Šta nauka kaže o nebinarnima?

Nedavna pobjeda nebinarne osobe Nemo na Eurosongu 2024. potaknula je brojne društvene i političke rasprave širom Europe, osobito u Hrvatskoj.

Piše: Nenad Jarić Dauenhauer/Index

Činjenicu da je švicarski predstavnik, unatoč relativno malom broju glasova publike, a zahvaljujući neuobičajeno velikom broju glasova članova žirija, pretekao i pobijedio hrvatskog Baby Lasagnu brojni fanovi Eurosonga, osobito oni desne političke provenijencije, protumačili su raznim teorijama o uroti (koristit ćemo zamjenicu u jednini zbog jezične jednostavnosti i nepostojanja strogog pravila o tome, barem u hrvatskom).

Teorije o zavjeri LGBT+

Prema jednoj od prominentnih teorija žiriji su bili pod utjecajem LGBT+ lobija.

Komentare i snebivanja izazvala je i nebinarna osoba iz Irske Bambie Thug sa svojom izvedbom nalik na egzorcizam, koja je izjavila da su na Eurosongu pobijedili nebinarni.

Opservacije desnice najekspresivnije je izrazio član Domovinskog pokreta Martin Mladen Pauk, donedavni gradski vijećnik u Splitu, koji je u svojem statusu na Facebooku napisao:

“Suosjećam sa svima vama koji ste zadnjih nekoliko dana morali trpjeti maskenbal degeneričnosti na TV-u. Idućeg tjedna možete pogledati nas normalne ljude u prirodnom okruženju u RTL-ovoj Večeri za 5.”

U takvim polariziranim okolnostima nije naodmet pokušati iz znanstvene perspektive pojasniti neke elementarne pojmove povezane sa spolovima i rodnim identitetima.

Razumijevanje razlike između roda i spola

Prije svega treba imati na umu da su spol i rod dva različita pojma čije miješanje često izaziva zbunjenost. Seksualna sklonost je pak treći.

Dok je spol biološki određen i odnosi se na fizičke karakteristike i čimbenike, rod je širi socijalni konstrukt koji uključuje uloge, ponašanja i identitete koje društvo pripisuje muškarcima i ženama.

U sociologiji je razlikovanje roda i spola uvriježeno

Valerija Barada, čelnica Odjela za sociologiju na Sveučilištu u Zadru, kaže da se širenje korištenja pojma roda kao kulturom definirane različitosti pripisuje sociologinji Ann Oakley na početku 1970-ih.

“U sociologiji je uvriježeno razlikovanje spola i roda. Definiranje roda kao društvene kategorije određene kulturom omogućava prepoznavanje različitosti između uloga i očekivanja koja su namijenjena različitim rodovima. Također omogućava prepoznavanje promjena koje se događaju u domeni npr. iskazivanja rodnih identiteta. Tako, primjerice, možemo razmišljati i objasniti zašto žene mogu nositi hlače ili pak imati pravo na privatno vlasništvo, a zašto je uvriježeno da muškarci imaju kratku kosu. Odnosno, rod i rodni identitet kao društvene kategorije omogućavaju da se prepozna promjenjivo i prilagodljivo društveno normiranje rodnih uloga, ponašanja i iskaza rodnih identiteta”, kaže Barada i pritom ističe da se društva mijenjaju.

“Mijenjaju se u smislu društvenih normi i vrijednosti, tehnološki, industrijski, ekonomski, politički… uvjeti života, pa se tako mijenjaju i rodne uloge. Uz to, razna društva i povijesno i aktualno prepoznaju da su rodovi višestruki te čak na svojevrstan način ‘dopuštaju’ igranje s rodnim identitetima, npr. na našim prostorima za vrijeme maškara kada je dopušteno ne ponašati se u skladu sa svojim rodom”, tumači Barada.

Transrodne osobe imaju rodni identitet koji se ne podudara s njihovim biološkim spolom pri rođenju, dok se nebinarne osobe ne identificiraju isključivo ni kao muškarci ni kao žene i odbacuju tradicionalnu podjelu na muško i žensko.

Gejevi i lezbijke pak imaju seksualne sklonosti koje nisu heteroseksualne.

Odstupanje od binarne podjele nije nova izmišljotina

Pobjeda prve nebinarne osobe na Eurosongu, njihova sve glasnija prisutnost u medijima te jačanje kulturnih ratova oko prava transseksualaca i nebinarnih osoba mogu stvoriti dojam da su ta pitanja moderna ili čak pomodarska.

No činjenica je da su kroz povijest mnoge kulture priznavale postojanje više od dva roda, iako ne na isti način kao danas.

Primjerice, u južnoj Aziji, posebno u Indiji, Pakistanu i Bangladešu, hidžre su odavno priznate kao treći rod. Hidžre su biološki muškarci koji se ponašaju onako kako se u indijskom društvu ponašaju žene, a ne smatraju se ni potpuno muškim ni ženskim. Njihov identitet potječe iz drevnog hinduizma, a često obavljaju različite značajne društvene i kulturne uloge, uključujući izvođenje rituala na religijskim ceremonijama i svadbama, gdje se smatra da donose sreću i prosperitet.

Na Samoi, fa'afafine su biološki muškarci koji se odgajaju i socijaliziraju u ženskim ulogama. One su prihvaćene i poštovane u samoanskom društvu i čine značajan sastavni dio tradicionalne kulture.

U mnogim domorodačkim kulturama Sjeverne Amerike postoji koncept osoba s ‘dva duha’ koje u sebi objedinjuju kvalitete oba spola. One u svojim zajednicama često imaju posebne ceremonijalne i duhovne funkcije.

Na Balkanu, posebno u Albaniji, ali i na Kosovu, u Crnoj Gori i u Dalmatinskoj zagori (što je prikazano u filmu Virdžina Srđana Karanovića) od davnina postoji fenomen poznat kao ‘burneša’ ili ‘virdžineša’, koji se može smatrati oblikom društveno priznatog trećeg roda, iako se u modernom smislu ne bi svrstao u uobičajene kategorije transrodnih ili nebinarnih identiteta. Virdžineše su bile zaklete djevice koje su u vrlo patrijarhalnom društvu odlučile živjeti kao muškarci i preuzeti muške društvene uloge.

Barada kaže da se kod virdžina često radilo o obiteljskoj odluci ili prisili kako bi se osiguralo nasljedstvo.

“No, primjer virdžina pokazuje koliko je rod kulturno i društveno određen, jer je zapravo dovoljna definicija okoline da žena spolom i rodom, postane muškarac rodom, a da se pritom njena biologija zanemari i zatomi”, kaže Barada.

Moguće biološke osnove disforije: kromosomi, anatomija, polni organi…

Strogo biološki gledano, spol može biti samo binaran – osoba može razviti muške ili ženske reproduktivne organe. Postoje razvojni poremećaji u kojima se mogu javiti (zakržljale) značajke i jednih ili drugih, ali ne postoji ljudska jedinka koja može igrati obje uloge u reproduktivnom procesu.

No kada je riječ o biološkim temeljima za razne spolne značajke i eventualno doživljaj rodnog identiteta, stvari prestaju biti tako jednostavne.

Naime, mnogi znanstvenici danas smatraju da su spol i rod amalgami nekoliko elemenata: kromosoma (X i Y), anatomije (unutarnjih i vanjskih spolnih organa), hormona (razina testosterona i estrogena), psihologije (samodefiniranog rodnog identiteta) i kulture (društveno definiranih rodnih ponašanja).

Događa se da ljudi rođeni s kromosomima i genitalijama jednog spola shvate da su transrodni, što znači da imaju unutarnji rodni identitet koji nije u skladu s njihovim spolom, a ponekad nije ni s kojim.

Danas znamo da se različiti elementi onoga što se smatra “muškim” i “ženskim” ne slažu uvijek u potpunosti sa svime što određuju kombinacije kromosoma XY i XX.

Primjerice, iako većina ljudi ima ili ženske kromosomske karakteristike XX ili muške XY, postoje i varijacije poput XXY, XYY i drugih.

Također, moguće je imati žensku kombinaciju kromosoma XX i biti uglavnom muškarac u smislu anatomije, fiziologije i psihologije, kao što je moguće imati kromosome XY i biti uglavnom žena.

No, velika većina ljudi s nestandardnim brojem spolnih kromosoma i pripadnim fenotipom i dalje ima osjećaj spolne pripadnosti koji se jako dobro predviđa temeljem kromosomskog sastava (prisutnost Y kromosoma bez obzira na broj X kromosoma = muško, odsutnost Y kromosoma bez obzira na broj X kromosoma = žensko).

Postoje i primjeri ljudi s interspolnim stanjima kod kojih su se razvili i muški i ženski spolni organi ili tkiva, međutim nikada oba nisu funkcionalna..

Svaki embrij počinje s parom primitivnih organa, protogonada, koje se razvijaju u muške ili ženske spolne žlijezde nakon šest do osam tjedana. Spolnu diferencijaciju obično pokreće gen SRY na kromosomu Y, koji čini da se protogonade pretvore u testise. Testisi zatim izlučuju testosteron i druge muške, odnosno androgene hormone, a kod fetusa se razvijaju prostata, skrotum i penis. Bez gena SRY, protogonade postaju jajnici koji luče estrogen, a fetus razvija žensku anatomiju s maternicom, vaginom i klitorisom.

No studije su pokazale da gen SRY ponekad može nedostajati ili biti nefunkcionalan, što može dovesti do razvoja embrija s muškom kombinacijom kromosoma XY koji ne uspijeva razviti mušku anatomiju pa se pri rođenju identificira kao djevojčica.

Osim toga, taj se gen može pojaviti na kromosomu X, što dovodi do razvoja embrija sa ženskim kromosomima XX koji ima mušku anatomiju i pri rođenju se identificira kao dječak.

Neke studije pokazale su pak da izloženost visokim razinama muških hormona androgena tijekom fetalnog razvoja može utjecati na rodnu identifikaciju kod genskih žena.

Nadalje, druge su utvrdile da se mogu pojaviti genske varijacije, kao što je sindrom potpune androgene neosjetljivosti (CAIS), u kojem stanice embrija s muškom kombinacijom kromosoma XY slabo reagiraju na signale muških hormona. Iako protogonade postaju testisi i fetus proizvodi androgene, muški spolni organi se u tom slučaju neće razviti. Beba će izgledati kao anatomsko žensko, s klitorisom i vaginom, a u većini slučajeva će odrastati osjećajući se kao djevojčica unatoč tome što ima kromosome XY.

Razlike u mozgu

Neki znanstvenici smatraju da bi rodna disforija, odnosno stanje duboke neugode ili nesreće koje proizlazi iz sukoba između urođenog spola i rodnog identiteta, mogla biti povezana sa sinkopiranim razvojem fetusa, odnosno s činjenicom da se spolna diferencijacija genitalija odvija u prva dva mjeseca trudnoće, dok spolna diferencijacija mozga počinje tek tijekom druge polovice trudnoće. Na taj način genitalije i mozgovi fetusa su u razmaku od nekoliko tjedana u maternici podvrgnuti različitim okruženjima hormona, hranjivih tvari, lijekova i drugih kemijskih tvari koje utječu na spolnu diferencijaciju.

Neke studije provedene skeniranjem mozgova transrodnih muškaraca otkrile su da njihova bijela tvar nije ni tipično muška ni tipično ženska, već negdje između (razlika između mozgova muškaraca i žena je mala, ali postoji).

No, kod većine osoba s rodnom disforijom nije moguće utvrditi biološke uzroke, a znanost o njima još je u povojima. Neki znanstvenici stoga smatraju da uopće ne bi trebalo inzistirati na traženju bioloških temelja rodnoj disforiji, jer je za priznavanje prava transrodnih dovoljno to da imaju potrebu drugačije se identificirati.

Autizam i rodna disforija

U kontekstu bioloških predispozicija, posebno je zanimljivo to što su studije pokazale da je rodna disforija najučestalije prisutna kod osoba u autističnom spektru (ASD).

Kod osoba s ASD-om prevalencija disforije kreće se između između 5% i 10%, što je oko 10 puta više u odnosu na procijenjenih 0.6% do 1% u općoj populaciji.

Prevalencija rodne disforije i zadovoljstvo nakon tranzicije

Činjenica da su se transrodne i nebinarne osobe posljednjih godina često nalazile u fokusu medija i javnosti može stvoriti dojam da je rodna disforija vrlo raširena, no to baš nije tako.

Kao što smo već naveli, procjenjuje se da između 0.6% i 1% odraslih osoba može iskusiti neki oblik rodne disforije, s time da je ona značajno češća među muškarcima po rođenju nego među ženama.

Kontroverze oko promjene pola

Tu se nameće pitanje treba li i u kojoj dobi djeci i mladima s disforijom omogućiti promjenu spola kako bi se riješio problem disforije.

Važno je istaknuti da rodna disforija može značajno pogoršati kvalitetu života.

Naime, procjenjuje se da će transrodne osobe u usporedbi s općom populacijom s rodnom nepodudarnošću:

1. oko šest puta vjerojatnije posjetiti liječnika zbog poremećaja raspoloženja ili anksioznosti;

2. više od tri puta vjerojatnije dobiti recepte za antidepresive i lijekove protiv anksioznosti i

3. više od šest puta vjerojatnije biti hospitalizirane nakon pokušaja samoubojstva.

S druge strane, studije pokazuju da oko 80% do 90% transrodnih osoba koje su prošle medicinsku tranziciju izvještavaju o značajnom poboljšanju kvalitete života i smanjenju simptoma rodne disforije.

Kada započeti promjenu spola?

Psihologinja Nataša Jokić Begić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da se posljednjih godina vode intenzivne debate oko pitanja kada započeti tranziciju kod osoba s disforijom.

“Prije petnaestak godina stav većine stručnjaka bio je da se u slučajevima kada je rodna disforija počela rano u djetinjstvu i bila perzistentna kroz čitavo djetinjstvo s procesom tranzicije treba započeti prije biološkog puberteta i to na način da se zaustavi biološki pubertet kako ne bi došlo do nepovratnih tjelesnih promjena”, kaže Jokić Begić.

“Pritom se s djetetom i okolinom vrlo intenzivno provodi psihosocijalni tretman i ako do 16. godine ta želja perzistira, onda se započinje s hormonima koji odgovaraju rodnom identitetu. Tako se mlada osoba uvodi u pubertet i izbjegava se snažna psihološka patnja koju bi izazvale biološke promjene. Istraživanja pokazuju da je to dovelo do znatno bolje prognoze psihičkog stanja u odrasloj dobi”, dodaje.

No, Jokić Begić ističe da sve više zemalja posljednjih godina zauzima stav da je s tranzicijama bolje pričekati do punoljetnosti kako bi se izbjegle tzv. retranzicije.

“Retranzicija je rijetkost – u odrasloj dobi je incidencija manja od 2%, dok je u adolescentnoj možda nešto viša. No svakako je važno napomenuti da u onim okruženjima u kojima se prije davanja hormona i kirurških operacija radi detaljna psihološka procjena i savjetovanje koje je dugotrajno, retranzicije gotovo da i nema”, tumači naša psihologinja.

Mediji, politike i kulturalni ratovi

Rodne teme postale su središnje pitanje u mnogim kulturalnim i političkim debatama, a prava transrodnih osoba često se koriste kao poligon za ideološke sukobe, iako transrodne i nebinarne osobe čine praktički beznačajan dio društva i ne predstavljaju prijetnju da će zauzeti bilo kakve eknomske ili političke pozicije moći.

Neki analitičari smatraju da pripadnici američke evangeličke crkve osobito preuveličavaju važnost trans pitanja i inzistiraju na njima jer im donose glasove na izborima, kao što su im prije više desetljeća donosila druga ideološka pitanja, poput prava gejeva i crnaca. Danas većina Amerikanaca, čak i među republikancima, podržava LGBT prava, pa ta pitanja više nisu politički dobitna. Dio problema je to što su evangelisti u SAD-u vrlo glasna i glasački disciplinirana manjina. A ono što se zbiva u SAD-u obično se brzo počne prelijevati zapadnim svijetom.

Radikalne feministice i transseksualnost

Feministice uglavnom podržavaju prava transrodnih osoba.

Međutim, neke, koje se obično identificira kao TERF (Trans-Exclusionary Radical Feminists), protive se priznavanju prava transrodnih osoba iz različitih razloga. Njihovi argumenti, među ostalim, temelje se na tezama da je biološki spol jedini relevantan faktor i da se rodni identitet ne može mijenjati, da bi priznavanje trans-žena moglo ugroziti sigurnost cis-žena u ženskim prostorima kao što su WC-i, zatvori, skloništa za žrtve nasilja itd., da bi ono moglo dovesti do nejednakosti u sportovima te da fokus na trans prava odvraća pozornost od borbe za ženska prava.

Barada kaže da postoje teze prema kojima se radi o umjetnom sukobu na feminističkoj sceni kako bi se umanjio feministički politički potencijal.

“No, to opet otvara dodatnu argumentaciju koja je prilično specifična”, zaključuje Barada.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *