Psiholog: Snažan uticaj prošlosti-kako to prošlost ostaje u sadašnjosti?
Svaki čovjek ima prošlost. Bez obzira na uzrast, svako je prošao određena iskustva koja u sadašnjosti ostavljaju manji ili veći uticaj. Često se kaže da male bebe ne mogu gotovo ništa znati ili shvatati, ali iako one ne razumiju šta im se govori, veoma tačno mogu kodirati izraz lica osoba iz svoje okoline, dodir ili način zadovoljenja njihovih potreba.
Ukoliko se, na primjer, desi da u tom uzrastu beba rijetko nailazi na topao i nasmijan izraz lica, ako su dodiri i maženja rijetki, a bebine potrebe zadovoljavane sa popriličnim zakašnjenjem, zaključak je da baš ovakvo rano iskustvo ne može biti dobra osnova za skladištenje prijatnih osjećanja i sjećanja na prošle dane ili razvoj pozitivnog stava prema životu. Dodatna poteškoća sa ovakvim iskustvom može biti i to što ovaj primjer vjerovatno nije rjetkost u životu pomenute bebe jer se takav stav važnih drugih sigurno kontinuirano ponavlja tokom čitavog odrastanja mjenjajući oblike u odnosu na uzrast u kome se dijete nalazi.
Vremenom taj zanemarujući stav može biti ono što pojedinac zadržava i kasnije u odnosu prema sebi. On možda može sasvim tačno spoznati taj disfunkcionalni obrazac, ali ne pretjerano vjerovati u mogućnost njegove promjene jer primjera radi, neki ljudi koji dolaze na psihoterapiju upravo ovu dugovječnost pogrešnog obrasca smatraju glavnim razlogom zbog koga se ne osećaju sposobnim da tu bilo šta promijene. Često se mogu čuti izjave da je sve oduvijek tako, da ne pamte da ih je neko ikada zagrlio, utješio, da nisu imali podršku ili da je to što su sada, isključivo proizvod njihovih ličnih zaključaka i odluka. Ovdje ne mora biti riječ o porodicama u kojima postoji visok stepen nasilja ili zanemarivanja jer često su to upravo naizgled funkcionalne porodice u kojima ne postoji svijest o tome da je nekom njihovom članu nešto nedostajalo. Međutim za onoga kome je „zakinuto“, slika te porodične dinamike je često drastično drugačija.
Sve pomenuto i ne mora biti krajnje loše ukoliko su prošla negativna iskustva poslužila u svrhu adekvatne adaptacije svijetu, ukoliko su doprinijela formiranju funkcionalnih zaključaka o životu bez osude onih čijim tretmanom osoba nije zadovoljna i ako je osoba uspjela da svoju prošlost preboli. Tada je moguće da bez zadržavanja osjećanja stida ili krivice zbog pomenutih iskustava kroz koja sebe vidi kao pogrešnu i zaslužnu za sve ono što joj se dešavalo, nastavi svoj život. U ovakvoj situaciji prošlost može biti samo dobar izvor informacija i sjećanja koja su podstrek u svim teškim trenucima u sadašnjosti.
Međutim, kada je prošlost i dalje prisutna u sadašnjosti tako da osoba i dalje vjeruje kako ju je nemoguće promijeniti ili se sa setom fokusira na sve ono što je u prošlosti propustila i „nije dobila“, stvara se veoma veliki prostor žalosti, uznemirenosti ili depresivnim raspoloženjima. Ovakva stanja osobu mogu veoma ometati da normalno funkcioniše jer fokusirajući se na prošlost ona i dalje propušta sva pozitivna iskustva koja se dešavaju u sadašnjosti. Shvatanje da se uticaj koji je prošlost imala može mijenjati je značajan korak u napuštanju starih obrazaca.
Put ka promjeni tih toksičnih uticaja može biti dugotrajan i težak, uz velika ulaganja i učenja novih ponašanja i tretmana prema sebi što nikako ne treba uzeti kao obeshrabrujuću činjenicu. Istrajnošću i voljom za promjenu životne perspektive i odnosa prema sebi, uz stručnu pomoć i podršku, sva loša iskustva je moguće prevazići, preboliti i opraštanjem ući u jednu novu i prijatniju sadašnjost.
Jelena Dragičević Berat, TA psihoterapeut
Kontakt: savetpsihologa@gmail.com
Novosti plus
