Tužna sudbina “plešućeg milicajca” u Beogradu !

U nekom drugom životu Jovan Bulj je možda mogao biti baletan.

Ovako, bio je i ostao najpoznatiji saobraćajac koji je ikada radio na ulicama Beograda, a njegova slava stigla je čak i do dalekog Londona… i to sve zahvaljujući ljubavi, kulturi i pristojnosti koja mnogima danas djeluje nevjerovatno i skoro – nadrealno.

Nije bilo Beograđanina koji tokom ‘60-ih i početkom ‘70-ih godina prošlog vijeka nije znao za njega.

Uvijek u besprijekornoj uniformi, sa šljemom i bijelim rukavicama, Jovan Bulj regulisao je saobraćaj gracioznošću na kojoj su mogli da mu pozavide i baletani. Njegovo radno mjesto uglavnom je bilo na Terazijama, ali su ljudi mogli da ga vide i na izlazu iz Terazijskog tunela, kod Doma omladine, „kod Londona“ u Kneza Miloša, na Slaviji…

A zaista su dolazili da ga vide…

Ličanin u bijeloj uniformi

Jovan Bulj na ulicama Beograda, Foto: Arhiva „Borbe“

Jovan Bulj bio je Ličanin. Nakon rata sa porodicom se preselio u Vojvodinu, a zatim i u Beograd. Visok i markantan, u vojsci je bio gardista, a kako mu se uniforma (i on u njoj) dopala, riješio je da postane milicionar.

Stasitog Ličanina vrlo brzo su primijetili u službi. Poslat je da reguliše saobraćaj u najprometnijem dijelu grada. Njegova pojava – u elegantnoj uniformi, zakopčan do grla, sa šljemom i rukavicama – svakako je privlačila pažnju, ali su ipak pokreti bili ti koji su od „običnog“ saobraćajca uskoro stvorili legendu i simbol – grada i jednog vremena.

Više se niko ne sjeća da li je Jovan Bulj baš od prvog trenutka kada je počeo da reguliše saobraćaj u centru Beograda „zaigrao“, ili su se njegovi graciozni pokreti poput baletana vremenom razvili. Tek, oni su ga proslavili!

Bulj je bio blag, opušten, uvijek sa osmijehom na licu. Izgledao je kao da istinski uživa u svom poslu. Pokreti su djelovali prirodno, nimalo usiljeno, a činilo se kao da pleše. Ljudi su dolazili da ga gledaju, poneko ga je i fotografisao, a činilo se da mladom milicionaru pažnja ne smeta. Naprotiv! Smiškao se, pozirao, dijelio autograme i svakome poklanjao djelić pažnje.

Ali Jovan nije bio samo „baletan“. Svoj posao radio je odgovorno i sa mnogo pažnje. Prema svima je bio ljubazan. Kada bi vidio stariju osobu ili djecu, zaustavljao bi saobraćaj, prilazio da pomogne i prevede preko ulice.

A poštovali su ga i vozači. Na njegovim raskrsnicama nikada nije bilo gužve, a saobraćaj je funkcionisao „kao sat“. Svi su slušali njegove komande, a zapamćen je kao blag i pravičan. Kasnije je sam pričao kako je „uz lijepu riječ i osmijeh“ sve moguće završiti i kako je kaznama pribjegavao tek kao posljednjem sredstvu.

Beogradski milicionar ide u London

Očekivano, Bulj je postao poznat čak i van granica Beograda. Priču o njemu prenosili su domaći i strani turisti koji su dolazili u jugoslovensku prijestonicu, pa su se za nju uskoro zainteresovali i novinari.

U staroj štampi moguće je pronaći veliki broj intervjua koje je milicionar tokom godina dao, a naročitu pažnju danas privlače fotografije „Ilustrovane politike“ na kojima Bulj pozira ispred Palate Albanija sa, tada mladom balerinom, Jelenom Tinskom.

Jova se oprobao i u pjevanju. Za „Jugoton“ je 1970. izdao ploču sa dvije pjesme – „Jovina balada“ i „Vozačima svima zdravo želim“.

Gracioznost je ovog saobraćajca odvela i u inostranstvo. Na takmičenju saobraćajaca u Švajcarskoj šezdesetih je osvojio drugo mjesto, a stigao je i do Londona. Na internetu je moguće pronaći podatak da ga je tamo pozvao lično gradonačelnik i da je tom prilikom čak predstavljen i kraljici Elizabeti.

Iako ovo možda i jeste urbana legenda, neosporna činjenica jeste da je legendarni beogradski milicionar imao priliku da „zapleše“ na čuvenom Pikadiliju!

Put Londona Bulja je odvela britanska avio-kompanija British European Airlines koja je na ovaj način željela da promoviše novu liniju do Beograda. Kao najbolji predstavnik jugoslovenske prijestonice i onoga što turiste čeka u njoj, Bulj je imao priliku da reguliše saobraćaj na nekim od najfrekventnijih londonskih raskrsnica.

Ironično, Britancima se nije mnogo svidio! Izvještač „Borbe“ zabilježio je da se masa svijeta okupila kako bi ga gledala, što je stvorilo gužvu koja je nervirala vozače. Naročito su nervozni bili taksisti i vozači autobusa koji su mu dobacivali, pa ga čak i psovali. Ipak, temeljit i odgovoran kakav je bio, Bulj je, ne obazirući se na okolinu, svoj posao odradio do kraja.

Zaborav za „plešućeg saobraćajca“

Priča o najlegendarnijem saobraćajcu Beograda ima tužan kraj… na neki način. Iz nepoznatih razloga, Jovan Bulj je početkom ‘80-ih godina sklonjen sa ulica prijestonice. Prvo je premješten u jedinicu za bezbjednost željezničkog saobraćaja, a vrlo brzo nakon toga i penzionisan. Imao je tek četrdesetak godina.

Niko zapravo nije znao ko je donio odluku da najpoznatijeg milicionara Jugoslavije skloni sa ulice. Njegova popularnost, izgleda, da je nekome zasmetala. U intervjuu koji je dao za „Borbu“ godinama kasnije, Bulj je ispričao da mu je zamjereno to što je „prešao u glumce“.

„Često sam pitao zašto moram da idem, a svi su mi odgovarali – zato što nisi više naš, već si postao dio umjetnosti“, ispričao je.

Nakon toga, jednog od simbola Beograda polako je progutao zaborav. Jovan Bulj godinama je radio kao prodavac u trafici u Bloku 70 na Novom Beogradu, a nakon toga i kao čuvar parkinga ispred splavova na Savskom keju.

Jovan Bulj više nije plesao. Bez bijelog odijela, rukavica i šljema, malo ko ga je i prepoznavao. Umro je 2010. Imao je 71 godinu, prenosi Istorijski zabavnik.