“KARCINOM JE SAMO DIJAGNOZA – LAVOVI U BORBI” Priča književnice Nede Đukić Borojević o pobjedi i ljubavi

Književnica Neda Đukić Borojević je rođena 31. 05. 1959. u Velikoj Sočanici. Majka je dvoje djece i baka troje unučadi, što smatra svojim najvećim uspjehom. Objavila je trinaest naslova (autobiografsku trilogiju, tri zbirke pjesama, dva romana, rodoslov roda Đukić u Velikoj Sočanici i dramsku priču o stradanju Branke Đukić „Vila sa Čakora“, koja je izašla u četiri izdanja, te dvoknjižje – Karcinom je samo dijagnoza).

Član je Udruženja književnika Srbije, Republike Srpske, Crne Gore i Matice srpske. Zdravstveni radnik je u zasluženoj penziji – slavi život i uživa u njegovoj ljepoti.

Živi i stvara na relaciji Frankfurt – Banjaluka – Donja Lupljanica kod Dervente.

Sve brige Gospodu prepušta i vjeruje da Njegovi planovi nadmašuju njena očekivanja.

Sa Nedom smo razgovarali o knjizi “Karcinom je samo dijagnoza”, gdje nam je otkrila kako je nastala ideja da napiše ovo dvoknjižje ljubavi i borbe, prevazilaženja straha i udaha božijeg života.

Harizmatična i optimistična Neda, jača od dijagnoze, uz pomoć Njega jača od svega, otvorila je svoju dušu i podijelila sa nama priču motivacije kojom je dala vjetar u leđa onima koji se tek spremaju da obuju njene i Sanjine cipele, kojoj je posvetila jednu od knjiga iz ovog dvoknjižja.

 

Karcinom je samo dijagnoza

2.Možete li nam reći nešto više dvoknjižju “Karcinom je samo dijagnoza”? 

Karcinom je zaista samo dijagnoza, ne i smrtna presuda. Za vrijeme jedne kafe u Banjaluci sa Sanjom Raković, drugaricom moje kćerke, rodila se ideja da bi nešto trebalo zapisati o bolesti, a o izlječenju i Sanjinom i mome traga ostaviti. Ali, ne u smislu da izazovemo sažaljenje kod ljudi, koji budu čitali o paklu kroz koji smo prošle, već da motivišemo i budemo vjetar u leđa onima koji se tek spremaju da obuju naše cipele i krenu trnovitom stazom koju smo mi već progazile…

Obe smo srećnice koje je karcinom izabrao, jer je vjerovatno u nama prepoznao dobre domaćice, ali se grdno prevario, jer je naišao na neočekivani otpor.

• „Odlazak jednog lava“ i „Drugo poluvrijeme“ – priče su o borbi moga pokojnog supruga i mojoj borbi sa karcinomom debelog crijeva, gdje su ljubav, humor i snaga duha bile jače od dijagnoze.
• „Proći će“ – potresno i nadahnjujuće svjedočanstvo Sanje Raković o borbi sa karcinomom dojke, liječenju u Turskoj i vjeri u život uprkos svemu.

 

Ove knjige nisu nastale zbog bolesti – već zbog života i snažne poruke koju nose: nema predaje!

 

Pisana riječ u službi lijeka

Koliko je vama pisana riječ pomogla da prebrodite težak period?

Pišem u zadnjih 15-tak godina, ali dosta i čitam.

U današnje vrijeme, zatrpani smo sa informacijama na društvenim mrežama o liječenju različitih bolesti, pa tako i karcinoma. Dobro je da je tako, jer čovjek u nevolji traži način kako sebi da pomogne i u svemu što pročita pronađe nešto, što bi mogao primijeniti u svom slučaju.

Nažalost, u našem podneblju ljudi se još uvijek stide da o bolesti otvoreno razgovaraju. Šteta što se više ne priča i ne razmjenjuju iskustva, kao što su naši stari radili – naš narod je mudar i snalažljiv. Za svaku boljku travku su imali, a za neočekivanu situaciju poštapalicu ili poslovicu, vodilju – izlaz iz problema.

Ipak, živa riječ nema zamjenu, jer je čovjek socijalno biće i upućen je na onoga do sebe, da ga podrži ako pada, ali i da nađe oslonac ako počne i sam da se ruši – po principu drveća u šumi, koje se naslanja jedno na drugo i za sve ima mjesta.

Meni je pisana riječ lijek, jer kad sam od mog sina tražila da mi laptop u bolnicu donese, znala sam da se izvukla iz ralja zloćudne nemani.

 

Volim teške izazove i velike pobjede

 Šta je ono na šta ste kod sebe ponosni, što vam pomaže da akomulirate sve teškoće? 

U mojih 65. godina života bilo je dosta izazova. Svakome izazovu na crtu sam stala i izašla kao pobjednik. Treba mi malo vremena i još manje prostora da se organizujem i sve usredsredim ka uspjehu. Ne ulazim u bitke za koje nisam sigurna da ću ih dobiti. Igram na sve ili ništa, sa najjačom kartom, a za Bože ne daj imam spremnog „keca u rukavu“.

U svakoj situaciji brzo se snalazim i uvijek nađem neki novi resurs prkosa, inata i volje za životom, za koji do tog trenutka nisam ni znala da ga posjedujem.

 

Vjeruj u sebe i u Boga i ne boj se!

Šta čovjek može sve uraditi kada mu doktori kažu da ima rak?

 Rak dolazi iznenada, kao i sve velike stvari: ratovi, poplave i uglavnom svi su zatečeni i nepripremljeni.

Rak je osvajač koji napada tijelo, te mu kao i svakom neprijatelju treba objaviti rat i odmah započeti borbu sa svim raspoloživim sredstvima. Jedan na jedan – prsa u prsa, nema se šta izgubiti. Ili će on uništiti vas, ili ćete vi uništiti njega, iste su vam šanse.

Naoružajte se strpljenjem, uz pomoć doktora i božijim blagoslovom i krenite putem ozdravljenja do zdravlja – do svog cilja – odredište.

Vjerujte doktorima i slušajte ih, ali uz dužno poštovanje, ni oni nisu bogovi i ne mogu vam pomoći, ako vi to zaista ne želite svim svojim srcem.

Treba malo sreće i vjere u čuda – ko u čuda vjeruje ona mu se dogode.

Kosi rak bez milosti, ali ne može sve baš da pokosi, mora neko i ostati, da ispriča …

 

Bolje ja njega nego on mene

Koja je za Vas bila presudna psihološka prekretnica?

Poslije dijagnoze, nevjerice i šoka uslijedilo je triježnjenje, podešavanje mentalnog sklopa i jačanje „garda“ od negativnih misli.

Dakle, nije greška u nalazu, imam karcinom, zloćudnu i neizlječivu bolest. Pa dobro! Druže, hoćeš borbu? Imaćeš je! Ni igru ne predajem bez borbe, a kamoli rat za goli život. Podrška porodice i prijatelja je od velike važnosti, ali kad se zavjesa spusti i mrak padne, a svi odu za poslovima, ti ostaneš sam sa svojim mislima.

A misli, sve crnja od crnje? Kino u glavi, scene iz Hičkokovih filmova.

Onda se sabereš dok se nisi oduzeo, odlučiš i kažeš sebi: Nek Božija volja bude! On me voli i konačnu odluku njemu prepuštam, a ja ću da se lavovski borim. Privilegija je produžiti ovozemaljski život za dan, mjesec i godinu. Želim uživati u „drugom poluvremenu“, za koje su mnogi uskraćeni. Volim život i želim da živim! Odluka je pala!

Volja da letim, jača je od straha da ću pasti.

Duhovna borba

Koliko Vam je vjera u Boga pomogla?

Medicina je u zadnjim decenijama znatno napredovala, ali se ponekad dogodi ipak da prikoči, al` tu onda Gospod priskoči!

Vjera je važna karika u procesu ozdravljenja.

Duhovna borba, isključivo je naš dio i na njega u svakom momentu možemo uticati, dok se fizički – medicinski poduhvati, odvijaju bez našeg udjela i naše saglasnosti.

Nema predaje do zadnjeg atoma snage i Bog voli pobjednike.

 

Pobijedite sebe, a kad to uspijete, uspjećete pobijediti svaki izazov, pa i zloćudnu neman

Imate li neki savjet za ljude koji se bore sa ovom opakom bolešću i za njihove bližnje koji su im podrška?

Ljudi, volite sebe i praštajte sebi, bar onoliko koliko volite druge i praštate im.

Nije vam se bolest slučajno dogodila, godinama joj odnosom prema sebi pripremate mjesto gdje će se ugnijezditi, jer je procijenila da ćete biti dobar domaćin. Zanemarivanje sebe, nepogrešiv je put u bolest.

Pomaknite se naprijed na ljestvici prioriteta, nemojte uvijek sebi biti zadnji i najmanje se voljeti, a druge uvjeravati da ih volite – neće vam vjerovati, jer kako njih ubijediti u tu ljubav, kad oni vide da ste vi sebi najveći neprijatelj i protivnik. Ne budite svojoj djeci loš primjer.

Doza zdravog egoizma je poželjna! Ulaganje u sebe je najbolja investicija.

Radujte se svakom jutru i budite češće u miru nego u pravu. Okružite se pozitivnim i srećnim ljudima. Živite danas – juče prošlo, sutra nije obećano!

Pustite Drinu neka svojim tokom ide i krivuda, a i vi za njom pa ko dokle stigne…

Porodica i prijatelji neka se naoružaju strpljenjem i nek imaju otvoreno uho u svakom trenutku da saslušaju, jer bolesniku je najvažnije da stekne osjećaj da ga je neko zaista slušao i razumio stanje u kome se nalazi. Ništa posebno ni više ne očekuje, od vremena koje mu neko posveti, sasluša ga.

U zavisnosti u kojoj fazi je bolest, treba da se vodi razgovor. Podrazumijeva se traženje i preporuka najboljih stručnjaka iz onkologije, diskusije o povratnim informacijama, tj. sličnim stanjima koja su uspješno izliječena – naravno sve uz saglasnost pacijenta i njegovo aktivno učešće u svakoj priči i odluci koja se njega lično tiče. Nekad je dovoljno biti tu – samo fizički prisutan – bez aktivne konverzacije.

Sanja – žena lavica

Možete li nam reći nešto više o saradnji sa Sanjom i kako je teklo oživljavanje njenog lika u knjizi?

Hvala Sanji na ukazanom povjerenju, što mi je otvorila vrata svoje duše i pružila priliku da je upoznam pišući knjigu o njoj. Sanja je jedno blagorodno stvorenje, empata, koji uzdignute glave izlazi iz svakog izazova – neustrašiva lavica.

Izgradila je status u društvu i oko sebe ima plejadu divnih ljudi koji su se spremni za nju žrtvovati, što nije slučajno, sve je unaprijed zasluženo. Sanja se unosi u svačiji problem i rješenje traži kao da se radi o njenom ličnom.

Pišući o Sanji spoznala sam šta zapravo znači riječ prijateljstvo – ono pravo istinsko prijateljstvo. Sve djevojke što su se Sanji našle pri ruci u vrijeme liječenja u Turskoj zaslužuju svaku pohvalu. Jedna od njih je i moja kćerka na što sam veoma ponosna, jer prijateljstvo sreća stvara, a nesreća provjerava.

Njih nekoliko – grupa mala ali odabrana, okupljene oko kraljice – Sanjine kume Dace, kume svih nas koji smo na bilo koji način bili uključeni u Sanjino liječenje i pisanje knjige o Sanji. One su iznijele zajedno sa Sanjom teret za koji mjerna jedinica ne postoji.

Sanji želim još dosta zdravih godina, jer ako bude zdrava biće srećna, bogata i voljena i nek nije na sudbinu ljuta, jer pred njom je život cijeli, a ona velikodušna – pa neka je i bolesti poklonila njenih pet minuta.