpunu prirodnost i prisutnost u trenutku, bez lažne glume i “šmiranja”, kako mi volimo da kažemo. Proces rada s njim nije samo tehničko postavljanje predstave, već i ozbiljan kreativni izazov koji glumca podstiče da otkrije nešto novo u sebi i svom pristupu igri.

Prepoznatljivi ste pozorišnoj publici po predstavi „Celo telo tu me boli“, koju na sceni Jazavca igrate zajedno sa kolegama Nikolinom Friganović i Ljubišom Savanovićem već 11 godina. Sala je uvijek puna. Šta ovu predstavu čini tako primamljivom?

Predstava Celo telo tu me boli, koju igramo više od jedne decenije u Gradskom pozorištu Jazavac, ostavila je snažan utisak na gledaoce, što potvrđuju kao što kažete pune sale i činjenica da su karte uvijek rasprodate.

Mislim da je ključ njene popularnosti u tematici jer se bavi apsurdom svakodnevice, porodičnim i društvenim odnosima na način koji je svima prepoznatljiv. Publika se lako pronalazi u likovima i situacijama, zbog čega se često vraća da je gleda više puta.

Kombinacija duhovitog, ali suštinski ozbiljnog teksta, precizne režije i dobre glumačke energije daje predstavi svježinu i nakon toliko godina. To je dokaz da kvalitetna priča, ispričana na pravi način, uvijek ima svoju publiku.

Jednako su uspješna i druga pozorišna ostvarenja u kojima igrate, poput predstave „Šećer je sitan osim kad je kocka“, „Kroz život sa Veljom“ i „Mister Bin“. U svima njima, kroz humor progovara se o nekim važnim aspektima života. Vjerujete li u terapeutsku ulogu pozorišta?

Pozorište je dragocjen prostor koji, kroz humor i refleksiju, može navesti čovjeka da drugačije sagleda život.. Predstave poput Šećer je sitan osim kad je kocka, Kroz život sa Veljom i Mister Bin bave se važnim temama – brakom, razvodom, vjerom, bontonom, stereotipima mentaliteta – ali ih obrađuju na način koji publici omogućava da se prepozna i kroz smijeh možda čak nešto i nauči.

Vjerujem da teatar ima svoju terapeutsku ulogu. Kad gledaoci osjete da nisu sami u svojim dilemama, kada kroz priču na sceni pronađu olakšanje ili dobiju novi pogled na problem, to je ono što ga čini moćnim. Smijeh u pozorištu nije samo zabava, već često i način da se prebrode teške situacije. U tom smislu, predstava zaista može nekome pomoći da život doživi kao avanturu – s osmijehom i otvorenim umom.

Pored glume i muzike, pisanje Vam je strast? Da li imate nove projekte?

Pored glume i muzika zauzima važno mjesto u mom životu – sviram u glumačkom cover bendu Acoustic House zajedno sa Vladimirom Đorđevićem i Aleksandrom Blanićem, gdje spajamo glumačku energiju sa muzikom. Takođe, predajem glumu i vanredni sam profesor na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci, što mi predstavlja poseban izazov i zadovoljstvo jer imam priliku da radim sa mladim talentima i pomažem im u njihovom razvoju.

Pisanje mi je oduvijek bilo strast, a posebno me motiviše pisanje za djecu. Pored toga što sam, zajedno sa rediteljem Slobodanom Perišićem, radio na tekstu predstave Kroz život sa Veljom, u posljednje vrijeme napisao sam i nekoliko predstava za djecu u saradnji sa koleginicom Smiljanom Marinković, glumicom Narodnog pozorišta Republike Srpske. Te predstave izvodimo u periodu novogodišnjih praznika, što je posebno lijep dio našeg posla, jer donosi radost najmlađima.

Volim tekstove iz kojih se može nešto naučiti, one koji nisu samo zabavni, već su i edukativni, podstiču djecu da razmišljaju i zaključuju. Smatram da je teatar sjajan način da se kroz igru i priču djeci prenesu važne životne poruke. Trenutno imam nekoliko ideja koje razvijam, tako da vjerujem da će se uskoro neki novi tekst naći pred publikom.

Predajete mladim ljudima na AU u Banjaluci. Koliko Vas ispunjava taj dio profesije?

Rad sa studentima na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci za mene je izuzetno ispunjavajući dio profesije. Gluma je umjetnost koja se ne može učiti samo iz knjiga – ona zahtijeva lični pristup, iskustvo i rad u prostoru, a meni je zadovoljstvo što mogu prenijeti svoje znanje i iskustvo mladim glumcima koji tek grade svoj izraz.

Posebno volim rad na scenskim vježbama i razvoju karaktera, jer tada studenti imaju priliku da istražuju sebe, da izlaze iz zone komfora i otkrivaju nove dimenzije glumačkog izraza. Svaki novi proces sa njima donosi drugačiju energiju i drugačije izazove, što mene kao profesora uvijek drži budnim i motivisanim.

Osim tehničkog usavršavanja, trudim se da ih podstaknem da razvijaju i svoje unutrašnje mehanizme za igru – da razmišljaju o likovima, situacijama, odnosima, ali i o tome šta oni sami žele da kažu kroz glumu. Volim kada vidim da im se “upali lampica”, kada osjete pravu scensku slobodu i kada ih ponese proces. To su trenuci koji mi potvrđuju koliko je rad sa mladim glumcima važan i inspirativan.

Detalj iz privatnosti, zašto Pavle Vujisić na profilnoj fotografiji? Glumac čiji rad cijenite? Koga još izdvajate iz plejade glumaca sa ovih prostora, a rado gledate filmove i serije u kojima igraju?

Pavle Vujisić je, naravno, glumac čiji rad izuzetno cijenim, ali njegova fotografija na mom profilu više je stvar ličnog izbora nego neke dublje simbolike. Nekada je lijepo ostaviti malo prostora između privatnog i javnog, a uz to, njegova harizma i autentičnost uvijek izmame osmijeh.

Što se tiče glumaca s ovih prostora čiji rad posebno poštujem, lista je duga. Pored Pavla Vujisića, uvijek rado gledam filmove i serije u kojima su igrali  Nebojša Glogovac, Bata Stojković, Mira Banjac… To su glumci koji su svojim talentom i autentičnošću ostavili neizbrisiv trag u jugoslovenskoj i srpskoj kinematografiji. Njihove uloge su uvijek bile duboke, iskrene i nosile su neku posebnu životnu istinu, a to je ono što me kao glumca najviše inspiriše.

Piše: Marina Majkić Miletić