ĐURĐINA BLAGOJEVIĆ O LJUBAVI PREMA KONJIMA I JAHANJU

„Ljubimci koji imaju dušu“

Oni su simbol ljepote, ali one božanske, jer ne postoje dovoljno dobre riječi kojima bi se oni mogli istinski opisati. Osim što su simbol slobode, oni su zajedno uz ljude bili i oslobodioci u brojnim pohodima. Njihova gracioznost, nije bila ništa manja od kraljeva uz koje su ponosno stajali. I baš pout vjetra su nezaustavljvi i brzi kad uhvate svoj galop u bijeg prirodi koja im je omiljeno utočište, jer oni nisu stvoreni da budu ičije vlasništvo. I kad su osedlani i upregnuti pod ljudskom rukom, ne pokorjevaju se nikad u potpunosti. Jedino čime ih ljudi mogu osvojiti je iskrena ljubav. A da je tako, spoznaćemo kroz priču Đurđine Blagojević, koja će nam pokušati dočarati kako izgleda ta ljubav sa ovim ljubimcima koji zaista imaju dušu.

– Zovem se Đurđina Blagojević, majka sam jedne djevojčice. Rođena sam 1980. godine u Skoplju, jer mi je majka Makedonka, a odrasla sam u Kneževu. Otac mi je Bosanac, rodom iz Kneževa. Živim i radim u Banjaluci. Te 2015. godine sam odlučila da treniram nešto drugačije od fitnesa. Uz kafu razmišljam kako sam uvijek imala želju da probam jahati konja. Tako taj slobodni dan iskoristim za svoj prvi čas jahanja. Poslije toga časa znala sam da nikad neću odustati od druženja sa tim plemenitim životinjama.

Upravo na taj način i počinje njena priča o nekom drugačijem životu, životu koji biva obogaćen ljubavlju prema konjima, ali i novim prijateljstvima.

– Prilikom svakog mog odlaska u klub, imala sam želju da naučim što više kako se brinuti o tim životinjama. Sem što sam zavoljela konje, tako sam upoznala prijateljice koje vole životinje i prirodu. A tako se kroz naše trenersko jahanje izgradilo i naše prijateljstvo. To su neopisivi trenutci što malo ko može razumjeti dok ne doživi, jer i ta plemenita životinja je naš partner koji nas prati i razumije, kaže Đina pokušavajući dočarati ljudima šta im sve ova vrsta sporta može donijeti.

Kad zavolite ove plemenite životinje, ne želite odustati od traženja načina da što više slobodnog vrmena posvetite njima i tako počinje jedno pravo prijateljstvo, koje se gotovo ne može ni razlikovati od onog koji izgrade dva čovijeka. Neki bi čak rekli da konji umiju i bez riječi da progovaraju, a jahači koji ih vole su ti koji zanju vrlo dobro da ih razumiju.

– Svaki jahač ima svog najdražeg konja. Naravno svi su dragi na svoj način, al nekad se stvori posebna ljubav sa našim mezimcima. Jedna od omiljenih je bila je moja Eliza. S njom sam provela najviše trenutaka terenskog jahanja koje nikad neću zaboraviti, jer smo uživale zajedno. Na žalost Eliza više nije na ovom svijetu, što sam veoma teško prihvatila. Tad sam shvatila da još više trebamo brinuti o njima jer je jako teško bez njih, kaže Đina dok se prisjeća svoje ljubimice.  

Naučiti jahati konje  nije običan sport, jer čovijek mora umjeti da bude u ritmu sa tim živim bićem koje mu je saveznik u hodu i trci. Zato na početku ljudi moraju naučiti da se zbliže sa tom životinjom i da joj korak po korak ukazuju svoju pažnju kroz sedlanje, šetnju, lonžiranje, pa tek onda mogu da se popnu na konja. Inače, jahanje je veoma korisno i za psiho-fizički razvoj djece, jer su konji društvena i privržena bića, od kojih ljudi mogu mnogo naučiti. Osim toga, postoji i terapijsko jahanje koje je dobro za djecu koja imaju poteškoće u razvoju, jer su tokom jahanja aktivni svi mišići, pogotovo mišići trupa, koji pomažu da se održi pravilno držanje. Inače je dokazano da djeca koja se bave jahanjem prije sazrijevaju i da su dosta smirenija i pravilnijeg su rasta. Upravo o ovome i Đina priča kroz svoju priču.

– Sticanje iskustva tokom  usavršavnja jahanja ne ide lako ako ne razumiješ da je to živo biće sa velikom dušom. To sam i sama spoznala. Ko ih zavoli, čitav život ih voli, jer su i oni osjećajni i razumiju te kroz dva dizgina. Slični su i psi, jer  najviše rade po osjećaju, zaključuje Đina.

Naša sagovrnica kaže da se oprobala i na tkmičenju i to za svoju dušu, jer inače nije veliki ljubitelj toga. – Kad sam odlučila da se takmičim, jer sam željela i to probati, nisam imala svog konja, pa sam jahala konja od prijateljice i on me oduševio. U pitanju je bilo preponsko takmičenje i ja sam tada jahala njenog Sabixa.

 

Družeći se sa ovim plemenitim životinjama, naša sagovornica kaže da ne bi umjela naći ništa  negativno o njima.

„To je čista ljubav“, potvdila bi i njena kolegica Dragana koja je pravi primjer te teze. Ona ima lipicanera Cezara, koji je mezimac svih  i koji je neodoljiv na maskembalima. – Sa razlogom je ponosan bijeli lipicaner, naprosto nam oduzima dah u galopu i njegova bijela griva i njegov ponos, a Dagana ga veoma često obraduje svojim poljupcima, jer kad se sastanu vidi se kolika je to ljubav i koliko se poštuju.

U priči o konjima i ljudima jedino mi ljudi bivamo loši prema njima i to treba da se mijenja.

– Konji najviše vole da su u prirodi, njima je Bog dao gracioznost da im se divimo i snagu koju imaju. Pa nekad mi bude i žao sto smo im na leđima, al ako je to umjereno neće im škoditi. Kod nas je mnogo nemara prema njima, a recimo u svijetu je drugačije, jer i sama znam koliko Austrijanci, Njemci, Šveđani ulažu u konje. Plakali smo mnogo puta kad odemo na neke zapuštene ergele u našim krajevima. Znali smo nositi hranu, vodu i mrkvu danima i često smo bili protiv štraparijada, gdje konji proživljavaju pravu torturu, kaže  Đurđina.

Đurđina i Dragana nam otkrivaju i to da o ovom sportu uvijek ima nešto novo da se kaže. Osim toga navode  i to da se nikad ne može sve naučiti i uvjek ima nešto što se ne zna. A za kraj Đurđina nam šalje još jednu poruku koja bi mogla ukratko dočarati ovaj sport i njegov  pravi smisao „RUNING IS THE BEST SOLUTION FOR ANY PROBLEM“.

 

Novosti plus

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *