Skrivena među krošnjama: kuća s koje puca pogled na Zagreb !
Na skrovitoj padini Šestinskog vijenca u Zagrebu, blago odmaknutoj od glavne prometnice, smjestila se Znatiželjna kuća, projekt arhitektonskog ureda FORVM i arhitekta Dinka Uglešića. Kuća nastaje iz neposrednog odnosa prema zatečenom krajoliku, terenu iznimno bogatom vegetacijom, kakva se rijetko susreće unutar urbanog dijela Zagreba.
Kuća između stabala
Projekt FORVM-a razvija se kroz tri volumena položena u različite odnose prema padini. Njihova kompozicija proizlazi iz topografije i programa, ali ono što je određuje nije toliko njihova međusobna geometrija koliko različiti načini gledanja iz kuće.
Prizemlje je gotovo potpuno ostakljeno. Ovdje nema osobite potrebe za kadriranjem prizora: blizina vegetacije dovoljna je sama po sebi. Staklo uvodi vrt u dnevne prostore, ali istodobno otkriva koliko je pojam transparentnosti relativan.
Krošnje zaklanjaju kuću od pogleda i sunca, a refleksije na staklu vraćaju zelenilo natrag prema van. Ono što bi na crtežu bila jasna granica između interijera i vrta na izvedenoj kući postaje neodređenije, čas se kroz staklo vidi unutrašnjost, čas na njegovoj površini ostaju samo stabla.
Na katu se taj odnos mijenja. Zapadni volumen odvaja se od tla i na krajevima ostaje slobodan, dok se kontinuirana otvorenost prizemlja zamjenjuje pojedinačnim otvorima. Pogled više nije svuda, nego se pojavljuje na određenom mjestu: iz kreveta, uz radni stol, iz sobe prema šumi. S visinom dolazi i udaljenost. Umjesto neposredne vegetacije pred staklom, gleda se preko nje, prema horizontu, gradu, nebu i vremenu koje dolazi.
Treći volumen odstupa i položajem i presjekom. Naslonjen na teren, dijagonalno se podiže iznad preostala dva, približno trećinu etaže iznad glavne kote prizemlja. U njegovu donjem dijelu smještena je garaža, a iznad nje prostor koji može funkcionirati neovisno o ostatku kuće.
Veliki južni otvor hvata Zagreb između borovih grana. Na suprotnoj strani krovni prozori ponovno okreću pogled prema stablima. Grad je prisutan, ali nikada sasvim neposredno; do njega se uvijek gleda kroz nešto.
Možda je upravo ta razlika između otvorenosti kuće i njezine stvarne izloženosti njezina najzanimljivija osobina. Količina ugrađenog stakla sugerirala bi gotovo potpunu vidljivost života u interijeru, no izvana se događa suprotno. Stanara je teško pronaći. Vegetacija, sjene i refleksije neprestano rade protiv transparentnosti fasade.
Zato kuća na fotografijama ponekad djeluje manje kao objekt postavljen među stabla, a više kao površina na kojoj se stabla ponovno pojavljuju. Glatke plohe preuzimaju njihove obrise, staklo duplicira krošnje, a tamniji dijelovi volumena povlače se u sjenu.
Arhitektura pritom ne pokušava nestati. Tri su volumena dovoljno jasna i autonomna da zadrže vlastitu prisutnost, ali svaki od njih s parcelom pregovara na drugi način: jedan joj se otvara, drugi se od nje odvaja, treći se uz nju penje.
Naziv Znatiželjna kuća zato se može čitati sasvim doslovno. To je kuća iz koje se neprestano gleda. Prema vrtu iz prizemlja, prema šumi iz sobe, prema gradu kroz borove, prema nebu kroz krovni prozor. Njezini otvori nisu svi jednaki niti nude isti stupanj blizine. Ponekad je krajolik tik uz staklo, ponekad je daleka slika, a ponekad tek silueta iznad glave.
Stanovanje se tako ne odvija pokraj zelenila, nego kroz njegove stalne promjene. Ljeti krošnja zatvara pogled koji će zimi ponovno postati dubok; sunce mijenja prozirnost stakla; grad se pojavljuje između grana pa ponovno nestaje.
Kuća je projektirana kao relativno precizan arhitektonski okvir za nešto što precizno kontrolirati nije moguće. I možda je to njezin najvažniji odnos prema zatečenoj parceli: nije pokušala dovršiti mjesto koje je već imalo vlastiti karakter.
izvor : BURO.hr
