Ovo je jedini preživjeli od pet prototipova Fiće !

Podrumi i arhive automobilske industrije puni su prototipova koji su bili početak razvoja nekog vozila ili nikada nisu dospjeli do serijske proizvodnje.

I Fiat je, srećom, sačuvao nekoliko nacrta čiji su serijski modeli kasnije postali legende. Jedan od njih je i „Prototipo 100“. On je bio prvo eksperimentalno vozilo za budući Fiat 600.

I ne samo za Fiat 600, već i za našeg Fiću, koji se kao Zastava 750 po licenci Fijata proizvodio i u Kragujevcu. U Italiji se proizvodio  od 1955. do 1969. godine. Zajedno sa tamo mnogo poznatijim Fijatom 500, omogućio je motorizaciju italijanskih masa. Zbog pozadi postavljenog motora, bio je svojevrsni italijanski pandan VW „Bubi“. Ključnu ulogu u razvoju imao je Dante Đakoza, tehnički genije koji je stajao iza gotovo svih novih Fiatovih modela – od Topolina do modela 128.

„Prototipo 100“ prikazan ovdje dio je kolekcije Stellantis Heritage Hub u Torinu. Ova kolekcija, srećom, nudi i detaljno objašnjenje o samom vozilu. Izloženi primjerak je jedini preživjeli od ukupno pet prototipova izrađenih između 1952. i 1954. u okviru tzv. Projekta 100, koji je trebalo da rezultira slavnim Fiatom 600.

Godine 1952, Dante Đakoza, tada šef Tehničkog odjeljenja za motorna vozila, dobio je zadatak da razvije automobil koji bi odgovarao uslovima poslijeratne Italije: trebalo je da komforno preveze četiri osobe, da ima dovoljno prostora za prtljag i da se prodaje po cijeni dostupnoj italijanskim porodicama. Projekat je predviđao masu od oko 450 kg i putnu brzinu ne manju od 85 km/h.

Nakon razmatranja više alternativa, Đakoza se odlučio za najjednostavnije i najekonomičnije rješenje: motor pozadi i pogon na zadnje točkove. Budući da je mala masa bila ključna za snižavanje troškova, odlučeno je da se koristi samonoseća karoserija koja objedinjuje putnički i motorni prostor, posebno konstruisan tako da bude što kompaktniji, sa vazdušno hlađenim V2 motorom zapremine 570 kubnih centimetara (motor iz starog Fiata Topolino). Kućišta zadnjih svjetala, izrađena od livenog aluminijuma, istovremeno su služila i kao usmjerivači vazduha.

Jedno bregasto vratilo pokretalo je klackalice, a motor je imao bočne ventile. Još jedna inovacija na prototipu bilo je potpuno odsustvo papučice kvačila: jedan od ciljeva projekta bio je da se napravi automobil koji je izuzetno intuitivan i lak za vožnju, ali i ekonomičan. Nažalost, sila potrebna da se ručica mjenjača pomjeri prilikom svake promene stepena prenosa bila je prilično velika, a tri brzine su bile nedovoljne za automobil sa motorom od 600 kubika.

Nakon kratke faze testiranja, Đakoza je shvatio da bi ova tehnička rješenja zahtijevala još mnogo godina razvoja i usavršavanja, pa je odlučio da pogonski sklop zamijeni konvencionalnijim – sa vodeno hlađenim rednim četvorocilindarskim motorom i mjenjačem sa četiri brzine. Taj raspored je u godinama koje su uslijedile postao klasičan za Fiat 600, pa i našu Zastavu 750. Po završetku testiranja, prototip više nikada nije korišćen. Danas se nalazi u stalnoj postavci Stellantis Heritage Hub-a u Torinu.

(Autoblog.rs)