Predsjednik im najveći “kockar” u povijesti svijeta, a sigurnost najvrjednija valuta !

U POSLJEDNJIH deset godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno više od tri godine smucajući se Južnom i Sjevernom Amerikom, Karibima, Afrikom, jugoistočnom Azijom i Pacifikom, a u siječnju 2025. godine opet se otisnuo u Latinsku Ameriku.

Četiri minute je do ponoći, udolina glavnog salvadorskog grada obojena je desecima tisuća kućnih vatrometa, a gusti dim baruta i sumpora progutali su teracu na kojoj sjedimo. Nije mi dobro i ozbiljno razmišljam upitati domaćina ima li gas-masku, ali nikako ne mogu do riječi. Već pola sata slušam o sušenju i pakiranju morskih krastavaca dok mi pod stolom tri obiteljska Schnauzera siluju nogu.

Da budem najiskreniji, nisam ovako zamišljao ulazak u 2025. Svjestan kako se latinoameričke fešte znaju često otrgnuti od okova konvencija, u olinjalom predvorju hotela Las Magnolias, od ranog sam se popodneva temeljito pripremao za Davidov novogodišnji party, sipajući u sebe čašu za čašom Cihuatan ruma, nedvojbeno jedne od najsvjetlijih zvijezda na rumenom nebu centralne Amerike.

Kad nas je negdje oko devet uvečer taxi ostavio pred luksuznom kućom na zelenim obroncima Boquerón vulkana, u kvartu znakovitog imena Bella Vista, izgledalo mi je kao da smo došli na event Velikog Gatsbyja. Domaćin nas je, dakako, dočekao na vratima pa poveo do terace s koje se pružao dramatičan pogled na grad. Odavde, dakle, salvadorska buržoazija promatra što se događa dolje među smrtnicima, mislim, a izgovaram: “Ovo je bajno.”

Gatsby za siromašne

Naslonjen na ogradu, pomalo počinjem shvaćati drugu stranu salvadorske priče, nestrpljivo očekujući konobara da dokliže i ponudi mi martini, kad me nakon par minuta za ruku povuče debeljuškasta žena i kaže da počinje molitva. Kakva sad molitva, da se tako ne zove DJ? Kad sam ušao u dnevni boravak, imao sam što vidjeti, stričevi, strine, babe, čačin kum, susjeda, maćeha, zaova…

Tko je mogao znati da se u El Salvadoru Stara godina slavi isključivo u krugu šire obitelji, od kojih, na sreću ili na žalost, dobar dio gotovo da i ne razgovara međusobno, a da se na kraju sve pretvara u bjesomučnu žderačinu koju bi Đorđe Balašević, da je kojim slučajem stigao tu mjesto u Palanku, izrecitirao otprilike ovako:

Pupusa, curtida i salsa roja, tamales de pollo, arroz moja.
Riguas, quesadilla, yucca con loroco, pastelitos de carne i elote loco.

Sopa de pata, arroz con frijoles, tamal de elote, tamales pisques.
Empanada de plátano, yuca frita, torta tres leches, horchata bendita.

“I u najluksuznijem uredu na smetlištu i dalje odvratno smrdi na smeće”

Ovdje, međutim, nikome nije do pjesme. Davidu je par mjeseci ranije umrla majka. Trudi se zadržati prisebnost iako nam se malo po malo pred očima raspada. Pola sata poslije ponoći, jednom kad je tradicija zadovoljena, a sve strine i šure izljubljene, pozvao nas je na kat, gdje smo upriličili vlastitu malu proslavu. Kao da je znao o čemu razmišljam dok sam s čašom u ruci gledao prema centru grada.

“Nije ovo neka bajka, Vedrane, nemoj se zavaravati. Znaš, i u najvišem i najluksuznijem uredu na smetlištu i dalje smrdi na smeće. El Salvador je svima nama jedan velik zatvor i svi smo mi u ovoj zemlji, bez obzira na kom se brdu skrivali, progutali svoju porciju govana. Pakovanje je izvana možda drugačije, ali ono unutra u svakog je Salvadorca isto – jad, tuga, bijes, nemoć.”

“Bi li se trebao osjećati krivim što sam se rodio u bogatoj obitelji, što imam sve ovo, dok ljudi dolje sklapaju kraj s krajem? “Ne znam”, odgovaram. “Osjećaš li se?” “Osjećaš li ti krivicu dok putuješ po svijetu? To je bar bila tvoja odluka”, zatekao me. “Gledaj, Vedrane, svi mi igramo s kartama koje su nam podijeljene kako najbolje znamo i umijemo. Ako vidiš priliku, iskoristiš je jer druga možda nikad neće doći.”

Sigurnost  – najvrjednija državna valuta

“El Salvador je desetljećima bio zarobljen u začaranom krugu nasilja, a u takvom kontekstu što je najvrjednija valuta? Sigurnost, dakako. Po završetku građanskog rata sigurnosna je industrija eksplodirala, a s obzirom na to da je država bila nesposobna osigurati je, mnogi su političari i poslovni ljudi otvorili privatne sigurnosne kompanije i na tome zaradili milijune dolara. U tome ne vidim ništa sporno, a ti?”

“Ako se zbog profita nije svjesno održavao status quo, onda ne”, odgovaram. “O tome možemo raspravljati, ali dokaza nema. S druge strane činjenice su na stolu – bande su se svojski trudile da ponude opravdanje za svaku represivnu politiku (povećanje proračuna za sigurnost, sklapanje unosnih ugovora s privatnim tvrtkama). Svaki novi val nasilja omogućavao je moćnicima da dodatno cementiraju svoje bogatstvo i moć”, slegnuo je ramenima.

David je najbolji prijatelj Miguela kojeg sam godinama ranije upoznao dok je biciklirao negdje po Aziji, a koji je 2022. bio jedan od dva ključna svjedoka one bruklinske farse u kojoj smo se Jin i ja oženili. I dok je Miguelova obitelj za vrijeme građanskog rata izbjegla u SAD, Davidova je ostala tu, ne želeći se odreći desetljećima pomno uzgajanih privilegija.

“S obzirom na to da oboje imamo španjolsku putovnicu, često je ženi i meni padalo na pamet ostaviti ovo ništavilo, ali svaki put kad bi stavili sve na papir, čak i onda kad smo dobili dijete, računica jednostavno nije štimala. Ovdje imamo dobre plaće, veliki stan, poslugu, obiteljsku villu na plaži… koliko bi sve to koštalo u Barceloni? Čak i da nađemo vrhunske poslove, životni standard drastično bi nam se srozao.”

Salvadorska legenda o kravi

“Ovo što imamo je krava. Znate li tu salvadorsku legendu? Bila jednom jedna siromašna obitelj koja je živjela u kolibi na rubu sela, zajedno sa svojim najvećim bogatstvom – kravom. Davala im je mlijeko, sir, a čak su znali i prodavati višak na tržnici. Bilo je to dovoljno da nikad ne požele više. Jednog dana mudri je starac došao u posjet selu, a kad je odlazio, gurnuo je kravu niz liticu. Obitelj je bila u šoku. Bio je to kraj svijeta.”

“Godinu dana kasnije mudri se starac vratio u selo da posjeti obitelj i imao je što vidjeti. Na mjestu stare kolibe nikla kuća s pravim krovom. Vrt je bio prepun povrća, a čak su imali i malu trgovinu. Što se dogodilo s obitelji? Kad su izgubili kravu, nisu imali izbora, morali su se pokrenuti, raditi i učiti nove stvari pa su na kraju stvorili puno bolji život od onog koji su imali.”

“Vjerojatno ti je čudno što i dalje razmišljamo o odlasku, sada kad je Bukele napokon uredio zemlju i učinio je sigurnom, međutim, naša perspektiva malo je drugačija”, ubacuje se njegova supruga. “Nayib Bukele ponaša se kao da je pušten s lanca i baš nitko ne zna u kojem će smjeru El Salvador ići u budućnosti.”

To što su imućni Salvadorci oni danas daleko najzabrinutiji ima smisla. Ranije se znalo s kim pregovarati – koji lokalni kriminalci ili korumpirani političari mogu riješiti stvari, a sad sustav ovisi o jednom čovjeku. Bukeleov narativ nije usmjeren na preraspodjelu bogatstva ni borbu protiv kapitalizma, ali u autoritarnim režimima lojalnost je ključna valuta – ne bogatstvo. Ako netko od bogatih postane prepreka…

Bukele – najveći kockar u povijesti svijeta

“Dovoljno je vidjeti što je napravio s bitcoinom. Donekle razumijem ideju, pa čak i poruku koju je htio poslati svijetu, međutim, čovjek se kocka s imovinom jedne države. Odakle mu pravo za to? Time nas sve dovodi u vrlo nezgodan položaj. Mislim da možemo bez trunke sumnje reći kako je Nayib Bukele najveći kockar u povijesti zemaljske kugle.”

O čemu ovdje govori David? 2021. godine Bukele je učinio El Salvador prvom zemljom svijeta koja je priznala jednu kriptovalutu kao službeno sredstvo plaćanja. No ne samo to, njegova administracija postala je najveći kupac BTC-a na svijetu (barem 1 dnevno), koncentrirajući dobar dio nacionalnih rezervi u ovoj vrlo volatilnoj imovini.

Iako je tri godine vizionarski tvrdio da će sve dugoročno donijeti velike koristi, uslijed snažnih pritisaka MMF-a, u veljači 2025. Bukele je ipak ukinuo bitcoin kao službeno sredstvo plaćanja. S kupovinom je, doduše, nastavio (u padu BTC-a početkom 2025. El Salvador je izgubio gotovo 200 milijuna dolara).

Solana, Cardano, Trump, Zelensky, teški metali, uran, First Solar, Nvidia… Vejao je dim po šoru, sjedili smo do pred zoru, a onda, kao dva stara pijanca koji su umalo riješila probleme cijeloga svijeta, posljednji se put zagrlili pa teška srca rastavili. Njima je valjalo krenuti put Metalia, u djedovu haciendu na plaži, a nama prema jezeru Coatepeque, početnoj postaji desetodnevnog roadtripa.

Radmanove mlinice na zagađenom potoku

Prvi je siječnja 2025., sunce prži kao da se još nekom nesretniku mora dokazati, a na državnoj cesti broj jedan nema žive duše. Taman kad smo se počeli brinuti sprema li se kakva nova revolucija, putujući cirkus kao da je stao na jedan nadvožnjak. Štandovi s hranom i pićem, stolovi, roštilji, muzika, a ispod mosta mravinjak ljudi što se brčka u rijeci kao da su na Velikom Buku, a ne malaričnom potoku što nalikuje otpadnoj vodi obližnje tvornice.

Majku mu, u kakvim to uvjetima žive, kad im ovako izgleda svečano novogodišnje kupanje, mislio sam. Međutim, što sam duže gledao, sve mi se nekako ljepše i primamljivije činilo. Djeca su zaigrano skakala s malenog nasipa, odrasli s cigaretom među zubima ležali na vrhu slapa, a miris pečenog mesa širio se uokolo. Kakav divan mikrosvijet negdje u bespućima zemaljske kugle, koji ne zna za bolje, ali koji je sam sebi posve dostatan.

Odmaralište uz jezero Coatepeque njegova je dijametralna suprotnost. Kristalno plavo kratersko jezero uokvireno lancem vulkana. Moderne kuće s pontonima razbacane su po zelenoj padini, a kad se još pridodaju jet skijevi, gliseri i ine vodene aktivnosti, sve nalikuje pravom američkom “spring breaku”. Cijene su daleko izvan lokalnog standarda pa je jasno – ovdje se troši slavna Remesa, novac što ga salvadorska emigracija šalje kući iz SAD-a.

Jedan od najljepših dijelova El Salvadora nesumnjivo je slavna regija kave prepuna malih pitoresknih gradića – kolokvijalno nazvana Ruta de las Flores. Od Sante Ane i njene slavne katedrale do termalnih izvora Achuachapana, gdje “creme de la creme” El Salvadora toća noge nakon napornog tjedna. Od Juayue i njenog slavnog festivala hrane do Nahuizalca i njegovih umjetničkih sajmova.

Dijete notornog Soyapanga

Nahuizalco je jedna od rijetkih domorodačkih oaza El Salvadora. U odnosu na susjednu Guatemalu, u kojoj je čak 40 posto stanovništva autohtono, u El Salvadoru ga gotovo da i nema. Rezultat je to stoljetne represije koja je kulminirala 1932. godine takozvanom La Matanzom, kada je pod vodstvom fašističkog diktatora Maximiliana Hernandeza Martineza, navodno suzbijajući komunistički ustanak, zbrisano nekoliko desetaka tisuća Pipila.

U istraživanju ovog dijela zemlje pridružio nam se sveučilišni profesor Marcos – jedan od najinteligentnijih i najneobičnijih ljudi koje sam susreo svih ovih godina lutanja. Njegovo djetinjstvo prava je filmska priča. Odrastao je u notornom Soyapangu, a kako ga je otac rano napustio, od šapa MS-13 spasio ga je blagi autizam koji je otkriven kad i njegova nevjerojatna sklonost matematici.

Već sa sedam godina nije se odvajao od knjige, na ulicu jedva da bi glavom promolio, a njegov talent bio je toliko velik da je uspio isplivati i u najgorim vremenima, kada je čak u tri navrata predstavljao El Salvador na matematičkoj olimpijadi. Po završetku srednje škole, sit ruganja i omalovažavanja kako je siroče, štreber i autist, pobjegao je u Japan da nađe sebi slične.

Nakon gotovo desetljeća u inozemstvu, 2018. vratio se kući sa željom da svoju zemlju učini boljim mjestom za život, da bi šest godina kasnije zauzvrat dobio junačku depresiju. Radi bezvezan posao, nema nikakvog utjecaja jer ne šuruje s Bukeleovom ekipom, dok je zbog tamne kože, a još više “gangsta” izgleda koji fura kako bi preživio u istom onom kvartu u kojem i dalje živi s majkom, u visokim obrazovnim krugovima nepoželjan.

“Zamisli, pijan za volanom tražiš policiju da spasiš glavu”

I kao da to sve nije dosta, nedavno je konačno prihvatio da je homoseksualac, nakon čega su ga se odrekli i njegovi najbolji prijatelji (redom gangsterski ultrakatolički talibani), kojih se on, tvrdi sa suznim očima, nije odrekao ni u vrijeme najgorih Bukeleovih racija. Tad su ga zatvora spasili isključivo njegov akademski položaj i teško bolesna majka koju je valjalo svakodnevno njegovati.

“Da nije bilo matematike, danas bi bio pod pločom”, reći će Marcos. “Dobar dio moje kvartovske ekipe, koja je, dok sam ja učio, visjela po ulici, danas je u najboljem slučaju u zatvoru. Točno se sjećam kako se situacija naočigled pogoršavala. Otkad znam za sebe, jednom smo tjedno išli smo u susjedni kvart u posjet rođaku. Svaki put bilo je sve teže, a onda su nam jedne večeri dali do znanja da smo mrtvi ako se vratimo.

Dugo se godina takorekuć nije moglo izaći iz kvarta, a naravno da kao mulac u srednjoj školi to nećeš prihvatiti. Autom sam počeo posjećivati tulume u drugim kvartovima i moram priznati da sam u nekoliko navrata jedva izvukao živu glavu, jurcajući ulicama s potjerom iza leđa kao u kakvom holivudskom filmu. Zamisli, pijan za volanom tražiš policiju da spasiš glavu.

Da budem iskren, jedva sam dočekao završiti srednju školu da napustim zemlju, međutim, ispostavilo se da sam se time stavio u još veću opasnost. Kad sam se nakon dvije godine vratio u posjet, nisam imao pojma što se događa. Sjećam se kako sam ušao u kvartovsku birtiju, gdje su me svi gledali kao da sam lud. Što sam sad napravio, mislio sam si, a onda je jedan od njih došao do mene i pitao me zašto nosim crvene tenisice.”

Salvadorske bande su kokošarske, zato ih je uspio pobijediti

“Rekao sam da sam ih kupio u Japanu da su mi to jedine. Smjesta je tražio da ih skinem ili da će me ubiti. Te su tenisice nosili pripadnici jedne od rivalskih bandi. Morao sam ih baciti. Isto tako i s jednom Adidas trenirkom koju je furala jedna druga frakcija. Tko bi to sve pohvatao. Samo se MS-13 dijeli na Saylor Locos, Teclas Locos Salvatruchos, Normandie Locos, Vatos Locos i Hollywood Locos.

Onda imamo Barrio 18 sa svojim klikama poput 18Revolucionarios, Tiny Locos, Los Sleepy Locos, itd…, a tu još i brojne druge male bande poput Mao Mao, Miranda Loca, La Maquina. Cijeli jedan svemir. Svi su oni imali svoje neformalne znakove prepoznavanja, a jednom kad sve to prestaneš aktivno pratiti, u teškom si problemu. Svaki put kad bi došao za blagdane doma, bio bi sretan što odlazim živ.

Mislim da ovo odgovara na pitanje kako je Bukele pobijedio bande. Glupost je što sad predsjednici okolnih zemalja misle da mogu kopirati njegov model. Unatoč svojoj brutalnosti, salvadorske su bande kokošarski biznisi bez većeg međunarodnog utjecaja i resursa. Moram ovo reći – da je El Salvador bio pod kontrolom kartela, nikad ga se Bukele ne bi otarasio. Time, naravno, ne želim umanjiti njegov uspjeh jer je i ovo što je napravio – čudo.

“Zašto? Zato što su Barrio 18 i MS-13 bili poput paralelnog društvenog sustava. Mnogima je članstvo u bandi bio jedini način preživljavanja, a što je posebno problematično – u sve je debelo bila umiješana i Crkva (postati aktivan član i danas je jedini način da netko živ napusti MS-13). U tom svjetlu, pritom mislim na duboku umreženost bandi i lokalnih zajednica, Bukeleova je taktika masovnih uhićenja, ma koliko sporna bila, imala smisla.

Nezaboravni reggaeton party u Juayui

“Nadam se samo da Bukele shvaća da brza i radikalna rješenja ne znače nužno i trajan oporavak. Salvadorske bande nisu rezultat nekog vizionarskog i karizmatičnog vođe, već tragičnih društvenih uvjeta koji su omogućili njihov razvoj i rast. Dugoročno rješenje nisu novi moderni zatvori, već kvalitetnije obrazovanje mladih, bolje mogućnosti za zaposlenje te financijska podrška najsiromašnijim zajednicama”, završio je.

Ne znam jesam li spomenuo, ali Marcos je teški partijaner. Svaku smo večer po planinskim selima mahnito tražili neki techno event kao zagrijavanje za nedjeljni vrhunac na reggaeton festivalu u Juayui. Moram priznati da nikad nešto slično nisam doživio. Devet sati u komadu, od osam uvečer do pet ujutro, mlado i staro, pijano i trijezno, treslo se pred vibracijom dvadeset najvećih zvučnika koje sam u životu vidio.

U radijusu 500 metara od bine nije se moglo razgovarati, onda možete zamisliti kako je bilo desetak metara od DJ-a, gdje se Marcos odlučio usidriti. Bas, pojačan do kraja, marširao mi je tijelom kao kakva đavolja sila. Nisam mogao složiti nijednu jedini trezvenu misao, a na momente sam jedva uspijevao disati. Na koncu mi je monstruozni bas, da prostite, udario na crijeva pa sam prvi put u životu usred koncerta obavio veliku nuždu.

Kada sam negdje oko dva ujutro rekao Marcosu da bi bilo najbolje da odem u hotel, nije me htio pustiti (ispostavilo se da mu je moje prisustvo povećavalo šanse za hook-up). “Vi bijelci baš ne znate uživati. Kad ćete shvatiti da se muzika mora i osjećati. Daj mu priliku, dopusti basu da ti uđe u tijelo i preuzme te”, vikao je. “Tek ćeš onda shvatiti da otvara vrata jednog sasvim drugog svijeta.”

 

El Zonte i El Tunco – pacifičke surferske oaze

“Otvorilo je, samo na krivom mjestu”, drečao sam u ništavilo, a onda, gledajući starce oko sebe kako se njišu kao da su na nastupu Zorana Jelenkovića na Melodijama Jadrana, odlučio dati posljednju šansu. Trajala je točno osam minuta, sve dok mi desno oko nije počelo titrati, a hipohondar u meni zaključio da sam na korak od moždanog udara. Skupio sam prnje i oteturao u hotel, ne znajući da tamo nije ništa bolje.

Teški salvadorski mamurluk najbolje se liječi, zna to Marcos bolje no itko, “virgin Bloody Maryjem” na tamnom vulkanskom pijesku El Zontea. Ovaj pacifički biser El Salvadora najveće je gradilište u državi koje tako lijepo daje uvid u smjer kojim je Bukele krenuo. Boutique hoteli, elitni barovi, mali luksuzni restorani, Amerikanci na svakom uglu – vlažni san kako bi El Salvador jednog dana trebao izgledati.

Srećom, 15-ak kilometara dalje nalazi se njegov antipod – slavni El Tunco, mjesto kakvo hipsterski backpackeri sa švalerskim brčićima i man bunom traže po cijelom svijetu. Jeftini smještaj, more restorana i barova sa živom muzikom, divna pješčana plaža, škole za surfanje i konstantni dvometarski val. Što čovjeku više treba?

Gledajući posljednji zalazak sunca nakon 14 dana, moram priznati da ne odlazim razočaran. Ne samo zbog epskih vulkana koji se uzdižu iznad smaragdnih jezera, živopisnih planinskih sela ili netaknutih crnih plaža što nemilosrdno mlati Pacifik, već i zbog njezinih ljudi – nesalomljivih, toplih i punih života. Dočekali su nas širom raširenih ruku, podijelivši s nama svoje tragične priče, svoje borbe i snove.

Snove o zemlji koja odbija biti definirana svojom prošlošću i koja se iz godine u godinu naočigled mijenja na bolje. Možda ne na način koji svijet razumije, ali otkad je to uopće i bila pretpostavka uspjeha…