Smiljana Marinković: Nagrade su priznanje za trud, ali umjetnost je subjektivna !

Olga, Emi, Bole Kometa, samo su neke od uloga kojima glumica Smiljana Marinković ostavlja upečatljiv trag na domaćoj pozorišnoj sceni.

Na nedavno završenim Danima komedije u Bijeljini proglašena je za najbolju glumicu festivala. Ova nagrada došla je kao priznanje za njen snažan i emotivan prikaz Olge u predstavi „Lice“ u produkciji NPRS-a, ali i kao potvrda njenog posvećenog i strastvenog rada na pozorišnoj sceni.

Uz to, njen najdugovječniji projekat, predstava za djecu „Pustolovine Boleta Kometa“, ostavila je neizbrisiv trag u odrastanju mnogih mališana, s obzirom na to da predstavu igra već devet godina.

U razgovoru za portal Banjaluka.net, Smiljana Marinković otkriva ne samo svoj put glumice, već i svoje unutrašnje borbe, strasti i ogromnu želju da pomjera granice i istražuje nove izazove na sceni.

Dani komedije za Vas bili su više nego uspješni – vratili ste se iz Bijeljine ovjenčani nagradom za najbolju glumicu. Priznanje ste dobili za ulogu Olge u predstavi „Lice“. Kakvi su Vaši utisci i kako doživljavate nagrade?

MARINKOVIĆ: Nagrade mi znače, jer predstavljaju priznanje za trud, rad i ljubav koju ulažem u glumu. Svaka uloga nosi svoje izazove a kada se taj trud prepozna i nagradi, svakako da donosi radost. Umetnost je subjektivna i nikada ne znate kakav će biti odjek kod publike i žirija.  Drago mi je što je prepoznata emocija i igra koju sam prenela na scenu.

Publika Vas gleda i u predstavi „Ni riba ni meso“ NPRS-a, socijalnoj drami, u kojoj igrate lik Emi, koja se jako dobro snalazi u eri tehnoloških inovacija, buđenja ženske emancipacije i svih promjena koje novo vrijeme donosi. Gdje ste tražili materijal za gradnju ovog lika?

MARINKOVIĆ: Najviše u sebi. Trudim se da početna tačka u gradnji svakog lika budem ja. Nekada ga gradim iz potpune kontre u odnosu na sebe, a nekada vrlo lako uočavam sličnosti. Ponekad je dovoljno samo pronaći odgovore u sebi, oslušnuti sopstvene misli, strahove, nade… Emi je žena koja se bori da uspostavi balans između karijere i porodice, a to su borbe svake žene koja želi i jedno i drugo.

Najdugovječnija predstava za djecu u kojoj igrate je „Pustolovine Boleta Kometa“, u produkciji Nevid teatra i i GP Jazavac. Premijera je izvedena 2016. Ova animirana bajka vodi nas u nevjerovatne svjetove. Koliko Vas je ta uloga obilježila, koliko Vam je Bole drag?

MARINKOVIĆ: Bole je jedna od mojih najdražih uloga. Sa pauzama, ovu predstavu igramo već devet godina i svaki put joj se vraćam s istom strašću. Bole traži srce, energiju, potpunu koncentraciju i predanost – ne može se igrati polovično. To je jedina uloga u kojoj sam osetila veoma veliku povezanost sa likom. Ceo proces stvaranja te predstave i lika bio je jedan veliki naboj kreativnosti i mašte, nešto što je donelo mnogo uzbuđenja i radosti u moj glumački put.

Sarađivali ste sa brojnim rediteljima, između ostalog sa Kokanom Mladenovićem, Ivanom Plezibatom, Dinom Mustafićem i mnogim drugim. Šta je Vama kao glumcu najbitnije u rediteljskom pristupu, kada je najlakše raditi?

MARINKOVIĆ: Kad reditelj zna šta hoće, ali ostavlja prostor za dijalog. Najbolje je kad postoji jasan koncept, ali i sloboda da se istražuje. Kad osjetite poverenje, onda možete da idete do kraja, da rizikujete, da budete hrabri na sceni.

Među pojedinostima u Vašoj biografiji nalaze se i zanimljive vještine: akrobatika i kik boks. U kojem periodu života ste se bavili ovim disciplinama? Jeste li imali priliku primijeniti to znanje u pozorištu?

MARINKOVIĆ: Od malih nogu bavila sam se plesom, a u srednjoškolskim danima sam želela da isprobam razne veštine. Tako je došao i kik-boks. Iako nisam ostajala dugo u tim disciplinama, svaka stečena veština ostaje i čeka trenutak kada će biti korisna. Akrobatika, borbe, ples – sve su to veštine koje sam usavršavala i tokom studija glume. Verujem da su fizičke veštine sastavni deo pozorišta, jer omogućavaju veću slobodu na sceni. Moja velika želja je da jednog dana dobijem ulogu koja zahteva specifičnu veštinu.  To bi bio izazov za pomeranje granica!

izvor : Marina Majkić Miletić