Nastavnica Verica Gligović koja je dobila brojne nagrade za svoj rad: “Znanje vam niko ne može uzeti!”

Republika Srpska je u periodu organizovanja nastave na daljinu tokom borbe sa virusom korona pokazala da ima nastavni kadar koji je spreman da se uspješno uhvati u koštac sa izazovima savremenog obrazovanja. Jedna od takvih je Verica Gligović, nastavnica srpkog jezika i književnosti u OŠ “Zmaj Jova Jovanović” i OŠ Ivo Andrić u Banjaluci.

Iako je njen radni vijek relativno kratak, ipak je u šest godina stalo mnogo nagrada i priznanja. A one koje se izdvajaju su: ulazak među 10 najinovativnijih nastavnika u BiH, za predstavu koja govori o zaštiti djece na internetu, 1. mjesto na Republičkom takmičenju dramskih sekcija „Petar Kočić na školskoj pozornici“, zlatna medalja na Međunarodnom sajmu inovacija „Inost mladih 2018“, za film o dječaku koji zbog nasilja u porodici i sam postao nasilan, zlatna medalja na Međunarodnom sajmu inovacija „Inost mladih 2019“, za digitalnu skriptu i kviz iz srpskog jezika pomoću kojih se učenici spremaju za malu maturu. Iste godine je proglašena i za najboljeg mentora sajma. A posljednje na šta je kaže jako ponosna je film o posebnim maturantima „Maturanti na daljinu“. Radi se o učenicima 9. razreda OŠ „Ivo Andrić“, koji su ove godine ostali uskraćeni za sve ono lijepo što završetak osnovnog školovanja sa sobom nosi.

Verica pripada onoj grupi prosvjetnih radnika koji su odrastali bez savremenih tehnologija. Ipak, trud, usavršavanje, odlazak u inostranstvo, pa povratak su joj omogućili bogatu biografiju. – Rođena sam i odrasla u Banjoj Luci. U osnovnu školu sam išla u nekim ratnim vremenima i često o tom periodu pričam svojim učenicima. Njima je danas nezamislivo da nema struje, da se zadaće rade uz svijeću ili petrolejsku lampu, da zimi u školu svako u torbi nosi po nekoliko cjepanica kako bi se u razredu naložila vatra da se ugrijemo i sl. Pored svega toga i tada je djetinjstvo bilo lijepo, družili smo se, smijali, zaljubljivali… Ipak, današnjin četrnaestogodišnjaci su, čini mi se, mnogo zreliji nego što smo mi tada bili. Živi se brže, informacije su svima lako dostupne, granice se pomijeraju i mnogi učenici na kraju osnovne škole imaju jasno definisane ciljeve. Kod mene to nije bio slučaj. Upisala sam elektrotehničku školu, smijer računari jer je to bilo „perspektivno“ zanimanje. Veoma brzo sam uvidjela da mi brojevi nisu bliski i da sam s matematikom na Vi. Bez obzira na to, znanje koje sam stekla u elektrotehničkoj školi od velikog mi je značaja od prvog radnog dana učionici. Nakon završene srednje škole, mi je bilo jasno da „perspektivno“ zanimanje ne znači sreću u životu. Obožavala sam svoje nastavnike i profesore srpskog jezika i uživala na njihovim časovima koji su uvijek bili nekako „životni“. Upisujem i završavam Filološki fakultet, Studijski program za srpski jezik i književnost. Odrađujem pripravnički staž u OŠ „Sv. Ćirilo i Metodije“ te upisujem master slavistike na Univerzitetu u Klagenfurtu (Austrija). U Austriji sam mnogo naučila, upoznala prijatelje za cijeli život, prilično dobro naučila njemački i ruski jezik, ali i shvatila da tamo nikad neću moći raditi posao za koji sam se školovala i koji želim da radim. Nakon 3 godine vraćam se u svoju Banju Luku, u kabinet srpskog jezika OŠ „Zmaj Jova Jovanović“ gdje se naljepše osjećam i gdje istinski pripadam. Već dvije godine radim i u OŠ „Ivo Andrić“, gdje dopunjavam normu. Obožavam ljeto, sunce, more, prirodu, životinje i ljude, radim yogu i vozim bicikl.

Svoj posao doživljava kao misiju u kojoj se kroz učenje i čuvanje svog jezika grade “važni temelji” za živote pojedinaca ali i društva u cjelini. – Opismenjavanje naroda je osnovni zadatak svakog društva. U zavještanju Stefana Nemanje o jeziku se između ostalog kaže: „Narod koji izgubi svoje reči prestaje biti narod.“ Zadatak, nas nastavnika i profesora je da to ne dozvolimo, koliko god to bilo teško u današnje vrijeme. Srpski jezik, kao predmet, nije bez razloga na prvom mjestu u dnevniku, đačkim knjižicama i na svjedočanstvima. Osim toga, ogromna je odgovornost, ali i veliko zadovoljstvo uticati na formiranje mišljenja kod mladih. Naučiti ih da je prije svega važno biti čovjek, naučiti ih da nemaju predrasude, naučiti ih da mogu sve što požele, a da ništa ne moraju, da budu odgovorni, da stanu iza svojih postupaka, da snose posljedice za svoje izbore, da kritički razmišljaju, da se ne boje iznijeti svoje mišljenje i da nije sramota pogriješiti. Posao nastavnika trenutno nije najpoželjniji, prije svega zbog izuzetno niskih primanja, a onda zbog konstantne degradacije ove profesije, mora administracije koju smo obavezni u svakom trenutku da damo na uvid i mnogih drugih razloga.

Verica kaže da nije lako raditi u obrazovanju jer svi misle da znaju bolje, traže greške, analiziraju časove, važu riječi i zamijeraju raspuste. – Takve pozivam da odrade umjesto mene samo jedan radni dan, napišu nastavne pripreme i održe 5 ili 6, djeci zanimljivih, časova. Bez obzira na sve, mi smo vizionari i misionari, koji vjeruju da mogu promijeniti svijet, koji vjeruju da u njihovoj učionici sjede neke mudre glave koje će izaći te iste učionice i otići promijeniti svijet. Djeca su najiskrenija bića na svijetu, njih ne možemo prevariti. Oni svaku mrvu ljubavi koju im damo, pomnože sa 100 i vrate. Nepresušan su izvor radosti, smijeha, dobrote i svaki je čas jedinstven i neponovljiv. Ja živim od te energije koju osjećam u učionici i od pomisli na to da sam dala svoj doprinos u njihovom opismenjavanju i naučila ih nekim ispravnim životnim principima.

Nastava na daljinu je nekim prosvjetnim radnicima zadavala muke, ali njoj ne, jer su Gugl učionice i onlajn časovi polja na kojima se odlično snalazi. – S obzirom na to da sam, kao što sam već navela, završila elektrotehničku školu, smijer računari, od prvog svog radnog dana u učionici koristim informacione tehnologije. Posebno je to izraženo otkako smo u okviru Projekta „Dositej“ Ministarstva prosvjete i kulture RS, u OŠ „Zmaj Jova Jovanović“ dobili e- učionice u kojima svaki učenik ima svoj laptop. Shodno tome, nije mi bio problem prilagoditi se ovakvom vidu nastave. Većina učenika je uvijek i imala moj br. telefona i moram reći da ga nikad niko nije zloupotrijebio. Prvog dana nastave na daljinu sam formirala 5 grupa na Vajberu za 5 odjeljenja kojima predajem, nakon čega smo oformili i Gugl – učionice, organizovali Zum – sastanke, radili pismene provjere pomoću Gugl – upitnika i sve nas je to još više zbližilo. Poznato je da nesreća zbliži ljude. Konačno smo bili na istom putu, učenici, roditelji i mi, nastavnici i svi smo ponešto naučili. Učenici su shvatili koliko im je škola važna i koliko im nedostaju prijatelji iz razreda, druženje, šaputanje kad neko odgovara, graja sa hodnika i sve ono što znači život u školi. Roditelji su uvidjeli koliko posla nastavnici svakodnevno rade i koliko su važni za vaspitanje i obrazovanje njihove djecu, a nastavnici koji su do juče odbijali da koriste elektronski dnevnik, preko noći su morali da postanu IT stručnjaci. Trudila sam se da svaku zadaću pročitam, ukažem na greške, pohvalim, bodrim i motivišem. Svako je uvijek dobio komentar na svoju zadaću, a uz njega i odgovarajući emotikon, najčešće srce, pehar, krunu i sl. Osim toga, trudila sam se da znaju da sam tu i kad im treba dodatno objasniti lekciju s RTRSa i kad imaju neki drugi problem koji nije vezan za školu i nastavu, da znaju da mi se uvijek mogu obratiti za pomoć, baš kao i u učionici.

Onlajn nastavu će pamtiti po raznim zanimljivim anegdotama, ali i po tome što su učenici i nastavnici napravili uspješan iskorak u nešto novo. – Većina nastavnika poznaje dobro svoje učenike i u svakom razredu ima one djece koja su tiha i povučena, iz kojih „klještima moramo izvlačiti riječi i rečenice“ kad odgovaraju. Meni se desila situacija u kojoj su takvi učenici postali najaktivniji članovi Vajber – grupe, postavljali su pitanja, komentarisali, davali odgovore i to je sjajno jer su oni konačno našli način koji njima odgovara da se izjasne i kažu svoje mišljenje. Jedan takav dječak je jedno veče, prilično kasno, počeo u grupi da piše mudre misli i izreke o ljubavi, prijateljstvu, vjeri, problemima, sreći… Ostali su prihvatili igru i pisanje u grupi je trajalo do zore. Bilo je tu Konfučija, Tesle, Ive Andrića, Njegoša, Vladike Nikolaja, Gogolja, Tosltoja i ostalih mislilaca. Nisam ništa komentarisala jer sam se plašila da će prestati pa sam samo stavljala srca na one misli koje su mi se posebno dopadale. Sutradan smo zajedno sve proanalizirali. Moglo bi se žaliti za mnogim stvarima, prije svega za djecom koja u trenutku početka nastave na daljinu nisu imali mobilni telefon, internet ni televizor. To sam najteže podnijela iako je problem ubrzo riješen. Možemo žaliti i za maturom, veselim časovima, završnim izletom, ali nema potrebe. Važno je da smo svi živi i zdravi i da smo pokazali da smo odgovorni, samosvjesni i u stanju da se na visini zadatka borimo i pobijedimo na sve načine.

Ona smatara da je nastava na daljinu odlična alternativa nastavi u učionici, ali da se pokazalo i koliko nam fali bliskost. – Bila je sjajno prelazno rješenje i zahvaljujući brzom djelovanju i dobroj organizaciji, djeca nisu izgubila godinu. Svi smo mnogo naučili i iz ove situacije izlaimo mudriji i pametniji. Sve onlajn alate koje smo koristili možemo nastaviti koristiti uporedo s tradicionalnom nastavom u školama. Ipak, ovakva nastava nikad ne može da zamijeni onu našu školsku nastavu „na blizinu“, na koju smo navikli i kojoj jedva čekamo da se vratimo.

Na pitanje koliko su važne lekcije iz knjiga, ali i one životne, ona daje sledeće poruke u kojima se kriju mudrosti za novo doba koje je puno izazova. – Samo je znanje ono što je zaista vaše i ono što vam niko nikada ne može uzeti. Sve materijalne stvari su bezvrijedne i vrlo lako se može ostati bez njih. To pokazuju razne nedaće kroz istoriju, ratovi, bolesti, prirodne nepogode, poplave i zemljotresi. Znanje uvijek nosite sa sobom i njime uvijek možete početi ispočetka. Neka vam nikad ne bude dosta znanja! Postoji samo jedan kriterijum na osnovu kojeg klasifikujemo ljude – dobrota!

 

 

fotografije Verica Gligović – privatna arhiva

 

D. Lalić

Novosti plus

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *