Kud plovi studentski brod u Srbiji ?

Za starije generacije, prva asocijacija na studentske proteste mogao bi da bude naziv domaćeg filma “Varljivo ljeto 68”. Ali, u međuvremenu su stasala nova pokoljenja, pa, ako su već u opticaju sintagme iz sfere umjetnosti, sigurno bi bilo više identifikacije sa naslovom romana američkog nobelovca Džona Stajnbeka “Zima našeg nezadovoljstva”.

Okupljanja mladih ljudi sa univerziteta u Srbiji, započeta prije dva mjeseca, prvo u vidu blokada fakulteta, a zatim i demonstracija na trgovima i ulicama, pokrenuta su u periodu naglašene društvene polarizacije u matici. Naravno, podjele su i dalje očite, ali je novost u tome što se ne podudaraju baš potpuno sa dobro poznatim stranačkim ili koalicionim rovovima.

To ne treba da čudi, prvenstveno zbog toga što je čitav taj poduhvat, bar do sada, potkrijepljen elementarnim ljudskim motivima, a ne ideološkim egzibicijama i partijskim svrstavanjima. Prije svega, osnovni zahtjev studenata – odgovornost za prošlogodišnju tragediju na željezničkoj stanici u Novom Sadu, nije sporan za većinu ljudi u Srbiji, bez obzira na politička opredjeljenja. Jer, ne treba biti naročito lucidan da bi se shvatilo da taj mučni događaj nije imao samo elemente nesreće, već da mu je, u značajnoj mjeri, kumovao i ljudski faktor. Reakcija institucija na brojne upitnike i uzvičnike u javnosti bila je spora, ne(do)voljna i uglavnom iznuđena.

Idealna i realna država 

U takvim okolnostima, nije neočekivano da širok spektar građana ne gleda sa mrzovoljom na studentske skupove. Za sada, “akademci” uspijevaju da izbjegnu zamke koje bi kompletnu priču usmjerile prema raznim sporednim kolosijecima. Prvenstveno, protest je depersonalizovan. Još uvijek nema klasične lidere, kojima se mogu pronaći ili konstruisati razni kompromitujući detalji iz prošlosti, što svaki poduhvat lako povuče u močvaru ispraznih polemika. Ukoliko nema izdvojenih ličnosti na čelu ovih okupljanja, pokušaji “pacifikacije” nailaze na teško rješivu prepreku.

Takođe, iako postoji rašireno uvjerenje da u Srbiji jedan čovjek odlučuje o većini bitnih pitanja, akteri studentskog protesta ne žele komunikaciju s njim, već insistiraju da pravosudni sistem reaguje na novosadsku tragediju. Kritičari im, naravno, zbog takvog stava mogu reći da se svjesno prave naivni i da “izbjegavaju dijalog”, ali, riječ je o gardu u kojem ima rezona. Jer, ako jedna država iole pretenduje na ozbiljnost, glavni tužilac, izvjesna Zagorka Dolovac, ne bi smjela biti najpoznatija osoba u zemlji kojoj se može pripisati odrednica da se “ne miješa u vlastiti posao”. A ukoliko već jeste tako, čitav “manevar” studenata može se tretirati kao potenciranje razlike između idealne države, u kojoj je predsjednik Republike, prema Ustavu, zaista nenadležan za ovu materiju, i realne zemlje, u kojoj ista ta osoba ima apsolutnu vlast, što sa sobom, osim privilegija, nosi i apsolutnu odgovornost.

Eho u Srpskoj

Intenzitet talasa iz Srbije danas je toliki da je bilo pitanje vremena kada će dobiti eho i u Republici Srpskoj. Nakon inicijalnog skupa beogradskih studenata krajem decembra na Trgu Slavija, jeste bilo više skromno posjećenih okupljanja u banjalučkom univerzitetskom kampusu, sa ciljem da se izrazi solidarnost. Prvi masovniji skup u Banjaluci hronološki se podudario sa kulminacijom protesta u Srbiji, u vidu izuzetno zapaženog pješačenja od Beograda do Novog Sada.

Ipak, bez obzira na solidan odziv banjalučkih studenata na skupu krajem januara, najsnažniji impuls zapadno od Drine stigao je od – srednjoškolaca. Sve je počelo kao bezazlena namjera očito većeg broja učenika Gimnazije u Banjaluci da se, tokom nastave, ipak pridruže skupu u univerzitetskom kampusu i da, na taj način, i oni izraze podršku mladim ljudima u Srbiji. Da se to i desilo, ne bi bilo nikakvih spektakularnih posljedica za obrazovni sistem u Republici Srpskoj, jer jednokratni rast broja neopravdanih časova sigurno nema “subverzivnu” konotaciju. Ali, skučeni umovi u dijelu uprave ove institucije posegnuli su za mizernim gestom, te zaključali Gimnaziju dok ne prođe “gužva” na drugom kraju grada.

Nije sporno da je prosvjeta uvijek, između ostalog, počivala i na hijerarhiji, te na određenom broju manje ili više krutih pravila. Međutim, nema te razlike u mišljenjima koju razni isprepadani činovnici neće pretvoriti u tenziju. Provincijalna “logika” dosjetila se “mjere” koja zaista nije odavno viđena na ovom prostoru.

Dešava se, tu i tamo, ne samo u RS, već u čitavom regionu, da se škole povremeno zaključavaju zbog neželjenih posjetilaca spolja i bezbjednosnih izazova. Ali, krajnje je ponižavajuće na taj način ograničiti slobodu kretanja mladim ljudima, na pragu punoljetstva, i to još u ustanovi koja se smatra elitnom, makar se jednokratno odsustvo učenika iz škole ne uklapalo u stereotipe o ponašanju poželjnom za ocjenu “ističe se” iz znamenite kategorije “vladanje”. Pri tome, poniženje znatno više nego na gimnazijalce pada na nejaka pleća “menadžmenta”, pa i samu sredinu u kojoj je to moguće. Naknadno izvinjenje direktorke je, za nijansu, amortizovalo štetu, ali sigurno nije neutralisalo gorak okus zbog ove scene.

Od romantične do pragmatične faze

I dok se u Banjaluci najavljuje novi skup podrške, vrijeme je da se studentski pokret u Srbiji pripremi za nove izazove. Do sada nisu napravili krupnije “greške u koracima”, baš zbog vještog izbjegavanja dnevno-političkih stupica. Samo u takvim okolnostima bilo je moguće da ih istovremeno podrže i intelektualci nacionalne orijentacije, poput Mila Lompara, ali i antipodi, skloni građanskoj opciji, kakav je, recimo, TV-voditelj Zoran Kesić. Međutim, prije ili kasnije, studentski brod će morati da se zaljulja na desnu ili lijevu stranu, a onda neće biti jednostavno sačuvati dosadašnje “jedinstvo različitosti”, u kojem su kao uvjerljivo “vezivno tkivo” svoje mjesto pronašli i najpoznatiji sportisti, od Novaka Đokovića do Dejana Bodiroge.

Dok još traje “romantična”, a ne “pragmatična” faza protesta, neće biti previše sluha za upozorenja da nijednu vlast u ovom regionu u novijoj istoriji nisu uzdrmali ni studentski, niti bilo kakvi drugi “vansistemski” talasi. Na užas sofisticiranih duša, to se, gotovo po pravilu, dešavalo tek nakon pukotina u vladajućim strukturama, pa se može reći da je Slobodan Milošević poražen, prije svega, zbog nečinjenja generala Nebojše Pavkovića i Milorada Ulemeka  Legije tokom 5. oktobra, a ne zbog činjenja više stotina hiljada ljudi na beogradskim ulicama tog dana. Baš kao što su i Radovanu Karadžiću 1997. počeli da izmiču konci iz ruku u Srpskoj tek kada je Biljana Plavšić napravila iskorak iz SDS-a, a ne zato što su brojni entuzijasti, bez dodira sa tom ekipom, gađali jajima vrh ove partije pri izlasku iz banjalučkog hotela “Bosna”.

Nije sporno, patetika u hvalospjevima dijela javnosti sa obe strane Drine, upućenih studentskom protestu poslije koga “ništa više neće biti isto”, povremeno dostiže teško svarljive razmjere. Ali, to sigurno nije činjenica koja će dati zamah zagovornicima otrcanih priča o “obojenim revolucijama”. Naravno, niko nije toliko naivan da baš sve pomake širom planete smatra spontanim. Međutim, potcjenjivački je značajne dijelove vlastitog naroda tretirati kao puki instrument navodnih stranih sponzora, te odricati autentičnost doslovno svakom nezadovoljstvu unutar sopstvene nacije. Ovakvu retoriku pogotovo čine deplasiranom aktuelni rezovi Donalda Trampa, usmjereni prema adresama koje slove za ključne globalne “mentore” raznih prevrata. Bilo bi logično da, paralelno sa ovakvim lomovima, splašnjava i “buna” u Srbiji. Ali, to se ne dešava.

Nigdje u svijetu?   

Nemaju naročitu težinu ni pokušaji sprdnje sa studentskom populacijom u Srbiji, praćeni zapažanjima da “oni žele vlast, a to se nije desilo nigdje u svijetu”. Ako se već “tjera mak na konac”, nije na odmet ukazati na detalj koji je u proteklim sedmicama ostao “ispod radara”. Naime, u Bangladešu su početkom juna prošle godine započeli studentski protesti, usmjereni protiv tamošnje premijerke Šeik Hasine. Žena uopšte nije bila rival za potcjenjivanje, vladala je čvrstom rukom u toj zemlji 15 godina. Ipak, nemiri su završeni nakon dva mjeseca potpunom pobjedom “akademske zajednice”. Šeik Hasina je podnijela ostavku, napustila državu i otišla u egzil u Indiju.

Formirana je nova vlada u kojoj su, vjerovali ili ne, studenti dobili tri ministarska resora. Privremeni premijer je Muhamed Junus, bankar poznat po mikro-kreditima za siromašne, zbog čega je prije skoro dvije decenije dobio i Nobelovu nagradu za mir. Ovaj kabinet ima zadatak da stabilizuje državu sa 170 miliona stanovnika, ali i da pripremi nove izbore krajem 2025. ili početkom 2026. godine. Još je neizvjesno da li će “Anti-diskriminatorni studentski pokret”, kako ga nazivaju, nastaviti političku i ekonomsku borbu izlaskom na birališta, u znaku nezadovoljstva i ranijom vlašću i dosadašnjom opozicijom, koju predvodi “Bangladeška nacionalistička partija”.

Naravno, segment Srba sa neumornim talentom za kontriranje, a zatim i ruganje, žustro će potražiti specifičnosti tamošnje situacije. Ukazati na pojedine osobenosti jeste utemeljeno, poput samog povoda za nemire, a bila je riječ o odluci Šeik Hasine da pri zapošljavanju u javnom sektoru budu nesrazmjerno favorizovani potomci boraca iz rata za nezavisnost od Pakistana, prije više od 50 godina. Iz te socijalne baze uglavnom su regrutovane pristalice donedavno vladajuće “Avami lige”, u čemu bi cinici već mogli pronaći paralele sa “srpskim slučajem”. Odnosno, navikom da se svi formalno smatraju jednakim, a vlasnici podobnih stranačkih članskih karata, ipak, “jednakijim” od drugih.

Čitav ovaj proces u Bangladešu je, nažalost, protekao u znaku ozbiljnog nasilja, uz više stotina žrtava. Ali, tu već prestaju mogućnosti za komparaciju sa Beogradom ili Novim Sadom, pošto domaća patologija nije išla dalje od sumanutog kidisanja automobilima na demonstrante ili maloumnog potezanja noževa na policajce, u posljednjim danima.

U svakom slučaju, zavjesa u Bangladešu je spuštena, a u Srbiji podignuta. Lako je bježati od ovog poređenja pozivajući se na “civilizacijske razlike”, “geografsku udaljenost”, pa i elementarno odsustvo sličnosti u fizionomijama tamošnjeg i ovdašnjeg stanovništva. “Krunski argument” je, ipak, sklonost da se potcjenjivački gleda na Bangladeš jer je, zaboga, u pitanju globalni sinonim za siromaštvo. Takva vrsta oholosti, motivisana razlikama u životnom standardu, na prostoru bivše Jugoslavije je svojevremeno, krajem osamdesetih, bila rezervisana za nevoljnike iz “istočnog bloka” – Bugare, Rumune, Poljake ili Čehe. Ali, ne lezi, vraže – par decenija kasnije, uloge su zamijenjene. Ko bi gore, sad je dolje – glasi drevna mudrost. Nema veze što potiče sa inertnog Balkana, a ne iz pronicljive jugoistočne Azije.