Od služavke Grete do “Medenog zlatnika” –Ana Vinčić, glumica !

“Žene su danas više nego ikad ohrabrene, osnažene i povezane. Ne plaše se kao prije da progovore. Ipak, čak i kada to učine, suočavamo se sa činjenicom da ne živimo u sistemu koji pojedinca može u potpunosti zaštititi od nasilnika i zlostavljača“, ističe u razgovoru za portal Banjaluka.net mlada glumica Ana Vinčić.

Ova talentovana umjetnica skrenula je na sebe pažnju upečatljivom interpretacijom zlostavljane služavke Grete u predstavi “Razbijeni krčag“ Narodnog pozorišta Republike Srpske. Iako mala po obimu, uloga nosi veliku simboliku, a Ana ju je dodatno oblikovala s takvim glumačkim umijećem kao da već godinama igra na sceni, što jasno pokazuje kako su njene bravure tek pred nama.

“Greta je Evi bila baklja i više se ne plaše mraka“, objašnjava Ana lik služavke Grete slikovito, podcrtavajući snagu ženske solidarnosti, koja je i jedna od tema predstave.

Na nedavno održanim 44. Pozorišnim/Kazališnim igrama u Jajcu, Ana Vinčić je nagrađena priznanjem „Medeni zlatnik“ za najboljeg glumca odnosno glumicu večeri – što je još jedna potvrda da je pred njom blistava karijera.

Ana, koliko Vas je obradovalo ovo priznanje?

Mnogo, pogotovo jer nisam očekivala, ali naravno divno je osjećanje dobiti priznanje za uložen trud i za rad. Greta je sporedni lik naše priče, ali očigledno su publika i žiri publike, koji dodjeljuje “Medeni zlatnik“ prepoznali ključ predstave i rediteljskog čitanja koji još više produbljuje drugu glavnu temu naše predstave, a to je zlostavljanje i trpljenje.

Upravo je Greta djevojka, koja “radi, trpi i ćuti“, do jednog momenta. Ovaj komad Hajnirha fon Klajsta pisan je prije dva vijeka, ali vrlo je aktuelan i danas. Kako ste Vi gradili ovaj lik, gdje ste tražili Gretu?

Prije svega školski, pa oko sebe, u sebi, knjigama, slikama, filmovima… Imala sam vremena da zavirim ispod svakog kamička, ali kada se igra lik koji je dopisan od strane reditelja, onda uporište za dalje građenje počinje naravno od njegove, tj. njene, zamisli i riječi. U konačnici, lik najviše pripada onome ko ga igra. Rediteljka Tatjana Mandić Rigonat imala je jasnu viziju o strukturi predstave i o funkciji svakog lika unutar priče, pa samim tim bilo je lako doći do zajedničkog jezika i razumjele smo se, što se kaže, “na prvu“. Zaista mi je data sloboda u igranju Grete i zahvalna sam na tome.

Jedna od tema koja se čita iz ove predstve je ženska podrška i solidarost.  Postoji li danas prava ženska solidarnost, kao ona koju Greta pruža Evi u ovoj predstavi?

Vjerujem da postoji. Žene su više nego ikad ohrabrene, osnažene i povezane. Ne plaše se kao prije da progovore, ali i kada progovore problem je što ne živimo u sistemu koji može apsolutno da zaštiti pojedinca od nasilnika, zlostavljača. A opet, sa druge strane, ipak je to do čovjeka, bez obzira na pol. Živimo u vremenu kada ima sve više dječaka koji trpe zlostavljanje, a o tome se ne priča toliko. Zapravo, sve je oko nas izopačeno i moramo čuvati sebe i sve oko sebe. Pružiti ruku svakome kome je ona potrebna. Greta je Evi bila baklja i više se ne plaše mraka.

Student ste četvrte godine glume u klasi profesora Radoslava Milenkovića i stručnog saradnika Nikoline Friganović, na koji način je njihov pedagoški rad uticao na oblikovanje Vas kao glumice?

Ovog jula 2025. diplomirala sam na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci UNIBL i mogu reći da su prebrzo prošli studentski dani. Naučila sam mnogo toga i od profesora i od naše divne Nikoline. Kako stvari stručne, zanatske prirode, tako i o onome što mogu samo iskustvo i život naučiti. Moja klasa je imala profesore koji su nas usmjeravali i oblikovali iz vizure glumca i reditelja, što je bilo idealno. To je spoj za poželjeti, jer neke stvari koje glumac ne vidi, reditelj mu otkriva. Brusili su i poboljšavali naše kvalitete, a manire i mane uklanjali. Mnoge rečenice koje su mi izgovorili pamtiću dugo. Ipak su oni važan dio mog života.

Veliki uspjeh ostvarilo je NPRS sa predstavom “Razbijeni krčag“, osim matične scene igrali ste u Beogradu pred punom salom, Bijeljini, Mostaru, Jajcu. Kako je raditi u ovom ansamblu?

“Razbijeni krčag“ je u svakom gradu dočekan kao da je odigran na svojoj matičnoj sceni, među domaćom publikom. Nekome se može dopasti ili ne dopasti režija, scenografija, “koncept“, muzika itd. Ali niko nije ostao ravnodušan nakon Hajnrihove, kako je on naziva, “vesele igre“. Ono što smatram izuzetnim kvalitetom ove predstave, a tiče se glumaca i rediteljske ruke, jeste što svi, ali apsolutno svi, pričamo istu, našu priču i sve što se uradi i izgovori usmjereno je zarad pričanja “našeg Krčaga“. Predstava ima raznih, takođe i režija, ali svi na sceni moraju biti dio piščeve i rediteljske misli koja obuhvata cjelinu i unutar postavljenih okvira stvarati svoje kreacije. Meni lično bilo je divno raditi sa svakim članom ekipe “Krčaga“. Moji prvi profesionalni koraci su dočekani sa mnogo razumijevanja i obzira. Da mogu vratiti vrijeme bila bih još slobodnija i otvorenija, ali za razumjeti je uplašenost na samom početku. Od jeseni se radujem ponovnoj saradnji sa Narodnim pozorištem.

Prije godinu dana otvoren je i Studentski kulturni centar, gdje mladi kreativci poput Vas imaju priliku prikazati svoj rad. Koliko je SKC obogatio domaću kultrunu scenu i šta je Vama od sadržaja posebno bilo interesantno?

Studentski kulturni centar otvorio je prostor za raznorazne aktivnosti mladih ljudi i pružio platformu za razvoj kreativnosti. Banjaluka je dobila još jedan centar okupljanja mladih, ali i posjetilaca bilo kog uzrasta. Meni lično najzanimljiviji dio repertoara SKC-a jesu likovne izložbe.

Gluma je umjetnost, ali i Vaša profesija, koje su Vam grane umjetnosti još interesantne, u čemu posebno uživate?

Obožavam da posjećujem izložbe, često odlazim u MSURS. Gdje god otputujem gledam da obiđem barem jedan muzej. Slikarstvo me ispunjava. Slikar kad stvori djelo, njegova umjetnost ostane, a glumac u pozorištu ne ostavlja ništa iza sebe osim sjećanja. Volim da posmatram građevine, ručne radove, tkanja, kamenje, kako ljudi sviraju, zapravo volim da posmatram sve. Uživam i u pjevanju i sviranju svoje violine.

Ljeto je punom jeku, sezona je godišnjih odmora, da li biste preporučili čitoacima portala Banjaluka.net neku knjigu i film?

Prije svega bih preporučila apsolutno svima da se odmore u prirodi, a dok se odmaraju, tu i tamo, pod ruku mogu se naći zbirke domaćih pjesnika poput Desanke Maksimović, Jovana Dučića, Branka Miljkovića, Disa, Drainca, Jove Zmaja, Mike Antića, Šantića, Vitomira Nikolića, Vaska Pope itd. Sa poezijom neće niko pogriješiti. A film? “Stalker“ 1979. Andrej Tarkovski.

Piše: Marina Majkić Miletić

izvor : banjaluka.net.