„Drvene ptice“ na Teatar festu: Predstava koja ne dozvoljava da šutimo

Treće veče Teatar festa „Petar Kočić“: Bolna, snažna i istinita predstava „Drvene ptice“

Treće festivalsko veče Teatar festa „Petar Kočić“ bilo je rezervisano za predstavu „Drvene ptice“, nastalu po tekstu Lidije Deduš, u režiji Ivana Plazibata. Riječ je o koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Varaždin i Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb.

Uloge u predstavi tumačili su:

Klara Fiolić (Nadica), Karlo Mrkša (Pišta), Barbara Rocco (Anka, poznata i kao “luda Anka”, Nadičina majka), Ljubomir Kerekeš (Mladen, Ankin muž), Helena Minić Matanić (Zdenka Špiler, doktorova žena), Marinko Leš (doktor Špiler), Mirta Zečević (Vera, poštarica) i Sunčana Zelenika Konjević (Kata).

Predstava je zasnovana na istinitom događaju – ubistvu djevojke čiji je slučaj ostao nerasvijetljen, gurnut u ladicu. Komad je emotivno težak, ali vodi ka važnoj istini: “Ne smijemo da šutimo.”

Selo kao pozornica zagušenih istina

Radnja je smještena u seosku sredinu – skučenu, kako prostorno, tako i mentalno. Likovi govore kajkavskim dijalektom, a na prvi pogled djeluju ograničeno. Ipak, kako predstava odmiče, postaje jasno da oni realnost tumače na način koji odgovara njihovom uskom poimanju svijeta.

Zlatne osamdesete?

Iako se osamdesete godine često idealizuju, predstava prikazuje i njihovu mračnu stranu – bol, tugu i patnju koje su ostavljene po strani u nostalgičnim sjećanjima.

Nadica – simbol nevinosti i brutalnosti sistema

Djevojčicu sa početka priče, čiji je život brutalno prekinut, oživjela je glumica Klara Fiolić kroz lik Nadice. Oživjela ju je na kratko – tek toliko da nam otvori oči.

Nadica je djevojka puna snova, zanosa i entuzijazma, koja skončava tako što biva silovana i surovo ubijena.

– Mislim da je pitanje femicida i dalje veoma aktuelno. Lidijin tekst je inspirisan događajem iz 1986. godine, ali je, nažalost, i danas veoma relevantan. To nije pitanje samo ruralnih sredina – nasilje postoji i u gradovima, i to u različitim oblicima. Ne mora uvijek biti ubojstvo – postoje mnogi načini zlostavljanja žena. Važno je da o tome govorimo, i zato smatram da je predstava izuzetno važna – izjavila je Klara Fiolić na okruglom stolu upriličenom nakon predstave.

Zdenka – iza glamura krije se bol

Iako ne živimo više u osamdesetim, danas, 2025. godine, svjedočimo sve češćem nasilju nad ženama. Femicid je u porastu. Predstava postavlja pitanje: Šta mi kao društvo možemo da uradimo?

Da li da zatvaramo oči, ili da vrištimo iz sveg glasa, poput Helene Minić Matanić u ulozi Zdenke, poznate i kao Zdenka Manekenka?

Na prvi pogled, Zdenka djeluje kao dotjerana supruga uglednog doktora, ali iza tog fasadnog sjaja krije se žena koja trpi nasilje – godinama, decenijama.

– Čovjek postane „lud“ kada progovori. Kada izgovori istinu, završi na psihijatriji – optuže ga, ili ga trauma potpuno psihički slomi. Nažalost, živimo u takvom vremenu. Možda, kada bismo normalnije razgovarali, kada bismo otvorenije izražavali stavove, ne bi dolazilo do takvih zločina, do pucanja. Najlakše je na kraju uprijeti prstom i reći – ovaj je lud. Spustimo glavu i nastavimo sa svojim životima – rekla je Helena Minić Matanić na okruglom stolu.

Muškarci kao tihi taoci patrijarhata

Predstava jasno prikazuje da su i muškarci žrtve patrijarhalnog sistema, što se vidi kroz lik Pište (Karlo Mrkša) – mladića zaljubljenog u Nadicu. Nakon povratka iz Njemačke, gdje je bio u potrazi za boljim životom, vraća se bez bogatstva – i time postaje predmet osude i sumnje.

– Kada govorimo o patrijarhatu, važno je istaći da su i muškarci žrtve tog sistema. Lik Pište to savršeno pokazuje – iz Njemačke se vratio siromašan, a od njega se ovdje očekivalo da donese „mercedes“. Bio je izložen etiketiranju, pa čak i lažno optužen za zločin koji nije počinio – objasnio je reditelj Ivan Plazibat.
Zaključak: ubija i šutnja

Na kraju predstave ostaje gorak, ali važan utisak:

Ubija šutnja. Ubija nerazumijevanje. Ubija osuda. Ubija trač. Ubija pognuta glava.
Sve to nas čini saučesnicima. A mi moramo prekinuti taj lanac – na bilo koji način.

Isusa su razapeli jer je govorio istinu. Ali On je vaskrsao. Ako danas, uz Božiju pomoć, uspijemo da spasimo i jedan život – makar tako što ćemo nekoga saslušati, dati mu savjet, ili mu samo pokazati da nismo okrenuli leđa – učinili smo mnogo.