Sve u svoje vrijeme: Glumica, rediteljka i mama – Belinda Stijak !

Glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske, rediteljka u Gradskom pozorištu Jazavac, studentkinja pozorišne režije na Akademiji umjetnosti i majka dvoje djece – Belinda Stijak uspješno balansira sve svoje životne uloge.

“Ponekad sam se pitala ima li smisla da toliko radim, trčim sa jedne probe na drugu, igram, asistiram, režiram, studiram… ali sve sam svjesnija da je moj put upravo trebalo da bude takav. Sada vidim da se trud isplatio, jer mi je donio pregršt znanja”, kaže Belinda u razgovoru za portal Banjaluka.net.

Ovih dana posebno je aktivna – 28. septembra Studentski kulturni centar otvoriće novu sezonu premijerom predstave “Vernisaž“ Vaclava Havela, upravo u njenoj režiji. I Gradsko pozorište Jazavac započelo je sezonu predstavom “Lajanje na zvezde“, takođe u njenom rediteljskom potpisu. Uskoro je očekuje i povratak na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske, kojem se, kako kaže, posebno raduje.
O aktuelnim projektima, izazovima, planovima, Belinda Stijak govorila je za naš portal.

Nova sezona u Gradskom pozorištu Jazavac otvorena je predstavom “Lajanje na zvezde“, koju ste režirali. Posebnost ove predstave je rad sa vrlo mladim ansamblom. Koliko su ti mladi ljudi uspjeli da pronađu sebe u tom nostalgičnom, “starom svijetu“?

Predstava je nastala kao rezultat rada sa polaznicima škole glume i govora Studio Jazavac, a sada imamo još jednu podjelu sastavljenu od studenata glume i nekoliko već iskusnih kolega, radi lakše organizacije igranja. Kada smo postavljali komad, mnogo smo razgovarali o vremenu koje je nama, a pogotovo njima, daleko.

Mnogo smo istraživali, pa su uspjeli da približe sebi taj čaroban svijet kakav je bio šezdesetih godina. Recimo, sve doskočice i duhovite replike koje se nalaze u tekstu, današnjoj djeci nisu smiješne, pa su se tome opirali, ali vremenom su shvatili da treba da se prepuste i da se igraju. Uz to su počeli da slušaju i privatno Ivu Robića, Đorđa Marjanovića… neku dobru staru muziku, tako da je i to veliki uspjeh.

Može li pozorište na taj način biti svojevrsni most između generacija?

To je upravo najdivnija stvar, što se u publici nalaze bake, dede, ljudi srednjih godina, tinejdžeri i djeca, a rijetko koji tekst to može da ponudi. Ovo je predstava za sve generacije.

Starima podsjetnik na njihovo vrijeme, udvaranja,  druženja, a mladima neka vrsta škole, kako bi trebalo da se ophode prema nastavnicima i profesorima, kako udvaranje može i treba da bude pristojno…. Predstava je nastala iz naše želje da se oformi scena za tinejdžere, jer primjećujemo da taj uzrast ne dolazi u pozorište, vjerovatno jer nema sadržaja koji je prilagođen njihovoj generaciji.

U Narodnom pozorištu Republike Srpske uskoro vas čekuju uloge kojima ćete se vratiti, među kojima je i Evica u predstavi “Švabica“. Koliko se radujete povratku na Veliku scenu?

Toliko se radujem povratku na scenu svog matičnog pozorišta da sam razmišljala da se vratim i prije kraja porodiljskog, ali sam porazgovarala sama sa sobom i odlučila da nema veće nagrade od te da godinu dana budem posvećena samo svojoj djeci.

Moje uloge igraju divne koleginice, Anđela Tasić, Božana Kukilo, Anđela Rakočević, tako da sve sjajno funkcioniše i bez mene.  Naravno da sam se uželjela rada na novim predstavama i igranja starih i neizmjerno se radujem novim projektima, ali sve u svoje vrijeme.

Nakon završenog studija glume na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, odlučili ste da nastavite školovanje na odsjeku za režiju. Šta Vas je podstaklo da zakoračite i na tu, drugu stranu scene? Šta Vam donosi spoj ova dva pozorišna izraza?

To je bila velika slučajnost. Kolega Stevan Šerbedžija mi je predložio da skupa upišemo pozorišnu režiju, pristala sam, a da nisam znala u šta se upuštam. Sada vjerujem da slučajnost ne postoji i da je bilo predodređeno da upišem i završim režiju. Kakav će moj dalji put biti, ne znam, puštam da sve ide svojim tokom, polako i ništa na silu.

Često sam slušala pitanja poput, jel’ ti više nećeš da glumiš, ne možeš raditi i jedno i drugo, a te dvije grane umjetnosti se sjajno nadopunjuju. Smatram da sam postala zrelija glumica upravo zbog toga što imam privilegiju da se upoznajem sa svijetom pozorišne režije. Sa druge strane, kada režiram, tačno znam kako se glumac osjeća, tako da mu mogu biti apsolutna podrška i skratiti neki put lutanja, jer sam i sama glumica. Vrlo dragocjeno.

Imali ste priliku da radite kao asistent režije uz imena poput Egona Savina, Kolje Pejakovića i Đurđe Tešić. Kakva iskustva nosite iz tih saradnji?

To su zaista najveće škole koje sam prošla. Imala sam sreću što sam sarađivala sa profesionalcima i divnim ljudima, koji su nesebično svoje znanje dijelili sa mnom, otkrivajući mi sve tajne zanata. Asistirajući rediteljima učila sam više i brže, naučili su me etici, organizaciji, radu sa glumcima i nadasve ljubavi prema pozorištu…

Mnogo toga, što kroz klasično školovanje nisam stigla da savladam.  Ponekad sam se pitala ima li smisla da toliko radim, trčim sa jedne probe na drugu, igram, asistiram, režiram, studiram, ali sve sam svjesnija da je moj put upravo trebalo da bude baš takav i sada vidim da se trud isplatio, jer mi je donio pregršt znanja.

Koliko uspijevate da pratite regionalnu pozorišnu scenu?

Regionalnu scenu pratim iskreno samo preko naših festivala kao što su Teatar fest, Zaplet, Juhu fest, Festival u Dječijem pozorištu RS, sa povremenim izletima u Beograd ili Zagreb. Imam malu djecu pa ne mogu trenutno da odvojim vrijeme i odem u drugi grad da bih pogledala predstavu, ali maštam o tome, kada malo djeca porastu. Drago mi je što imamo sjajne festivale, koji dovode u naš grad kvalitetne predstave, pa nismo uskraćeni  da pogledamo neka od odličnih regionalnih ostvarenja.

Možemo li već sada najaviti neke nove projekte na kojima radite ili koje planirate u skorijoj budućnosti?

Sljedeće sedmice izlazi premijera predstave Vernisaž u Studentskom kulturnom centru. U pitanju je jednočinka Vaclava Havela. To je moj ispit treće godine pozorišne režije, pod mentorstvom profesora Dušana Petrovića, u kom igraju Aleksandar Runjić, glumac Dječijeg pozorišta RS, Mila Stanojević i Nikola Stanković, studenti četvrte godine glume u klasi profesorice Jelene Trepetove.

Tome se neizmjerno radujem. Bilo je divno stvarati skupa sa Aleksandrom Vasiljevićem, dramaturgom, sa kojim sjajno sarađujem već odavno. Tu su i Sara Stjepanović, Vladimirka Velaga, Bojan Stijak. Postoji još nekoliko projekata koji me čekaju kada se vratim sa porodiljskog, ali za sada ću da odmaram.

Piše: Marina Majkić Miletić

izvor : banjaluka.net