Ferrari – mali podsjetnik na ono najbolje iz Maranella !!!

Neki sam se dan našao u društvu zagriženih auto-entuzijasta i povela se priča oko Ferrarija. Pričalo se o novim modelima, planovima, idejama, nekim starim modelima koji su visjeli na zidu spavaće sobe dok smo bili klinci… Naravno da je svako od nas imao neko svoje viđenje ove slavne marke i modela koji su obilježili povijest propetog konja, no zaključak rasprave bio je jednoglasan – Ferrari F40 predstavlja ono najbolje što je Ferrari ikad proizveo. Pa eto mali podsjetnik na ovaj fenomenalan automobil.

Kada bi mi netko ponudio pet meni najdražih automobila na svijetu za probu na cesti i(li) stazi, među njima bi se našlo nekoliko doista posebnih automobila. Za početak tu bi bio Jaguar XJ-220, zatim Lamborghini Countach LP5000 QV, Porsche Carrera GT i BMW M1,  automobil za koji bi dao vlastiti bubreg na korištenje nekom drugom, da mi se samo jednom pruži prilika provozati ga negdje, bio bi Ferrari F40. Razlozi tome zapravo su izuzetno jednostavni.

Naime, 1987. godine u svijetu automobila bilo je nekoliko automobila koji su itekako plijenili pažnju. Prije svega vrijedi spomenuti Lamborghini Countach koji je u obliku 5000 QV upravo te godine dobio najbolju verziju te ikone u svijetu automobila. Zatim je tu Porsche  sa svojim modelom 959 koji je u svijetu automobila podigao pregršt prašine i skoro  postao jedan od tehnološki najnaprednijih automobila svih vremena. Istovremeno je svijetu predstavljen jedan od najposebnijih tjunerskih proizvoda svih vremena uobličen u Ruf CTR “Yellowbird”, koji je jedno kratko vrijeme bio najbrži automobil na svijetu.

Svi su ti automobili imali barem jedan problem: Countach se već pomalo “izlizao”, 959 je bio automobil koji je izazivao poštovanje, ali ne i strast, a CTR je bilo praktički nemoguće voziti, izuzev za one s refleksima Mungosa.

Srećom, iste je godine proizveden Ferrari F40 kao automobil koji u očima pravog entuzijasta nije imao ni jedan problem, već je bio beskrajno polje fascinacije čak i onih kojima super-automobili nisu u životu značili baš ništa .

Iako (naravno) nikad nisam imao prilike sjesti u F40, moram priznati da je upravo u tome i dio čari ovog za mene doista specijalnog Ferrarija,   opet ostaje više razloga zašto je upravo ovaj model Ferrarija mnogima najdraži. Za početak tu je činjenica kako je to posljednji Ferrari koji je u svojoj 89. godini života potpisao “Commendatore“ Enzo Ferrari – samo godinu dana prije nego nas je zauvijek napustio. S druge strane, Sergio Pininfarina (kojeg također nažalost više nema na ovom svijetu) rekao je kako je “F40 jedan od automobila zbog kojih je ponosan što se bavi svojim poslom”, a stotine auto-novinara i milijuni auto-entuzijasta na spomen F40 imaju samo riječi hvale.

Da, Ferrari F40 bio je apsolutno beskompromisan automobil i u današnje vrijeme potencijalni kupci vjerojatno i ne bi baš blagonaklono gledali prema sirovim i neobrađenim varovima na podu interijera, nedostatku  forme luksuza čak i u nekom poprilično bazičnim stvarima poput tepiha ili pak panela na vratima, manjka audio-sistema i manje-više svih stavki popisa opreme jednog u današnje vrijeme “normalnog” super-automobila.

No F40 nikada za ideologiju nije imao pojam “normalan”.  Mišljenja sam kako se u sklopu F40 namjerno nalazi svo Ferrarijevo ludilo, kombinirano s istovremenom briljantnošću i fokusiranosti prema brzini i sirovim performansama jednog automobila.

Tome u prilog ide i svojevrsna ekskluzivnost ovog modela (s obzirom na to da ih je u pet godina proizvedeno ukupno 1,315), a i sva sila do tada ne baš konvencionalnih materijala, poput karbona, kevlara i aluminija koji su korišteni pri izradi šasije i karoserije, a i 2,9-litarski V8 motor s dvije turbine i ukupno 478 konjskih snaga nije baš bilo nešto što se viđa svaki dan.

Naravno, uz 1,100 kilograma koliko je F40 ukupno bio težak i u kombinaciji sa svom tom sirovom snagom motora, performanse od 3,8 sekundi od nule do stotke u to su vrijeme zvučale  impozantno, a i maksimalna brzina od 324 kilometara na sat bila je za to vrijeme apsolutan rekord, pa su to još dva atributa koji ovaj automobil itekako krase i čine posebnim – tim više što se čak i u današnje vrijeme većina proizvođača muči kako bi dobila takve brojke.

Aerodinamička svojstva bila su također među najboljima do tada ikad viđenim u smislu jednog automobila, što je u smislu karoserije zapravo bio i najkomplikovaniji dio za izvesti, s obzirom na predivan dizajn koji je Leonardo Fioravanti zajedno s Sergiom Pininfarinom idejno postavio u početku. Dio po dio, F40 je stigao u svijet automobila 1987. godine i od tada do danas se malo koji automobil može pohvaliti tolikom fokusiranošću i beskompromisnošću kojom je F40 zračio već tada.

Uglavnom, kada bi me sada neko upitao zašto smo se neki dan uz kafu sjetili baš Ferrarija, ne bih znao odgovoriti na to pitanje, jer je konverzacija tekla sasvim fluidno i nisam mislio da ćemo se zadržati na tom automobilskom čudu iz Maranella,  moram priznati da mi je drago da jesmo.

U krajnjoj liniji prisjetio sam se onih dana kad sam kao klinac blejao u tekstove na njemačkom jeziku koje baš i nisam razumio, istovremeno slineći na malobrojne fotografije ovog apsolutno fenomenalnog automobila. Stoga nije ni čudno kako je baš F40 za mene apsolutno najdraži Ferrari i jedan od najdražih automobila u opšte i moram priznati da mi je jako drago da u takvom razmišljanju nisam jedini.