Svijet se mora probuditi, BiH nije samo regionalno pitanje, to je upozorenje !
PIŠE: Rod Blagojević
Nedavni govor potpredsjednika SAD DŽ. D. Vensa na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji imao je snažan odjek. On je prozvao zapadnoevropske lidere zbog njihove upotrebe zakona – “oružja” pravnih sistema – kao političkog oruđa i prijetnje demokratiji.
Kako je ironično da su se četiri decenije nakon pada Berlinskog zida 1989. i raspada Sovjetskog Saveza 1991. demokratija i sloboda sada našle pod opsadom samih sila koje su ih nekada zastupale.
U Americi to nije strani koncept. Gledali smo kako demokrate, radeći u dogovoru sa ispolitizovanim tužiocima i sudovima, nemilosrdno vode krivične slučajeve protiv Donalda Trampa. Njihov cilj je bio jasan: zatvoriti vodećeg opozicionog kandidata i spriječiti ga da se kandiduje za predsjednika. Bila je to zloupotreba pravosudnog sistema i opasan presedan – politička igra moći koja je imala za cilj uskratiti američkom narodu pravo da izabere svog vođu na slobodnim izborima.
Ovo je bila zapanjujuća zloupotreba pravde i napad bez presedana na demokratiju. Nijedan američki predsjednik nije izdržao ono s čime se Tramp suočio.
Ali ovaj rat protiv Trampa – i demokratije – više nije ograničen na američko tlo.
Potpredsjednik Vens je bio u pravu: zakon je prešao Atlantik. U Evropi, politička ljevica koristi istu taktiku kako bi krenula na pro-Trampove, populističke konzervativne lidere – kandidate koji su ili pobijedili na izborima ili su spremni za to.
Kako bi zaustavile ove kandidate ili poništile izborne rezultate, ljevičarske evropske elite usvojile su jednostavnu formulu: “Ako ne uspijemo, pobjednik ide u zatvor.” I time, oni imaju za cilj da zabrane ovim liderima da se kandiduju za ili drže javne funkcije.
Ova antidemokratska ideologija djeluje pod opasnom pretpostavkom: da je izbor naroda valjan samo ako je u skladu s agendom ljevice. Konzervativni populisti su rutinski označeni kao „pro-Putinovi” ili optuženi za „ruski dosluh” kako bi ih diskreditovali.
Francuski i rumunski slučaj
Prije samo dvije sedmice, francuski sud osudio je Marine Le Pen, liderku francuske konzervativne stranke Nacionalno okupljanje i vodeću predsjedničku kandidatkinju, na četiri godine zatvora i zabranio joj da se kandiduje na pet godina. Njeni navodni zločini? Političke akcije koje nisu samo rutinske u francuskoj politici, već se tolerišu i kada ih počine ljevičarski političari.
Mjesec dana ranije, rumunski Viši sud diskvalifikovao je Kalina Đorđeskua, populističkog konzervativca i favorita na predstojećim predsjedničkim izborima u maju 2025. godine. Njegov zločin? Pobijedio je u prvom krugu glasanja u novembru 2024. Sud je odbio da prizna njegovu pobjedu i ponovo je odgodio izbore, zabranivši mu učešće.
Kriza u Republici Srpskoj
Ali možda najalarmantniji slučaj se odvija u Republici Srpskoj, autonomnom srpskom entitetu u sastavu Bosne i Hercegovine. Smještena u jugoistočnoj Evropi, Bosna rijetko dolazi na naslovnice u SAD – ali bi trebala. Region je žarište neriješenih etničkih i vjerskih tenzija.
Ožiljci od bosanskog rata 1990-ih – koji je odnio preko 100.000 života – još su svježi. Danas i dalje postoji strah među pravoslavnim Srbima i Hrvatima katolicima da je bošnjačka muslimanska većina odlučna da stvori unitarnu islamsku državu, brišući njihovu autonomiju i vjerski identitet.
Ovu krhku ravnotežu sada narušava Kristijan Šmit, njemački diplomata koji služi kao visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu. Djelujući sa širokim, neizabranim autoritetom, Šmit se sve više uvlačio u unutrašnja pitanja Bosne – što je najkontroverznije, ciljajući na rukovodstvo i kulturni identitet Republike Srpske.
Šmit je 20. decembra 2023. godine javno upozorio Republiku Srpsku da ne slavi 9. januar – poznat kao Dan Republike Srpske – navodeći da se takvim obilježavanjem krše odluke Ustavnog suda BiH i njegova vlastita izvršna naredba od 1. jula 2023. godine.
Uprkos tome, predsjednik Milorad Dodik, tri puta izabrani lider Republike Srpske, nastavio je sa tradicionalnim obilježavanjem praznika. Kao odmazdu, Šmit je pokrenuo krivični postupak protiv njega. Dodik je 26. februara 2025. osuđen na godinu dana zatvora uz zabranu obavljanja javnih funkcija u trajanju od šest godina.
Dodikov takozvani prekršaj? U čast regionalnog praznika koji obilježava osnivanje Srpske 1992. godine i slavi Svetog Stefana, poštovanog sveca u Srpskoj pravoslavnoj crkvi – tradicije koje se priznaju i poštuju od Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine. Ipak, Šmit, zabrinut da bi uvrijedio senzibilitet muslimanske većine, jednostrano je kriminalizovao proslavu i krenuo da je potisne.
Odražavajući volju svog naroda, predsjednik Dodik je odbio da se povinuje. Srbi Srpske nastavili su da slave svoju baštinu i vjeru. Zbog toga je njihov predsjednik osuđen i politički prognan.
Zamislite da je američki predsjednik zatvoren zbog proslave 4. jula – zato što je strani birokrata rekao da je to nekoga uvrijedilo. Da li bismo se pridržavali? Ili odoljeli?
Kao Tramp, Le Pen i Đorđesku, Dodik ostaje prkosan. Uz podršku svog parlamenta i naroda, on je odbacio Šmitovo ovlaštenje da ga zatvori i poništi volju svojih birača.
Sada je došlo do zastoja.
Evropa na ivici
Situacija je opasna. Bosanski sud pod kontrolom muslimana izdao je nalog za hapšenje Dodika. Šmit je zatražio od Interpola da ga zadrži tokom diplomatske posjete Izraelu s premijerom Benjaminom Netanjahuom. Interpol je to odbio, navodeći da ne postupa po politički motivisanim zahtjevima.
Ali Evropska unija je prošle sedmice eskalirala tenzije slanjem 1.000 čeških vojnika u Bosnu, navodno da pomognu u Dodikovom hapšenju. Ovo nije održavanje mira – to je provokacija.
Visoki predstavnik Njemačke igra opasnu igru. Srbi se neće odreći onoga što vide kao svoj suverenitet i identitet. Ako Šmitovo pravo dovede do rata, Balkan bi mogao ponovo eruptirati, ovaj put dok je Evropa već uvučena u sukob zbog rata u Ukrajini.
Svijet se mora probuditi. Bosna nije samo regionalno pitanje – to je upozorenje. Filozof Džordž Santajana je jednom rekao: “Oni koji se ne mogu sjetiti prošlosti osuđeni su da je ponavljaju.”
Jedan rat u Evropi je jedan previše. Sekunda bi bila katastrofalna.
