Što ćemo sa ženama koje nas maltretiraju na poslu?
Zašto neke žene na poslu ponižavaju i sabotiraju druge žene? O toksičnim kolegicama, neadekvatnim šeficama i ženskoj solidarnosti bez uljepšavanja.
Nedjelja navečer, a tebi se već ne da ići u ponedjeljak na posao. Znaš da će te ondje čekati ona koju ćeš sigurno već ujutro pogrešno pozdraviti, koja će ti pronaći barem jednu zamjerku tijekom dana, a vjerojatno će te i dobro skenirati da vidi što si taj dan odjenula za posao.
Ako nije njezin dan (a takvima je na poslu to vrlo rijetka pojava), izvrnut će tvoje riječi i napraviti problem ni iz čega. Ako se kreneš objašnjavati, tek tada počinje pakao. Poznato?
Uvijek se pitam što je sa ženama koje na poslu maltretiraju druge žene i gdje zapravo prestaje ono što nazivamo poslom, a počinje iživljavanje.
Šiške, zlatne tenisice i jedna Ana
Sjećam se osnovne škole i jedne, generaciju starije djevojčice Ane, koja je od čak tri razreda moje generacije odlučila baš mene uzeti na pik. Upadala je u učionicu bijesno urlajući kako meni šiške stoje tako pravilno, a njoj se odvajaju?!
Svaki put kad bih imala nešto novo, primjerice zlatne tenisice koje su tada bile hit, pokušavala sam se sakriti od nje po školi kako bih se zaštitila od njezina trollanja. Ženo, šiške su mi bile savršene zato što sam spavala s polakiranim viklerom, a za moj stil tada se još uvijek brinula mama.
U nekoliko navrata požalila sam se sestri i zamolila je da joj pokuša reći da me ostavi na miru, ali Ana je imala svoju misiju. Imala je i glasnu, otkačenu mamu koja je nerijetko po školi bacala psovke, uglavnom u njezinom smjeru.
Danas mi je jasno o čemu se tu radilo i žalosno mi je da je netko već u osnovnoj školi toliko frustriran, revoltiran i ljubomoran. Ali tada mi je bilo muka ići u školu.
Danas, da je sretnem, sigurno bih je pozdravila, a ako bi se ukazala prilika, rekla bih joj da je u osnovnoškolskim danima za mene bila prava luzerica. Koje sam se bojala!
Kad tuđe loše iskustvo postane opravdanje za maltretiranje
Kroz posao sam imala sreće da su mi kolektivi uglavnom bili zdravi, iako sam i u tom području imala nekoliko bezveznih iskustava.
Vrlo sam brzo shvatila da su to obrasci koje je osoba, nakon što ju je maltretirala nadređena na prethodnom poslu, samo preslikavala na nas.
Maltretiranje za mene nikad nije bilo nešto što bi me poguralo da budem ispravnija, bolja, učinkovitija i točnija. Naprotiv, u meni je stvaralo gorak osjećaj da me osoba, kao prvo, ne cijeni i da, kao drugo, moram što prije ispedalirati iz te situacije. Zašto?
Zato što sam doživjela što znači raditi s „normalnom” ekipom koja ti se neće unijeti u facu da ti prigovori zbog pogreške niti te kažnjavati šutnjom kad je pitaš kako bi ona nešto napravila. Pa da možda nešto naučim kad sam već tako jezivo nesposobna.
Od profesora koji te ponižavaju do kolegica koje ti zagorčavaju život
Razmišljajući o ovoj temi, shvatila sam da moje iskustvo seže puno dalje, točnije u srednju školu. Gledajući sestru kako ludi u gimnaziji, odlučila sam se za ekonomsku školu u Rijeci, koja se poslije pokazala kao potpuni promašaj. Možda smo problematični bili mi, ali bome je bila problematična i većina profesora.
Znate one na koje se buni cijela škola, ali im nitko ništa ne može? Odgovor razrednice ili ravnateljice je uvijek bio: „Ma dobro, pustite ga, on je samotnjak i uskoro ide u penziju.”
Ili: „Ona je poluinvalid, nije njoj lako.” I tako dalje. Respektirala sam ih sve, sa svim njihovim manama, dok se nisu počeli ponašati prema nama kao da smo zadnji bedaci u svemiru.
Bio je tu jedan profesor koji bi te prozvao pred ploču i pitao koja ti je najdraža boja. Ako odgovor nije bio onaj koji je htio čuti, spucao bi ti kolac i poslao te na mjesto.
Na primjer. Ili profesorica engleskog koja me nije mogla vidjeti nacrtanu zato što me jednom ispred škole vidjela s kolegom iz razreda koji je pušio travu.
Ne da me nije mogla smisliti nego me toliko gnjavila da sam posljednjeg dana, dok se ekipa već gađala brašnom (mislim, fuj!), ja odgovarala engleski.
I onda je rekla: „Bravo, vidiš da možeš.” Što mogu? Naučiti gradivo za veću ocjenu od dvojke? Pretpostavljam da mogu, da, haha. Hvala na podršci.
Autoritet nije isto što i sposobnost da nekoga nečemu naučiš
Ovakve odgojno-obrazovne metode za mene su bile totalni bullshit. Zato što sam, kao i poslije na poslu, shvatila da postoje ljudi koji svoj posao mogu raditi ispravno i inspirativno.
Tako sam se zbog jedne profesorice zaljubila u pravne predmete, iz kojih sam imala najbolje ocjene, i ona me usmjerila da razmislim o pravnom fakultetu. Ok, to je bilo krivo na epskoj razini, ali vjerujem da je jasno što želim reći.
Otpor sam pružala onima za koje sam procijenila da ne žele ili ne znaju prenijeti znanje razredu od 30 ljudi. Iako, nažalost, to da netko maltretira druge zato što ne zna raditi svoj posao nije nešto što se može uzeti kao univerzalno pravilo. Satove onih drugih puno sam više šljivila.
Na kraju dana, ako sve možemo naučiti sami, ali što će nam onda učitelji? Ako na poslu imamo nadređenog koji nam je delegirao određene zadatke, a sam ne zna kako ih riješiti ili barem kako bi trebali izgledati, jadna nam svima majka.
Oni koji ne znaju što žele, a istovremeno pilaju ekipu oko sebe, rak-rana su valjda svakog društva. U svim segmentima, rekla bih. A i vidim.
Privid moći jako je zajebana stvar jer brzo shvatiš tko ti sjedi preko puta, ali krajnji je rezultat da cijenu plaćaš ti. A ta je cijena često visoka jer se počneš osjećati ugroženo i na poslu koji bi trebao biti – samo posao.
Zašto se ljudi na poslu ponašaju kao da su pušteni s lanca?
Ajmo vidjeti koji su sve mogući scenariji, odnosno razlozi zbog kojih se ljudi ponašaju divlje prema drugima.
Frustracija i stres koji se prebacuju na druge. Osoba je nezadovoljna poslom, preopterećena, osjeća da je zakinuta ili nema kontrolu nad vlastitom situacijom.
Umjesto da problem pokušava riješiti s nadređenima, frustraciju preljeva na kolege. To može objasniti dio ponašanja, ali ga, naravno, ne opravdava.
Sustavni pregled 50 studija o zlostavljanju na radnom mjestu pokazao je da se ono povezuje s nizom čimbenika, uključujući stresno i konfliktno radno okruženje, probleme u vodstvu i prethodno iskustvo zlostavljanja, Özer i Escartín (2023), A systematic review of workplace bullying perpetration.
Privid moći i potreba za kontrolom. Neki ljudi koriste kritiziranje, ponižavanje ili pretjeranu kontrolu kako bi dominirali odnosom. To može biti posebno izraženo kad imaju formalnu moć, ali i među kolegama koji su hijerarhijski ravnopravni.
Sustavni pregled 51 rada o čimbenicima rizika za zlostavljanje na poslu utvrdio je povezanost autoritarnog i pasivnog vodstva, stresa, visokih radnih zahtjeva i nejasno definiranih uloga sa zlostavljanjem na radnom mjestu. Feijó i suradnici (2019), Risk Factors for Workplace Bullying: A Systematic Review.
Loše radno okruženje u kojem je maltretiranje normalizirano. Ako šef na neki način ponižava zaposlenike, ako se posao nepravedno raspoređuje ili se agresivno ponašanje tolerira, takvo okruženje može poticati sukobe i daljnje zlostavljanje.
To, naravno, ne znači da će svi zaposlenici maltretirati druge, ali ako organizacija takvo ponašanje tolerira, teško je očekivati da će se išta promijeniti. Istraživanja o zlostavljanju na radnom mjestu upravo zato proučavaju i organizacijske uvjete, a ne samo osobine pojedinaca.
Ponavljanje obrasca koji je netko sam iskusio. Neka istraživanja bilježe povezanost između prethodne izloženosti zlostavljanju na poslu i kasnijeg zlostavljačkog ponašanja. Drugim riječima, osoba koja je i sama bila žrtva može nastaviti prenositi isti obrazac na druge.
Ne mora se dogoditi da iz iskustva izvuče pouku i postane bolja, pravednija osoba. Ponekad samo nastavi lupati po već utabanim putevima. Ipak, to nije pravilo niti znači da će svaka žrtva zlostavljanja postati počinitelj.
Osobine ličnosti i iskorištavanje drugih. Istraživanja proučavaju i osobine poput manipulativnosti, narcizma i nedostatka obzira prema drugima. Sustavni pregled i metaanaliza objavljeni 2026. pronašli su povezanost određenih osobina iz takozvane „mračne trijade” s počinjenjem zlostavljanja na poslu.
Riječ je o narcizmu, psihopatiji i makijavelizmu, ali te povezanosti same po sebi ne dokazuju da određena osobina uzrokuje zlostavljanje. Sustavni pregled i metaanaliza o osobinama „mračne trijade” i zlostavljanju na poslu (2026.).
Nemali broj žena s kojima sam razgovarala opisao je svoje šefove kao narcise. A takvi šefovi, bez obzira na to odgovara li im ta etiketa ili ne, imaju moć odlučivati o tvom poslu, plaći, napredovanju i svakodnevnom miru.
Zato nije riječ samo o tome da je netko tašt ili naporan, nego o tome što se događa kad se problematično ponašanje spoji s moći.
Ženska solidarnost zvuči sjajno, ali što kad ti je baš kolegica najveći problem?
Da se vratim u središte teme, a to su ovaj put žene. Ako sve ovo stavimo u kontekst modernog vremena u kojem visoko kotiraju feminizam i solidarnost među ženama, zašto se opet osjećam kao da živim u nekoj kanti, duboko zakopana ispod civilizacije?
Feminizam nije kolektivna obveza da se sve žene moraju voljeti, baš kao što ni solidarnost ne znači da ženama nikad ne smijemo ništa zamjeriti. Ali to je daleko od sustavnog blaćenja, zadiranja u tuđe vrijeme izvan radnog vremena i, nerijetko, povišenog tona.
Ne moramo biti prijateljice da bismo bile na istoj strani, ali meni bi bilo logično da, ako već radimo za nekoga, budemo tim koji će među sobom rješavati probleme i zajedno rasti.
Kriva mi je logika, znam, ali možemo si barem ne otežavati život bez potrebe. Ne moramo stvarati probleme samo zato što smo u poziciji da to možemo. Niti podmetati kolegici kako bismo same izgledale bolje.
Ženska solidarnost ne bi trebala značiti da se sve moramo obožavati, nego da se ne moramo međusobno ponižavati kako bismo dokazale vlastitu vrijednost.
Ne moraš ponoviti ono što je netko napravio tebi
Ne možemo znati zašto je neka osoba postala takva. Možda je naučila da je agresivnost jedini način da preživi na poslu. Možda misli da mora kontrolirati sve kako bi dokazala vlastitu vrijednost.
Možda se napokon domogla malo moći pa je koristi na način na koji je netko drugi koristio moć nad njom. Ali ništa od toga ne znači da je takvo ponašanje neizbježno.
Istraživanja o diskriminaciji na poslu pokazuju koliko podrška drugih može biti važna. U istraživanju o iskustvima žena koje su doživjele rodnu diskriminaciju, podrška drugih ljudi bila je jedan od čimbenika koji su im mogli pomoći da progovore umjesto da šute ili napuste organizaciju.
Ako smo preživjele loše šefice, kolegice i grozne radne uvjete, po meni bi poanta bila da sljedećoj ženi ne postanemo ono od čega smo se same jedva oporavile. Ne moramo sve postati nečije mentorice ni spasiteljice. Ali možemo odlučiti da nećemo dalje prenositi istu vrstu ponižavanja.
Jer užasan je osjećaj buditi se ujutro i odlaziti na posao na kojem će te netko maltretirati i kontinuirano umanjivati tvoju vrijednost. Mislim da to nije tako zahtjevno za shvatiti. Na kraju dana, ipak, na nama je da odlučimo kakvi ljudi želimo biti. Zbog sebe, a onda i zbog zajednice.
izvor : BURO.hr
