Burning Man: od 35 ljudi na plaži do milijarderske pustinjske utopije !

Najbliže što sam došla Burning Manu bilo je plesanje u indijskoj pustinji s lokalcima prije nekoliko godina. Bilo je to u drevnom hramskom gradu Pushkar, smještenom je na obali istoimenog jezera i okruženom pustinjom Thar u koju vas vode deve ili robusni terenci.

U Indiji je zalazak sunca čaroban i duhovan trenutak koji je znak da su svi poslovi završili i da je vrijeme za početak molitvi i okupljanja na obalama rijeka i plažama. Tako sam jedan dočekala u pustinji i veselo mu se priključila. Ima nešto posebno u kretanju po pustinji, kao da si na kraju svijeta. Slobodan.

Burning Man originalno nije krenuo kao festival, a nije krenuo čak ni u pustinji. Koncem 80-ih dvoje entuzijasta, Larry Harvey i Jerry James, izgradili su drvenu figuru čovjeka i odnijeli je na plažu u San Franciscu. Zapalili su je na ljetni solsticij, a oko njih se okupilo tek 35 ljudi. 

Nikome tada nije pao na pamet grad, festival, program, kao ni globalni uspjeh. Bio je to jedan mali, gotovo privatni ritual koji je slučajno dobio publiku. Idućih nekoliko godina priča je rasla vrlo organski.

Skupina umjetnika i underground ekscentrika, Cacophony Society, vrlo brzo upada u igru i Burning Man dobiva ono što će kasnije postati njegov DNK: eksperiment, apsurd, radikalna samoekspresija i ideja da se na nekoliko dana može izgraditi društvo s vlastitim pravilima.

Taj koncept ljubavi ne traje dugo jer već 1990. događaj blokira murija na Baker Beachu i Burning Man se seli u Black Rock Desert u Nevadi, gdje se odvija i dan-danas, a prvi pustinjski događaj okuplja tek nekoliko stotina ljudi. Tu počinje priča o Black Rock Cityju i playi.

90-e ubrzavaju rast festivala

Već pet godina kasnije posjećuje ga 4 tisuće ljudi, a usporedno s time festival raste, grade se tematski kampovi, slažu se umjetničke instalacije i cijela infrastruktura koja postaje prepoznatljivi jezik događaja. 1996. godina je važna jer pokazuje prve probleme i to da oni nisu samo novčani. Kreću problemi sa sigurnošću, prometom, otpadom i organizacijom. Burning Man doživljava ozbiljnu krizu, a John Law, jedan od ključnih ljudi ranog projekta, napušta igru.

Istodobno nastaje HELCO, satirična izvedba zamišljene korporacije koja pokušava preuzeti Burning Man. Što znači da je već sredinom 90-ih Burning Man imao dovoljno razvijen osjećaj vlastitog identiteta da može napraviti umjetnički performans o tome kako ga kapitalizam pokušava progutati.

Ironija je što će se to s vremenom ipak dogoditi jer projekt uskoro puca pod pritiskom samog sebe. Gore navedeni problemi prisiljavaju osnivače na promjene i tu se kreće graditi ozbiljna organizacijska struktura. Prvi paradoks koji poništava početnu ideju: pokret koji prezire institucije mora postati institucija.

Silicijska dolina ulazi na playa

Kao što to obično bude, kad si mali, nitko te ne vidi, kad narasteš, žele ti uzeti sve. Tako koncem 90-ih Black Rock City počinje otkrivati Silicijska dolina. Larry Page i Sergey Brin, tada mladi osnivači Googlea, dolaze na Burning Man. Toliko im je važan da Burning Man postaje dio jednog od prvih velikih Googleovih vizualnih gegova: na početnu stranicu stavljaju malu figuru Burning Mana iza logotipa kako bi korisnicima dali do znanja da su otišli na festival.

Milijarderi još nisu milijarderi

Uskoro dolazi i Jeff Bezos, a početkom milenija festival okuplja oko 25 tisuća ljudi. Mediji pišu o tome kako radnici iz dot-com svijeta migriraju u pustinju i Burning Man postaje njihov ljetni ritual. U toj fazi danas bogati ljudi ne dolaze na festival kao bogati, već kao geekovi, programeri, osnivači startupa i ljudi koji vjeruju da mogu izgraditi drugačiji svijet. Silicijska dolina u Burning Manu ne vidi suprotnost vlastitoj filozofiji, već njezinu nabrijanu verziju.

Nastaju pravila koja će kasnije postati problem

Burning Man 2004. dobiva listu Ten Principles. Larry Harvey ih piše kako bi opisao kulturu koja se već razvila, a ideja je jednostavna: iskustvo Burning Mana ne bi trebalo biti proizvod. Ta pravila nisu postojala od prvog dana, već kad su shvatili da više nije dovoljno pretpostaviti da svi sudionici dijele ista pravila igre koja će kasnije postati bojno polje.

Burning Man postaje institucija

Tijekom 2000-ih broj sudionika nastavlja rasti, kao i njegova veza sa Silicijskom dolinom. I to sad već nije pitanje tko dolazi na party, već počinje funkcionirati kao mingle za ljude koji će kasnije zajedno osnivati kompanije, pokretati fondove i graditi tehnološku industriju. Burning Man postaje platforma za jednu od najmoćnijih kreativno tehnoloških klasa na svijetu i tu počinje onaj stvarni klasni paradoks.

Ekskluzivnost zbog popularnosti

Godine 2011. festival posjećuje oko 54.000 ljudi, a ulaznice se prvi put rasprodaju. Godinama je Burning Man bio radikalan upravo zato što nije bio za svakoga, a sada toliko ljudi želi doći da jednostavno ne može doći baš svatko. Događaj koji pokušava odbaciti tržišnu logiku sada ima ograničenu količinu karata za kojom postoji ogromna potražnja.

Dugogodišnji Burneri koji su gradili kampove i umjetničke projekte ostaju bez ulaznica, dok veliki broj novih ljudi dobiva pristup. I tu se prvi put ozbiljno postavlja pitanje: čiji je zapravo Burning Man?

Preskakanje iskustva postaje novi problem

U isto vrijeme raste novi fenomen: turnkey, što znači plug-and-play kampovi. Ideja je jednostavna i danas zvuči gotovo komično u odnosu na osnovnu filozofiju Burning Mana. Onaj tko može plati ekipi da prije njegova dolaska podigne kamp, pripremi infrastrukturu, postavi šator, organizira hranu, pripremi bicikl, organizira osoblje, a ponekad čak i kostime. I nije problem što netko ima novaca za to, već što preskačeš ono što bi trebalo biti samo iskustvo Burning Mana: rad, sudjelovanje, improvizaciju, nelagodu, samodostatnost.

MARK ZUCKERBERG I GRILANI SIR

U javnosti tada sve više kruže imena poput Larryja Pagea, Sergeya Brina, Elona Muska i Marka Zuckerberga. Elon Musk je već postao jedna od ključnih figura priče o Burning Manu, a Zuckerberg je došao helikopterom, proveo ondje samo jedan dan i dijelio sendviče s grilanim sirom.

Dustin Moskovitz, tada njegov domaćin i suosnivač Facebooka, kasnije je napisao da je Zuckerberg bio gost u njegovom kampu, da novac nije promijenio vlasnika te da je zajedno s ostalima pomagao postaviti vlastiti šator. Želimo fotke.

Drugim riječima, helikopter je izgledao kao savršena ilustracija „Burning Mana za bogate“, ali stvarnost je bila kompliciranija.

Burning Man je nekada bio mjesto gdje su se ljudi alternativne kulture mogli barem nakratko mogli sakriti od kapitalizma. Sada na isto mjesto dolaze ljudi koji su postali simboli kapitalizma 21. stoljeća. Ali oni ne dolaze nužno da bi pobjegli od tog svijeta. Dolaze zato što Burning Man počinje funkcionirati kao statusni prostor vlastite elite.

PRVI KLASNI LOM

Ako treba izabrati jednu godinu kao prekretnicu, 2014. je ta godina. Burning Man tada već ima gotovo 66.000 sudionika. Ali ono što eksplodira nije samo broj ljudi, već i rasprava o luksuznim kampovima. Burning Man sam priznaje da nakon događaja prima tisuće reakcija i mora se suočiti s pitanjem mijenja li se događaj zato što ljudi na playu donose luksuzan stil života. Pojavljuju se kampovi koji funkcioniraju gotovo kao resorti.

I tu se pojavljuje klasni problem

Burning Man nikada nije bio besplatna stvar. Već sama činjenica da trebaš kupiti kartu, doći u Nevadu, donijeti opremu, hranu, vodu, bicikl i preživjeti tjedan dana u pustinji znači da je ulazak u taj svijet uvijek imao određenu ekonomsku barijeru. Ali razlika između ranog Burnera i novog luksuznog Burnera nije samo u tome koliko novca ima. Razlika je u tome što novac omogućava.

Burning Man postaje privremeni grad

Nakon 2014. organizacija kreće u otvoreni rat protiv plug-and-play kulture. Uvodi stroža pravila za kampove i pokušava spriječiti uslužne operatere da od Burning Mana naprave luksuzni paket. Paradoks je gotovo savršen: da bi zaštitio svoju „neovisnu“ kulturu, mora postati sve birokratskiji.

U međuvremenu Black Rock City nastavlja rasti. Do 2019. ima gotovo 79.000 ljudi i više nije festival u klasičnom smislu, nego privremeni grad s vlastitom infrastrukturom, policijom, medicinskim službama, prometom i urbanističkim planiranjem. Što je nešto veće, to je odmah i skuplje i više je prostora za one koji si mogu priuštiti komfor.

Istodobno se mijenja i sama publika: Instagram, influenceri, ekskluzivni kampovi i ljudi koji Burning Man doživljavaju kao lifestyle iskustvo postaju novi problem.

Nakon pandemije blato kao savršena metafora

Pandemija prekida fizički Burning Man, nakon čega više ništa nije isto. A već 2023. obilna kiša pretvara Black Rock Desert u blato i tisuće ljudi ostaju zarobljene. Slike postaju viralne, a ironija je savršena: ljudi koji mogu platiti tisuće dolara za iskustvo ponovno otkrivaju da ne mogu kupiti kontrolu.

Nakon pandemije interes više nije toliko velik, iako Burning Man i dalje okuplja desetke tisuća ljudi, ali više nije nedodirljivi statusni simbol kakav je postao među dijelom tech i kreativne elite.

Jesu li bogataši uništili Burning Man?

Ne bih rekla. Silicijska dolina je ondje bila gotovo od početka pa možemo reći da je tech kultura u njemu prepoznala vlastitu verziju utopije. Problemi uvijek nastaju kada novac omogućuje da se zaobilaze pravila igre. I to je ovdje bio veći problem.

Burning Man je zamišljen kao eksperiment u društvu bez komfora, a postao je toliko poželjan da su ljudi počeli koristiti novac kako bi kupili upravo ono što ne bi trebalo biti na prodaju. Zato je klasni problem Burning Mana puno zanimljiviji od priče o „bogatašima koji su ga preuzeli“. Svi znamo da se ništa kvalitetno nije dogodilo ondje gdje je moć značila novac, a ne iskustvo.

I tu je najveća ironija Burning Mana koji je našao kompromis za ljubavnu vezu s kapitalizmom.

Unatoč svemu, rado bih bajkala po Nevadi i otkrivala Burning Man običaje da mi se pruži prilika. Tema ovogodišnjeg festivala je Axis mundi, latinski izraz za „os svijeta“. Vitalna veza koja povezuje nebo, zemlju i podzemni svijet, kojoj je ideja da djeluje kao sveto središte svemira. Ja iščitavam: mjesto za biti.

izvor : BURO.hr