U NP RS premijerno odigrana predstava “Šine”: Dramski krik izgubljene generacije !
Predstavu “Šine”, rađenu po tekstu istaknute srpske autorke Milene Marković i u režiji Milana Neškovića, ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske (NP RS) na Velikoj sceni ove kuće premijerno je izveo u subotu uveče.
Komad o izgubljenoj generaciji kojoj nije dato da normalno odraste – generaciji koja je umjesto života dobila rat, umjesto nade mržnju, a umjesto budućnosti samo šine koje vode u propast, otvorio je novu, 96. pozorišnu sezonu nacionalnog teatra Srpske.
Kako je zapisao Aleksandar Vasiljević, dramaturg predstave, drama “Šine”, koja je napisana 2002. godine, je jedna od onih drama koje vrijeme teško gazi i koje svoju aktuelnost održavaju duži niz godina.
“Specifičnim pristupom strukturi drame, kroz 11 scena koje je Milena napisala, uspjela je da nam prikaže tri perioda: prijeratni, ratni i poslijeratni. I upravo kroz ta tri perioda na genijalan način ponudila nam je široku lepezu likova, koji svoj razvojni luk determinišu u zavisnosti od situacije u kojoj se nalaze.
Sažeti veliki broj dramskih situacija u jednoj kompleksnoj priči prilika je da se upoznamo sa temama koje muče likove u tinejdžerskom, ranom adolescentskom i kasnijem životnom dobu junaka koji su protagonisti ove priče”, pojasnio je Vasiljević.
A publika je, žargonski rečeno, iz prve ruke mogla da upozna junake ove priče jer je prvi put u Narodnom pozorištu Republike Srpske predstava postavljena kamerno.
Iskusnu i mladu glumačku ekipu “Šina” čine Danilo Kerkez, Senad Milanović, Anando Čenić, Ilija Ivanović, Vojin Topalović, Anđela Tasić, Anđela Rakočević, Snježana Mišić, Dana Poletan, Sandra Pravuljac, Boris Šavija i Vladimir Đorđević.
Povezana vijest: Pogledajte repertoar Narodnog pozorišta Republike Srpske za oktobar
Glumci na samom početku na scenu stupaju pjesmom (važno je napomenuti da bend koji izvodi songove na početku predstave i između scena čini isključivo glumačka ekipa i da se svaki ton izvodi uživo), a zatim nas predstava dalje uvodi u svijet bez imena jer su junaci predstavljeni “imenima” Junak, Gadni, Debil, Veseli, Masni, pecaroši, domoroci i Rupica (pet glumica igra djevojčicu, psihologa, laku žensku, zarobljenicu i medicinsku sestru).
I već ta “imena” ukazuju na univerzalnost i donekle na dehumanizaciju likova jer oni nemaju lična imena – to su mladi koji odrastaju u društvu punom nasilja, straha, siromaštva i beznađa, u vremenu kad je sve oko njih nestabilno i razoreno – porodica, društvo, moral.
U prvim scenama glavne likove vidimo kao srednjoškolce, delinkvente, koji se iživljavaju jedni nad drugima, ali i nad ljudima koji ih okružuju, a kroz cijeli tok predstave i njihove životne uloge u ratnom i poslijeratnom vremenu ovo nasilje samo će rasti i dobijati nove oblike – verbalno nasilje, nasilje nad ženama, seksualno nasilje, nasilje u ratu – i (p)ostati dio njih.
Svako od ovih destruktivnih ponašanja i nasilja prati jezik pun psovki, grub i direktan, što komadu daje na autentičnosti, ali u određenim momentima i šokira.
Kamerna postavka predstave donekle briše granicu između likova i gledalaca koji su zajedno na sceni, pojačava utisak realizma i stvara osjećaj prisnosti, te je publika u nekim dijelovima predstave bliski svjedok ne samo spoljnjih, nego i unutrašnjih stanja ove izgubljene generacije koja možda negdje duboko u sebi vjeruje u bolje sutra.
Scenski pokret i mizanscen, s obzirom na prostor koji nudi kamerna scena, su svedeni, ali efektni, jer energija dolazi iz glumačke igre, iz teksta, iz pjesama (neke od numera koje se mogu čuti su “Vuk i ovca” Ljubivoja Ršumovića, “Vjeruj u ljubav” Olivera Dragojevića, “Ja nisam rođena da živim sama” Ane Bekute) te dramskih pauza koje govore više od riječi.
Za scenografiju predstave zadužena je Dragana Purković Macan, kostimograf je Marija Tavčar, lektor Nataša Kecman i producent Nikola Đaković, za muzički koncept, izbor muzike i aranžmane zadužen je Boris Šavija (osim za numeru “Vjeruj u ljubav” koju je aranžirao Dušan Pokrajčić), dok tehničku podršku timu pružaju inspicijent Miodrag Markićević i sufler Maja Kalaba.
Povezana vijest: “Ni riba ni meso” najbolja predstava sezone Narodnog pozorišta RS
Uz zajedničko djelovanje sa timom koji je predstavu radio iza scene, ansambl vjerno prikazuje likove koji su “na ivici”, kod kojih se osmijeh i uvreda smjenjuju brzinom svjetlosti, koji igru pretvaraju u nasilje, ali i one koji su u beznađu pronašli ljubav i nadu…
“Da li se plaćaju greške iz mladosti? Da li su oni unutrašnji emotivni ožiljci isti kao i oni fizički, koji nam se nameću samo zato što neko nalaže da vjerujemo u to da smo podijeljeni, da nismo svi ljudi od krvi i mesa i da li nam se pruži prilika da opravdamo svoje grijehove?! Da li nas je na kraju Bog pogledao, kao što kaže Junak u ovoj drami?!
Ovo je priča o različitim vrstama ljubavi i nadi koja se iz velike nemoći, nesnađenosti i nerazumnosti rađa negdje na kraju svake scene. A ta nada uvijek govori – možeš da promijeniš. Ne vode sve ‘šine’ u propast, neke su samo put do prosvjetljenja”, riječi su dramaturga Vasiljevića.
“Šine” su predstava koja možda nije ponudila odgovore na sva ova pitanja, ali jeste snažno, emotivno i angažovano pozorišno iskustvo, jer nudi igru i dijaloge koji se izgovaraju jasno, hrabro i bez uljepšavanja.
Reprizna igranja zakazana su za 30. i 31. oktobar na Velikoj sceni od 20 časova.
izvor : Nezavisne
