Teatar fest u Banjaluci: Odigrana predstava „Kiselina“ – Miris doma, ljubavi i života na sceni
Sinoć smo na daskama Narodnog pozorišta Republike Srpske, prve takmičarske večeri 27. Teatar festa “Petar Kočić” imali priliku gledati predstavau “Kiselina” BNP-a Zenica.
Ova predstava rađena je po dramskom tekstu Asje Krsmanović, mlade bh autorke prošlogodišnje dobitnice nagrade “Miodrag Žalica”. Režiju potpisuje Nermin Hamzagić. “Kiselina” je tekst o smrti. O životu suočenom sa smrću. O jednoj porodici koja plače i smije se skupa, i o turšiji.
U predstavi igraji Goradana Boban (majka) , Mirvad Kurić (dajdža) , Selma Mehanović (snaha) , Benjanim Bajramović (sin).
Više od predstave – doživljaj života
Publika je smijala i plakala — u 90 minuta svi smo prepoznali sopstvenu priču.
Možemo slobodno reći da sinoć nismo gledali samo pozorišni komad, već život — satkan u sat i trideset minuta. Fantastično pero mlade Asje bljesnulo je pred našim očima u punom sjaju. Smijali smo se, plakali. U tom vremenskom intervalu živjeli smo i svoju priču, svako na svoj način. Toliko je ovaj komad maestralan, da smo se svi na neki način uspjeli pronaći u njemu.
Kiseli kupus kao metafora odnosa
Zajedništvo, neizgovorene riječi i tiha patnja kroz običan čin pravljenja zimnice.
Priča počinje pravljenjem zimnice — kiseli se kupus, a miris kiseline širi se stanom u kojem živi sin sa majkom od devedeset godina. Vikendom im povremeno u pomoć dolazi i njena ćerka, sestra. U jeku posla, dolazi i sin sa svojom ženom. Tu već možemo da osjetimo “miris” kiseline — nekome je lijep, nekome gorak.
Lijep, jer podsjeća na zajedništvo, dok zajedno pravimo zimnicu, kao što je to Boba Mojisevljev prelijepo objasnila “Paprike, paprike, paprike! Avgust, a iz otovorenih prozora širi se miris pečenih paprika, miris koji je govorio o kraju leta, ali i o porodici. O tome da je ima. Da svi sedimo zajedno za stolom. I da ćemo za koji dan praviti ajvar”.
Svima nam je ponekad, žargonski rečeno, “mrsko” praviti tu zimnicu, ali sinoć smo poželjeli da oživimo te trenutke.
View this post on Instagram
Trpljenje i ljubav kao naslijeđe
Priča o majci koja bira brigu, o djeci koja pokušavaju da je odvrate — ali i o snazi povezanosti.
Miris kiseline je i težak — nosi sa sobom neizgovorene riječi, trpljenje. Tu muku prihvatiš: „tako je kako je“, prihvatiš da ćemo se sada patiti oko te salate čitav dan, iako imamo novca da kupimo gotovu. A što je još bolnije — prihvatiš da se tvoja majka obavezala životom da brine o tvojoj baki, svojoj majci. I pored svih trikova koje imaš da je odvučeš iz tog života, ona ne pristaje da svoju majku smjesti u starački dom, u tuđinu — boji se. Čak ni rođena unuka ne odvaja je od života koji je izabrala da živi. Tu je element trpljenja dominantno opisan, i u njemu odjekuje ljubav — glasno i jasno. Ljubav sina prema majci, i ljubav ćerke prema majci.
Pet smrti, jedno pitanje
Šta biva kada život postane bezizlazno težak? Predstava nudi odgovore koje rijetko čujemo.
U predstavi imamo pet smrti — prvo umire daidža, potom snaha, pa majka, zatim sin, a baka posljednja. Sve su te smrti teške na svoj način. Dešavanja na sceni nam daju odgovor na ono vječno pitanje: „Zašto se to meni nije desilo, a ne mom bližnjem?“ U ovoj predstavi otkrivamo šta se dešava u svim mogućim scenarijima, kad život postane bezizlazno težak.
Kad humor preživi tugu
Uprkos gubicima, humor ostaje — kao jedini način da se očuva toplina porodice.
Ono što se desi — kao u svakoj porodici sa ovih prostora — desi se humor. Humor, poštovanje i slika ljubavi prema onome koga više nema.
Zašto ova predstava liječi
„Kiselina“ nije samo priča, već terapija — teška, ali lako svarljiva, i dragocjena.
Ovaj pozorišni komad je kratka psihoterapija — pitka, iako na prvi pogled teška, ali nikako teško varljiva. Nešto što bi svi trebalo da pogledaju. Jer poslije nje, kiselina koja se širi stanom više nema neprijatan miris. Ima miris doma, miris stvaranja zajedništva, čuvanja tradicije.
I kada nam je sve na izvolite, izaberimo ljepšu stranu života. Izaberimo da prihvatimo svoje bližnje i da ih volimo — jer su tu. Živimo tu zajednicu u ovom vremenu koje lako prevari, i gledajmo sa poštovanjem ruke svoje majke koje prave zimnicu sa najljepšim ukusom.
Zimnica koja miriše na ljubav
„Taj podrum te je odhranio“ – rečenica koja ostaje dugo nakon aplauza.
Za one koji više nisu tu — možemo izgraditi tradiciju humora i čuvati sjećanje, čuvajući tradiciju koja nas je odgojila. Jer, kao što lik majke u predstavi kaže sinu na njegovo negodovanje zbog smrada iz podruma:
„Taj podrum te je odhranio.“
Pametnome dosta — život je kratak da ga ne živimo svjesno, sa ljudima koje volimo, i da ne njegujemo njegovu vrijednost — humorom, i poslije svega.
Autor teksta: Tajana Cvijetić
