Trebinjac Slaviša Tomanović – lični fotograf divljih životinja

Satima leži nepomičan po kraškim poljima ili šeta koritom Trebišnjice obučen u ribarsko odijelo, sa čizmama do kukova i plutajućim šatorom preko glave. Godinama već, skupljajući iskustvo, maskirno odjeven, često je neprepoznatljiv u prirodi.

Šunja se i skriva, jer osluškuje. Za nekoliko trenutaka se pretvara u pokretni grm. Ustaje u cik zore i trpi udare vjetra, zujanje komaraca i muva.

Živi sa prirodom u sebi i oko sebe. Zove se Slaviša Tomanović i pokušava fotoaparatom da „otme“ najljepše od nje, njene životinje, njeno bogatstvo.

Sve je počelo 2014. godine kada je na Zubačkim Ublima fotografisao Velikog djetlića. Prvobitno oduševljenje preraslo je u hobi.

Vrlo brzo je nabavio stručnu literaturu. Knjige, časopisi, enciklopedije, internet sajtovi…

Želio je upoznati prirodu, navike životinja kao i mjesta gdje ih može pronaći. Interesovale su ga sve pojedinosti, od staništa, migracija, mladunčadi,… Stečeno znanje je ukombinovao sa lijepim vremenom i dobrim svjetlom. Fotografije su se nizale.

„Po prirodi sam detaljista i možda perfekcionista. Ne volim ništa da radim ‘na pola’. Zato sam svaku fotografiju detaljno i opisao – latinski naziv, fizički izgled, mjesto i vrijeme fotografisanja te glavne karakteristike. Zbirka je sama od sebe počela da nastaje i za nepunih sedam godina narasla na zbirku od 240 fotografija. Vremenom se fokus mog interesovanja iskristalisao. Ptice su preuzele primat. Zato je njih čak 180 u zbirci“ – rekao nam je na samom početku razgovora Slaviša Tomanović, po struci diplomirani ekonomista, a po opredjeljenju ‘prirodoljubac’.

Tomanović je očigledno staložen i strpljiv, jer je neophodno da bude na pravom mjestu u pravo vrijeme, a da ostane neprimjetan.

„Najveći izazov mi je fotografisanje ptica, a ptice su nepredvidljive i brze. Hercegovina je pogodno tlo za fotografisanje ptičijeg svijeta. Naročito kraška polja, u kojima sam u toku migracija, fotografisao i neke vrste koje decenijama nisu viđene u ovim krajevima. Zato sam najčešće u Petrovom polju, a obišao sam i Nevesinjsko, Gatačko, Popovo polje, ali i Hutovo blato. Na početku sam bio oduševljen kad bih fotografisao pticu visoko iznad mene na drvetu. Međutim, neki mnogo ozbiljniji ljudi u ovom poslu od mene, objasnili su mi da treba da fotografišem ptice u nivou oka. Tada je nastalo pravo oduševljenje“ – nastavlja Slaviša.

„Mnogo ozbiljniji ljudi“, kako ih nazva Slaviša, zapravo su ptičari iz Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije, koje je upoznao preko interneta, a koje okuplja ornitologe, posmatrače i fotografe divljih ptica. Tu je dobio i prve savjete u vezi prepoznavanja vrsta, među kojima je najvažniji bio da što više izlazi u prirodu i da će praksa i iskustvo vremenom sve dovesti na svoje mjesto.

Poslije literature nabavio je kvalitetnu fotografsku opremu. Dvogled, fotoaparat i teleobjektiv jače žižne daljine. Od nedavno je prešao na bezogledalni fotoaparat, koji je sve više zastupljen kod fotografa divlje prirode, radi beščujnog okidanja.

„Uslijedila je nabavka kamuflažne opreme – mreže, odijelo, plutajući šator… Ispočetka sam imao probleme sa mještanima. S podozrenjem su me tako maskiranog gledali i zazirali od mene, ispitivali ko sam, šta sam, šta radim… Mada se ja trudim da mnogo ne prilazim naseljenim mjestima. Bježim od ljudi jer svaki šum otjera ptice koje satima, a nekad i danima tražim. Imam dovoljno fizičke snage, kondicije, koja mi je neophodna zbog teške opreme. Ne plašim se ničega u prirodi, a naučio sam i kako postupati sa potencijalno opasnim životinjama“ – priča sagovornik i sa osmijehom na licu i beskrajnim ponosom pominje sinove Rastka i Đorđa.

Stariji, Rastko je četiri godine s njim išao na teren, a sad se priključuje i mlađi – Đorđe. Zajednički objavljuju reportaže u Magazinu za ljubitelje divljih ptica „Detlić“ u Novom Sadu. Može se reći da su već postali stalni dopisnici, jer posljednja četiri broja imaju objavljenu foto reportažu.

Rijetki su fotografi u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini koji su svoju pažnju usmjerili ka pticama i uopšte divljim životinjama.

„Ne učestvujem na foto konkursima, a do sad nisam organizovao ni izložbe. Ne radim ovo zbog nekoga ili nečega. Malo ko u Trebinju i zna da mi je ovo hobi. Volim prirodu i možda sam malo više nego drugi svjestan bogatstva koje nas okružuje. Zato želim što više da zabilježim. Ptice naročito – od proljećne migracije, preko ljetnjih gnijezda, jesenje migracije i zime kada nam u goste dolaze ptice dalekog sjevera. Ja jednostavno uživam!“

Izvor: Jelena Danilović/Glas Trebinje