Razorio ga je potres jačine 8,2, a danas je ljepši nego ikad: ovaj grad sagrađen je na 42 brda i jedan je od najšarenijih na svijetu

Šaren, razigran, opušten, divlji… Čileanski grad Valparaíso iznimno se lako ušulja u srce putnika. A jednom kada se to dogodi, tamo ostaje zauvijek. „Dragulj Pacifika“, kako ga ponekad nazivaju, jedan je od najvećih, ali i najpopularnijih gradova te nama daleke južnoameričke zemlje, proslavljen ne samo kao važna pomorska luka, već i kao kulturološki i umjetnički ‘hub’.

Šarene zgrade, i njihove još šarenije muralima oslikane fasade, uske i često vrlo strme uličice koje ‘gutaju’ desetine brdašaca na kojima se prostire grad, brojne uspinjače, nevjerojatno živ noćni život, plaže i predivni pogledi na ocean, dobra gastronomska ponuda… Valparaísov ‘stisak’ doista je jak… Nekada su njegove ‘žrtve’ bili brojni imigranti i mornari, a danas su to često umjetnici i backpackeri.

Grad je osnovan 1563. godine, a ime mu je nadjenuo španjolski konkvistador Juan de Saavedra. Nazvao ga je po svom rodnom mjestu u Španjolskoj. Kroz cijelo njegovo postojanje, sudbina grada neraskidivo je bila povezana s oceanom.

Kao utočište na dugoj plovidbi prometnuo se u vrlo važnu luku, ali i postao prozor u svijet u okruženju pustinja i visokih planina. Prije prokopavanja Panamskog kanala bio je jedna od najvažnijih pacifičkih luka. U njoj se svojedobno, na brodu HMS Beagle, 1834. godine usidrio i Charles Darwin.

Isto tako, grad je bio i dom najstarije burze u Latinskoj Americi, što je također uvelike doprinijelo njegovom ekonomskom razvoju. Na svom je vrhuncu Valparaíso bilježio ogroman rast i predstavljao moćno i važno urbano središte. No, grad, kojeg se ponekad zbog strmih ulica nazva i “mali San Francisco”, 1906. godine pogodio je razoran potres jačine 8,2 na Richterovoj ljestvici. Na sreću, obnovljen je, a većina onoga što danas vidimo u njemu nastala je u jeku te obnove.

Valparaíso ima tisuću lica. Primjerice, osim na već spomenuti San Francisco, neke od putnika asocira i na Lisabon, također zbog strmina, ali i arhitekture, dok njegovo šarenilo druge podsjeća na vesele četvrti Buenos Airesa. Kako god bilo, grad nalikuje na neobični, šareni i ‘valoviti’ labirint. Njegova stara jezgra 2003. godine uvrštena je i na popis svjetske baštine.

Osim uz obalu, Valparaíso se rasprostro po nizu okolnih brda. Prema nekim izvorima ima ih čak 42, a svako od njih, ‘cerro’ na španjolskom, funkcionira kao gradska četvrt, sa svojim vlastitim specifičnostima. Neka brda se turistima ne preporučuju zbog sigurnosnih razloga, druga su turistički iznimno popularna.

Među ovim potonjima svakako se ističe proslavljeni Cerro Alegre. Osim uličicama, različite ‘razine’ grada spojene su i stepenicama ili pak uspinjačama, koje su i same po sebi, osim što služe u vrlo praktične svrhe i olakšavaju život lokalnom stanovništvu, postale turistička atrakcija.

Stanovnici grada nazivaju ih ‘ascensores’ i u periodu od 1883. do 1916. godine izgrađeno ih je čak 30. Polovica ih je i dan danas u funkciji, a kao najslavnije slove Reina Victoria i El Peral, obje blizu glavnog gradskog trga po imenu Plaza Sotomayor.

Još jedna stvar po kojoj je ovaj čileanski grad svjetski poznat jest ulična umjetnost. Ponekad ga čak nazivaju latinoameričkom prijestolnicom grafita. Opravdano. Naime, grad je pravi muzej na otvorenom, a predivan mural skriva se doslovno iza svakog ugla. Kao jedna od, u tom smislu najpopularnijih ulica, slovi ulica Templeman. Istinski zaljubljenici u grafite u ovom će gradu doista doći na svoje jer grad i njegove murale moguće je istraživati danima.

Ako ste ograničeni vremenom, tu su i specijalizirane ture posvećene toj vrsti umjetničkog izričaja. Kad smo se već dotakli umjetnosti, na itineraru posjetitelja grada često se nalazi i La Sebastiana, kuća Pabla Nerude, jednog od najpoznatijih čileanskih pjesnika i nobelovca. To neobično zdanje danas služi kao muzej.

Što se tiče ostalih zanimljivosti i atrakcija, svakako vrijedi obratiti pozornost na crkvu sv. Franje smještenu na Cerro Barónu, koja je od svoje izgradnje 1846. godine služila i kao svjetionik te je jedan od simbola grada. Zanimljivo, dosad je uspjela nekim čudom preživjeti niz požara i potresa. Oni koje zanimaju detalji oko pomorske povijesti grada, na svoje će doći u tamošnjem pomorskom muzeju, čiji eksponati pričaju priču o gradu, tamošnjoj luci i o čileanskoj mornarici.

Grad bi se mogao naći i na listi želja ljubitelja vatrometa. Naime, nadaleko je poznat po svojem vatrometnom spektaklu, pogotovo za vrijeme proslave Nove godine, koja također slovi kao jedna od onih koja se ne zaboravlja. Neki smatraju da se prilikom posjete gradu nikako ne bi smjelo propustiti ni tzv. groblje disidenata, koje je posljednje počivalište brojnih protestanata i imigranata. Naime, prema zakonu koji je bio na snazi do 1883. godine, u Čileu niste mogli biti pokopani na ‘standardnom’ groblju ako niste bili katolik. U originalu Cementario Disidentes, nalazi se kod nekadašnje kaznionice, a današnjeg kulturnog centra na Cerro Panteón. Broji 800 grobova.

Valparaíso ima još jednu posebnost koja se ne vidi na razglednicama, ali se osjeti čim zakoračite na njegove ulice: posebnu svjetlost i atmosferu koju stvara pacifička magla, lokalno poznata kao „camanchaca“. Ujutro se grad često budi obavijen laganim sivim velom, dok se šarene kuće polako pojavljuju iz izmaglice poput kulisa kakvog filma. Kako dan odmiče, sunce probija oblake i otkriva slojeve grada, njegove terase, balkone i improvizirane vrtove koji vise iznad oceana. Taj nepredvidivi ples svjetla i sjene daje Valparaísu gotovo mističan karakter i grad nikada ne izgleda isto, čak ni dva dana zaredom.

Iako je danas popularan među putnicima, Valparaíso nije grad koji se „uljepšava“ radi turista. Njegova sirovost, ponegdje oronule fasade i spontana energija dio su identiteta koji se godinama gradio bez kalkulacija. U malim barovima skrivenima na brdima svira se živa glazba, u galerijama izlažu mladi autori, a ulični performeri pretvaraju trgove u improvizirane pozornice.

Ovdje se kultura ne događa iza zatvorenih vrata, nego na ulici, među ljudima. Upravo ta autentičnost, osjećaj da ste dio nečega stvarnog, neisplaniranog i pomalo neukroćenog, razlog je zbog kojeg mnogi kažu da Valparaíso nije destinacija koju samo posjetite, nego grad kojem se poželite vratiti.