Gruzija – mjesto na raskrsnici dva svijeta

Bila je to jedna od najbesmislenijih rasprava koju sam ikada imao. Ona Gruzijka, plave kose, pomalo kosih očiju, niskog rasta koji kompenzuje svojim vatrenim temperamentom i ja, u suštini otvoren lik, ali ponekad pomalo primitivan i konzervativan Balkanac, koji i kada zna da nije u pravu, neće da popusti. Svađamo se dobrih deset minuta na temu, čiji narod je pravoslavniji, moj ili njen. Gruzija ili ovo moje. Kao dvoje male djece koja se svađaju čiji tata je bolji! Ne, moj tata je bolji nego tvoj tata. Nije, moj tata je bolji…

Ovoj “raspravi” su prethodili dani koje smo provodili zajedno u kojima bi velika većina njenih rečenica počinjala sa “In Georgia…” Samo je pričala o Gruziji. Pričala mi je kako njena zemlja ima prelijepu prirodu, najbolju hranu, kako su topli, fini, divni, krasni, kako imaju mnogo manastira, pećina i sličnih stvari. Ruku na srce, radila je jako dobar marketing svojoj zemlji, ali ja i dalje nešto nisam doživljavao njenu priču. Svako hvali svoju zemlju. Tako bi barem trebalo da bude, zar ne?!

Ja to isto radim. Uvijek hvalim ovu svoju komplikovanu državu, gdje god da odem, skim god da budem. Posebno hvalim svoj grad. Međutim, kada me upitaju za neke druge destinacije u BiH, shvatim da je i ne poznajem dobro.

Shvatim da jednu Španiju, Portugal ili Italiju poznajem bolje. Iskreno, ne ponosim se time. Sramota me nekada. Ali, sistem u kojem živim je učinio to od mene. Godina me zamarao politikom, nacionalizmom i nekim visokim predstavnicima koji bi se mijenjali svako malo. Ali to su opet neke druge priče.

Iako smo se Elene i ja upoznali te 2011. godine, ostali smo dobri do danas. Kuckamo se često, pričamo o životu i zovemo jedno drugo u svoju zemlju. Međutim, u dubini duše znamo da to i nije tako jednostavno. Živimo tačno 2.846 km jedno od drugoga.

Međutim, radeći u svojoj staroj firmi upoznam Šaju, mnogo kul tipa, koji isto voli da putuje. Jedan je od onih ljudi za koje sve što mi kaže uzimam zdravo za gotovo. Jednostavno mu vjerujem.

Čak i kad mi je prebacio knjigu “U potrazi za staklenim gradom”, koricama najružniju knjigu koju čovjek može da pronađe danas, formata A4 i svu izderanu sa ilustracijama na kojoj se vide pikseli, znao sam da je unutra nešto mnogo dobro. Za razliku od većine putnika, Šaja ne putuje po klasičnim destinacijama.

Obično bira neke krajne neobične zemlje, zemlje u koje većina ljudi ne bi ni pomislila da ode i skoro uvijek putuje preko zajednice. Pričao mi je za svoje iskustvo u Izraelu kada je morao da ode sa nekim Jevrejom do njegove kuće da mu ugasi klimu jer je bio šabat, a oni taj dan ne smiju ništa da rade. Spominjao mi je kako se penjao na Olimp, išao u Jordan, ali kroz svu tu priču uvijek je provlačio Gruziju.

Svaki put kad bi je spomenuo, sjetio bih se Elene i njene priče. Kao da su njene riječi izlazile iz njegovih usta. Oduševio se ovom zemljom, spomenuo mi je čak da je na ulazu u zemlju dobio na poklon flašu vina! E, sletiš u zemlju i ljudi ti poklone flašu vina! Gruzija je čudo, pričao bi mi.

To je to, kupio me je. Ne zbog besplatnog vina, pa ja i ne pijem vino. Alkohol samo u posebnim prilikama. Svi se čude na to. Katarina mi kaže da, ako bi joj jednog dana dali anketu u kojoj se traži da ili ne odgovor na pitanje “Da li Robi pije?” da bi bez problem zaokružila da.

Kupio me jer mu vjerujem. Jer vjerujem njoj. Jer želim da je vidim nakon ovih šest godina i nastavim raspravu o tome koji je narod pravoslavniji i da se uvjerim u sve ono što sam do sada imao priliku da čujem o Gruziji.

Viza za Gruziju

U kratko, ne treba! Svi građani sa prostora bivše Juge, mogu da provedu u Gruziji do 90 dana. Sa druge strane, viza za Jermeniju i Azerbejdžan su potrebne građanima BiH ali se dobijaju dosta jednostavno. Pisaću o tome kasnije.

Putovanje u Gruziju

Ka Gruziji krećemo iz Novog Sada. Uzimamo neki bus da nas odvede do najbližeg mjesta na kojem možemo stopati ka Budimpešti. Pita nas vozač kako ćemo do Budimpešte. Stopom, kažemo.

– Zašto stopom, zašto ne uzmete aubotus ili voz – upita nas radoznalo.

– Zanimljivije je ovako.

– Da, ali nije logično – kaže nam.

– Zašto? – pitamo ga.

– Pa zašto ne odete fino autobusom, ne razumijem.

Vjerovatno bi i moja mama pomislila isto da zna da idem stopom. Mnogo mi je lakše kada za to sazna danas, čitajući ovaj tekst.

Stojimo tako tu, na autoputu ka Subotici. Već je sat vremena prošlo. Dogovor je bio da brojimo aute koji prolaze, ali nakon 100 već odustajem. Uviđam da će ovo da traje. Nakon odokativno 1.500 auta, nekoliko mahanja i dva pojedena sendviča, zaustavlja se jedan kamiondžija. Putuje za Dansku. Spominjemo mu da idemo u Guziju.

– Fina je Gruzija, vozio sam kamion tamo. Bio sam i u Rusiji, Ukrajini, po čitavom Kavkazu.

– Moji su iz Ukrajine. Moje prezime. Moj deda. Kažu da je zanimljiva zemlja sa mnogo toga da se vidi. Kažu i da su im žene fine.

– Pazi šta pričaš, žena mi je Ukrajinka – reče kroz osmijeh.

Ispričasmo se sa njim i nekoliko sati kasnije, već smo na aerodromu u Budimpešti. Igor hvata net, dopisuje se. Meni dosadno, samo da dođe let.

U tom besciljnom traženju zanimacije u kojoj ću protraćiti tih par sati do leta, čujem kako me neko zove.

Ko me zove na aerodromu u Budimpešti?!

Okrećem se i ugledam djevojku širokog osmijeha kako ide prema meni sa rečenicom: “Ne mogu da vjerujem da se vidimo ovdje”.

Treba mi par sekundi da obradim o kome se radi, a onda mi je kliknulo. Pa to je Tanja! Znam je kao brinetu, a sad je plavuša. Ispostavilo se da su ona i Vilijam bukirali identičan let kao i mi, i da se vraćamo istoga dana. Inače, Tanja i ja se znamo duže vrijeme. Upoznali smo se na jednoj od španskih večera koje smo Glen i ja spremali, a više puta mi je izašla u susret kada mi je trebao smještaj u Beču. Ona je kul, voli da putuje kao i ja i kad se vidimo, obično se kapiramo. Zanimljiva je. Ima i tu posebnu moć da kad ste sa njom vrijeme brzo prolazi, a to je u ovom slučaju bilo sve što mi je trebalo.

Naša prva stanica u Gruziji bio je grad na obali Crnog mora, Batumi. Kakvo crno more u Gruziji, mislio sam do nedavno! Ali Gruzija zaista ima Crno more, pogledah na mapi pred polazak.

Batumi, primorska Gruzija

Batumi je gruzijski Dubai, ili će to barem uskoro biti. Mjesto bez mnogo istorije, ali gdje sve pršti od čistoće i glamura. Barem u centru. Do prije samo desetak godina, ovdje je bio krš. Bio je to najružniji grad u Gruziju kažu. Zapušten. Prljav. Onda je nekadašnji predsjednik Gruzije Sakašvili, napravio projekat kojim je rekao da će pretvoriti Batumi i luksuzno mjesto za bogate turiste. Da će od njega napraviti najatraktivnije mjesto u Gruziji. Da će privući strane investitore da tu prave nebodere i luksuzne hotele. Iza njega je stao i Donald Tramp, sa kojim je studirao zajedno, koji se ponudio da izgradi najveći toranj u tom dijelu svijetu!

Narod Gruzije mu se tada smijao. Smatrali su ovo još jednom ludom idejom, pomalo neobičnog predsjednika. Gdje će od ovog prašnjavog grada duhova da napravi nešto ovako.

Deset godina kasnije, Batumi je postao upravo to što je Sakašvili obećao. Doduše, Trampov toranj možda nikada nije završen, ali je Gruzija gotovo preko noći, sa pametnim ulaganjem i privlačenjem stranih investicija, dobila mjesto u koje danas dolaze ljudi iz čitavog svijeta.

Najpoznatiji dio grada je svakako Bulevar, zaista savršeno, kilometarski dugo šetalište uz more, sa palmama, restoranima, zelenilom, terenima za fudbal i odbojku, gdje smo se sa nekim Saudijcima i lokalcima, zaigrali malo.

E sad, ako bi vam neko povezom svezao oči, doveo vas tu, skinuo vam povez i pitao da pogodite u kojoj zemlji se nalazite, mislim da vam Gruzija nikada ne bi pala na pamet. Megalomanska arhitektura Bulevara u kombinaciji sa renesansnim fasadama centra ovoga grada, daju utisak da ste negdje u Nici, Monte Karlu ili u nekoj bogatoj arapskoj zemlji. Nevjerovatno koliko luksuza može da se nađe u jednoj poprilično siromašnoj zemlji.

 

Ovo je samo mali dio priče o putovanju u Gruziju, a ostatak možete pročitati na stranici Rio priče sa putovanja!

Izvor: Rio priče sa putovanja

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.