MAJDOV: Biti šampion ne znači samo osvojati medalje, za to je potreban i karakter

Biti šampion ne znači samo osvojati medalje, za to je potreban i karakter. On se stiče vaspitanjem, obrazovanjem i spletom životnih okolnosti. Biti uzor mladima ima svoju težinu, kao i svaka javno izgovorena riječ. Ova titula obavezuje i na poštovanje starijih, jednostavno na ljudskost – ovako za magazin Hedonist počinje svoju priču namjlađi svjetski prvak u istoriji džuda, Nemnja Majdov.

Rođen je u Istočnom Sarajevu 1996. godine, iz priča zna da je djed u vojsci trenirao džudo. Nije ga nikada vidio, ubijen je snajperskim metkom na srajevskom ratištu u uniformi Vojske Republike Srpske. Sa ponosom ističe, da mu svi kažu, da liči na djeda.

“Džudo je trenirao i otac ali sa početkom odbramnebno otadžbinskog rata to je prestalo. Naučio je mene i brata dosta pokreta ali mi nismo znali da je to džudo, sve dok se u Istočnom Srajevu nije otvorio klub. Stefan i ja smo odmah po otvaranju kluba počeli trenirati ali nismo imali rezulate. Nakon jednog takmičenja kada je naš klub osvojio dosta medalja, trener je rekao svi su dobi ali braća Majdov nisu talentovani”, prisjeća se višestruki evropski i svjetski prvak.

Poslije dolaska kući u suzama, otvoreno je novo poglavlje u životima dvojice dječaka. Uslijedio je razgovor sa roditeljima, ključno je bilo očevo pitanje “Hoćete li da postanete šampioni ili nećete”. Nemanja, kroz šalu, kaže da su dvije male žute glave odlučno odgovorile sa velikim DA.

Od toga dana do danas, Nemanjin sat zvoni u 6:00, trenirao je i trenira tri puta dnevno. Takođe i brat Stefan. Trener im je bio rođeni otac, majka psiholog, podrška, oslonac. Rodtelji sa srednjom stručnom spremom nisu imali ušteđevinu koju će uložiti u hobi svojih sinova, podigli su kredite, založili kuću, osnovali klub, napravili teretanu i salu za treniranje. Odlazeći na turnire iz tog hrama sporta dječaci su počeli da donose medalje.

“Trenirali smo spartanski. Od jutra se kreće: trening, tračnje uz brdo, škola, trening, opet trening. Tata je bio strog, a mama je bila tu da balansira i smiri situaciju. U tom periodu od 2006. do 2009. bio sam neporažen. Međutim, došlo je vrijeme kada se trebalo krenuti u Evropu na takmičenja, a to je tražilo mnogo novca”, sjeća se djetinjstva mladić koji je kasnije bio proglašen za najboljeg sportistu Srbije, Republike Srpske, Crvene Zvezde.

Osmogodišnji Nemanja i dvije godine stariji Stefan, jednako dobri, hrabri i odgovorni, međutim kućni budžet nije dozvoljavao minus za obojicu. Nešto je moralo presuditi koji će ići u Evropu.

“Ja sam rekao da ide brat, a on je rekao da idem ja. Umjetso nas odlučio je novčić i čuveno pismo-glava”, priča Nemanja.

Kompletan intervju sa svjetskim šampionom možete pročitati u magazinu Hedonist.

Izvor: Hedonist

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *