Slobodanka Pavlović, profesor i dekan na Fakultetu za ekologiju o problemima plastičnog otpada
HVATAMO SE ZA SLAMKU!
Slobodanka Pavlović, profesor i dekan na Fakultetu za ekologiju na Nezavisnom univerzitetu u Banjaluci, član je svjetske asocijacije za upravljanje otpadom International Solid Waste Association, ali i član svjetske radne grupe za upravljanje medicinskim otpadom, te dobitnica prve nagrade “BiH Green Award 2017.“ u jednoj od kategorija na takmičenju koje je organizovala Ambasada SAD u BiH. Ona je jedan od osnivača i aktivan član Udruženja građana „EKOSFERA“, ali i kreator i koordinator projekta “Otpadom ukrasi, Planetu spasi!”, koji već nekoliko godina sprovodi Udruženje EKOSFERA u saradnji sa Fakultetom za ekologiju (NUBL).
O aktuelni temama poput osvješćivanja građana i samoinicijativnim akcijama čišćenja smeća širom gradova BiH, ali i odluci EU o zabrani upotrebe jednokatne plastike profesorica Pavlović kaže da jednoglasno podržava ove lijepe „ekološke vijesti“. – Zabrana jednokratne plastike je korak ka održavanju Zemlje čistom ali i na kraju našem opstanku. Ovo je posljednji pokušaj, očajnički potez. Trenutak u kome nam surova realnost pruža kakvu-takvu priliku za spasenje. Plastika za jednokratku upotrebu će biti zabranjena u Evropskoj uniji od 2021. godine (slamke, štapići za uši, pribor za jelo, tanjiri, kutijice za hranu, čaše i sl.). Na listu plastike koja će biti zabranjena na tržištu EU-a poslanici su dodali proizvode od okso-biorazgradive plastike, poput kesa ili ambalaže za hranu od polistirena. Ti proizvodi čine oko 70% otpada koji završe u rijekama, morima i okeanima. Filteri za cigarete sadrže celulozni acetat, plastični materijal koji čini do 60 posto njihovog sastava, i drugi su po redu među plastičnim onečišćivačima koji se nalaze na evropskim plažama. U izvještaju EU parlamenta je iz tog razloga dodan član u kojem stoji da države članice moraju postaviti ciljeve za smanjenje filtera za cigarete za 50 posto do 2025., odnosno za 80 posto do 2030. godine. Navodi se da jedan opušak može zagaditi između 500 i 1.000 litara vode, a ako se baci na kopno, treba mu 12 godina da se razgradi.
Kako navodi Evropski Parlament, članice EU-a će usvojiti nacionalne planove kako bi ohrabrili korištenje proizvoda za višekratnu upotrebu, kao i onih koji mogu da se recikliraju. Ostali proizvodi od plastike, poput flaša, odvojeno će se prikupljati i reciklirati, i to po stopi od 90 posto do 2025. godine. – Osnovni cilj ove zabrane je smanjenje zagađenja. Treba napomenuti da su prije EU parlamenta odluku o zabrani plastičnih kesa ili jednokratne plastike donijele brojne države (preko 40). Kao prva zemlja koja je donijela odluku o zabrani upotrebe jednokratne plastike je Bangladeš i to 2002. godine. Evo nakon 17 godina to je konačno uradila i EU.
Pavlovićeva naglašava da podržava EU odluku i zabranu jednokratne plastike, ali poručuje da u narednom periodu moramo biti jako pažljivi i oprezni. – Dosta nam je našeg i smeća i otpada i ne znamo kako ga se efikasno riješiti tako da nam tuđe nikako ne treba. Jako je bitno je napomenuti da zemlje članice koje ne uspiju da dostignu zadate ciljeve vezano za reciklažu i smanjenje iz EU direktiva, plaćaju ogromne penale, navodi profosorica Pavlović i dodaje da razvijene zemlje (ne sve ali velika većina) su našle, za sebe, „jeftino“ rješenje. Uz minimalnu naknadu su izvozili svoj otpad u nerazvijene zemlje i tako ispunjavali zadate kvote. Problem je što su u kontejnere koji su bili obilježeni kao reciklažni materijal i plastika mješali i opasne kategorije otpada. Kako su cijene za adekvatno zbrinjavanje opasnih kategorija otpada dosta visoke, razvili su sistem otvaranja svojih predstavništava u nerazvijenim zemljama i tako „razvijajući im privredu i stvarajući nova radna mjesta“ uništavali prirodu. Zemlje koje su obilježene zvanično kao deponije bogatih zemalja su Gana, Somalija, Vietnam, Indija, Kina, Bangladeš i dr. Neke od njih kao što su Kina i Bangladeš su, između ostalog i zbog toga, zabranile uvoz tuđeg otpada. Sada Amerika i Evropa kao najveći izvoznici traže i moraju pronaći nove jeftine teritorije za bacanje svog otpada. Kako smo u već geografski u Evropi a daleko od EU pravila i direktiva, odavno smo svjedoci onoga da što ne može tamo, može kod nas. Preko donacija, pomoći, uvoza starih polovnih automobila, „polovnih tehnologija“, izgradnje hidrocentrala, termoelektrana i td., ne bi me iznenadilo da sada uz neko obrazloženje iz rubrike vjerovali ili ne, ili ljudi ma je li to moguće, odjednom počnemo uvoziti plastiku iz EU, navodi Pavlovićeva ovu zabrinjavajući scenario.
O brojnim akcijama koje građani sprovode svakodnevno širom gradova BiH te sami čiste rijeke i uklanjaju divlje deponije, ona poručuje da je to veoma pozitivan izazov koji bi mogao značiti da je i kod nas počelo usvajanje pozitivne ekološke prakse. – Moram da iskoristim priliku i da kažem svaka čast mladima i starima, građanima širom Republike Srpske i Federacije na naporima koje posljednjih mjesec dana intenzivno ulažu da očiste našu zemlju od raznog smeća. Samo pozitivnim primjerom možemo uticati na promjene kako sistema tako i navika.
A za one koji još uvijek plastiku posmatraju kao nešto bezbolno za prirodu ona navodi nekoliko zabrinjavajućih podataka nakon kojih ćemo se dobro zamisliti na koji način postupamo sa njom.– Sve češće možemo čitati o tome koliko je plastike izvučeno iz utroba kita, pelikana, kornjača, da nam je plastika u povrću, voću, ribi, da su rajske plaže na Baliju ili u Hrvatskoj ili širom Zemlje, zatrpane smećem i na kraju, sasvim logićnim slijedom, o najnovijim istraživanjima da se u ljudskom izmetu nađeni tragovi mikroplastike. Naša planeta Zemlja, iako nemamo zvaničan rodni list, pretpostavljamo da ima milijarde godina. U svim tim godinama međusobni odnosi osnovnih elemenata koji gradi našu planetu je isti. Oni nemaju načina da se povećaju. Svi ovi elementi su se kruženjem vode i materije samoreciklirali tokom svih ovih godina. Međutim, ljudi su pod paravanom tehnologije, razvoja ekonomskog i socijalnog, doveli do toga da se sada hvatamo za slamku jer izgleda da drugog rješenja nema. Pravimo mnogo sintetičkih proizvoda koje priroda nije sposobna razgraditi ili reciklirati a čini se da nismo ni mi. Ovo nije problem samo sa plastikom. To se odnosi na sve materijale koji nisu biorazgradivi.
Plastika je postala svakodnevnica naših „modernih“ života. Procjenjuje se da se svake minute u svijetu koristi 10 miliona plastičnih vrećica. – Jednostavno ne razmišljamo ni o kratkoročnim a kamoli dugoročnim posljedicama. Kada kažem dugoročno mislim da naši unuci mogu na deponiji pronaći pribor i tanjiriće i čašice koje su korištene za bakine i dekine prve rođendane, pod uslovom da smo taj otpad dobro zbrinuli. Inače može biti rasut i po prirodi ili da pluta negde po pučini Pacifika.
Profesorica Pavlović naglašava da je plastika kao otpadni materijal opasna i otrovna jer se ne može razgraditi ili pretvoriti u osnovne elemente iz kojih je napravljena. Kada se spali stvara otrovne gasove, dioksine i furane a ako se pomješa sa zemljom ili vodom, nakon 50 ili 500 godina, pretvara se u vrlo male čestice nazvane mikro-plastika i odgovorna je za ubijanje mnogih morskih i kopnenih životinja ali isto tako i ljudi. – Moramo pronaći načine recikliranja proizvoda koji nisu biorazgradivi ili ih prestati koristiti. Svi oni koji ispod sudopera ili negdje u kuhinji ili špajzu imate kesu punih kesa korištenih u našim kupovinama znajte da je to znak nenamjerna prekomjerna potrošnja jednokratne plastike koja ima velike posljedice po prirodu a na kraju i na naše zdravlje. Plastika zagađuje više od ostalih materijala našu vodu i zemlju. Ona je prosto svuda. Najrasprostranjenija vrsta smeća. Raznobojne kese se viore na granama pored korita rijeke, pored puteva, na drvoredima u gradovima, skakuću po livadama i bezbrižno lete i putuju na krilima vjetrau dok se negdje ne skrase ili zakače.Većina plastike se pravi od polietilena, supstance koja se dobija iz preradom nafte i prirodnog gasa. Nafta i gas, kao što znamo, nisu obnovljivi izvori energije i njihovom ekstrakcijom i proizvodnjom stvaraju se gasovi staklene bašte koji su jedni od krivaca za problem klimatskih promjena.
Ono za šta mislimo da je besplatno, odnosno gratis, ustvari puno košta i planetu a i nas. – Koliko resursa i energije treba da se kesa ili neki drugi proizvod od plastike napravi? Koliko uvoznici ili veliki marketi i prodavnice njih plate? I na kraju ih kao mi dobijemo džaba. Ali to nije kraj već početak. Mi ih bacamo i plaćamo odvoz smeća i njegovo deponovanje. Vjerujte da su ti troškovi i te kako uračunati u cijenu onoga što kupujemo.
Neka istraživanja su pokazala da je upotrebni vijek jedne kese 12 minuta ali je zato njen životni vijek i do 600 godina!, poručuje prof. Pavlović koja je poznata kao veliki borac za ekologiju na domaćem terenu, ali i van granica jer je i koautor sažetka knjige Sigurno upravljanje medicinskim otpadom, čiji je izdavač Svjetska zdravstvena organizacija.
Novosti plus
