Profesorica Slobodanka Pavlović: OVA ZEMLJA NAM JE DOM!

SLOBODANKA PAVLOVIĆ je prof. dr nauka o zaštiti životne sredine i neko ko istinski voli prirodu, te se na razne načine bori za buđenje ekološke svijesti. Projekat “Otpadom ukrasi, Planetu spasi!”, koji već pet godina organizuje Udruženje Ekosfera, na teritoriji Republike Srpske je, moglo bi se reći, njen “zaštitni znak” odnosno brend koji postaje sve popularniji kod mladih ali i onih malo starijih. Ove godine su nagrade za najbolje, kreativne ekologe, bile putovanja u okviru naše zemlje te otud i povod za razgovor sa ovom tematikom. Prirodne ljepote imamo ali da li imamo razvijenu ekološku svijest?

Vodopad u Jajcu

Kada je i u našoj državi otpočela borba sa virusom korona, uslijedilo je zatvaranje granica, pa su mnogi krenuli po prvi put da obilaze domaća turistička mjesta i da se dive ljepotama koje su tu oko nas. Otkrili smo šta zaista imamo i to je pozitivno, ali ima i ona druga strana koja nije baš za pohvalu, a to je da nismo još uvijek naučili da čuvamo prirodu od nas samih, upozoravaju stručnjaci i ekolozi.

Pavlovićeva za Novosti navodi da se pokazalo da nam je pandemija “otvorila oči” za brojne ljepote u našoj zemlji. – Gdje god da živite, sigurno u vašoj neposrednoj blizini postoji neko mjesto, rijeka, jezero, planina, selo ili grad, na koje ste ponosni. Tamo ili žive ljudi koje čine to mjesto baš takvim kakvo jeste ili tamo uspijevaju biljke i životinje koje se samo tu mogu pronaći ili to mjesto, takvim spojem živih i neživih ekoloških faktora jednostavno oduzima dah. Vjerovatno svako od nas ima tu neko svoju „lokaciju“ na koju rado dolazi, kojoj se rado vraća da razbistri glavu i napuni srce. Mjesto koje nam vraća osmjeh na lice i širi oči kako bi što prije upili tu ljepotu. Mjesto gdje pobjegnemo od užurbanog životnog rasporeda da „revitalizujemo“ i um i tijelo. Srećni ste ako je to vaše mjesto na domaćem tlu gdje nam ne trebaju ni pasoši, ni druge valute ni spakovani veliki koferi. Srećni ste ako to vaše posebno mjesto i dalje postoji, ako nije narušeno potrebom ali i pohlepom samog čovjeka. Svjedoci smo da nam je bila potrebna jedna pandemija kako bi shvatili da je i naša zemlja lijepa i da ima i tu mnogo toga da se vidi i obiđe. Potrebno je bilo da se zatvore granice kako bi shvatili i vidjeli šta je to što našu zemlju čini privlačnom turistima koji tu dolaze.

Prema njenim riječima, sada je i naša ponuda “IN”. Svakodnevno su nam društvene mreže i mediji puni prelijepih nestvarnih fotografija sa mjestima lociranim u našoj zemlji… a i dalje, nekako mi se čini, da nismo ni svjesni šta sve imamo, navodi Pavlovićeva. – Naša zemlja je nadaleko poznata po svojim vodama. U visokim planinama rijeke izviru i hrane se planinskim potocima, a potom urezuju sebi put kroz kanjone.

Imamo skoro 300 evidentiranih manjih i većih rijeka pa se sa pravom može reći da nam je ovo najvredniji resurs. Tara, Drina, Una, Vrbas, Sava Sana, Bosna, Neretva, Trebišnica, Pliva … samo su dio veličanstvenih vodotoka koji se nalaze u našoj zemlji. Među ovim imenovanim rijekama, samo je jedna sa muškim imenom a mome srcu najmilija, Vrbas.

Vrbas

Nije ni najljepši ni najjači ali je moj, rijeka moga grada i zato meni najbolji. Druge rijeke obiđem i posjetim a njemu se stalno vraćam. Vrbas je moja oaza mira, moje mjesto sa početka ovog teksta. Zahvaljiujući rijekama imamo i predivne vodopade. Vodopadi sa nazivom Skakavac u prašumi Perućici, u Sarajevu, u Kotor Varošu i na rijeci Tari, Martin brod i Štrbački buk na Uni, Kravice na Trebižatu, Plivski vodopadi u Jajcu, vodopad na Blihi i mnogi drugi manje poznati ali ne manje lijepi.

Kanjon Cvrcke

Jezera u našoj zemlji su nastala prirodnim ili vještačkim putem i zaista su prelijepa. I ona su brojna: Alagovac, Boračko, Buško, Bilećko, Balkana, Bardača, Perućac, Klinje, Modrac, Ramsko jezero, Plivska jezera… Međutim, po svojoj ljepoti posebno se izdvajaju “Gorske oči“ – planinska jezera: Orlovačko, Šatorsko, Kladopoljsko, Veliko jezero, Prokorško jezero.

Zelengora

A kada smo kod planina, čovjek ne zna odakle da krene i da li da počinje. Možda je najprikladnije da se prvo spomenu velikani, odnosno oni najviši, Maglić sa 2.386 metara nadmorske visine, a u društvu „ljepotica“ Sustjeske, Drine, Tare i Pive. Odmah zatim slijedi veličanstveni Prenj sa brojnim planinskim jezerima. Pitoma planina Vranica sa dosta pašnjaka i svojim glavnim adutom Prokorškim jezerom je vrlo popularno odredište onih manje spremnih ljubitelja prirode. Jahorina, Zelengora, Klekovača, Čvrsnica, Bjelašnica, Treskavica itd., su samo dio brojnih planinskih vrhova sa kojima treba da se ponosimo i u čijim ljepotama da uživamo. Čvrsnica je „prava Hercegovka“ koja je poznata i po prirodnom fenomenu nazvanom „Hajdučka vrata“ a koja se nalaze na rubu kanjona dubokog čak 1.800 metara.

Manjača

Profesorica Pavlović navodi da je tragično što ne umijemo čuvati svoje ljepote i što nemamo izgrađenu ekološku svijest koja bi nas upozorila da smeće ne ostavljamo po izletištima ili kraj rijeka. – Međutim sve ove „ljepotice“ (ljepote) imaju pored obožavalaca i svoje „zvijeri“ (grabežljivce). Neprimjerna ljudska aktivnost i neodgovorno ponašanje pojedinica na ovim lokalitetima ali i mnogim drugima je dovela u opasnost postojanja ovakvih veličanstvenih spomenika prirode. Do brojnih planinskih vrhova i planinskih jezera se danas može doći automobilom i s pravom postoji bojazan o sve većoj ugroženosti i nestanku ili onečišćenju ovih prelijepih lokacija. Da, istina je da sa svojim prirodnim bogatstvom naša zemlja pruža širok spektar proizvoda turističke ponude ali pitanje je da li smo spremni da ih valorizujemo tako da ih ne ugrožavamo. Naša priroda gdje god je došla u dodir sa ljudima nekako uskoro biva narušena pa i uništena. Rekreativne zone, planine i rijeke su nam pune smeća. Neshvatljivo je kako neko ima potrebu da bude u toj istoj prirodi da uživa, a da nema potrebu da pokupi i počisti za sobom nakon što završi. Nije teško ponijeti sa sobom pune flaše i kutije ali ih je teško prazne spustiti do kontejnera ili kante. Popneš se na taj vrh, sjediš pored rijeke i gledaš u zelenilo i baciš opušak u travu ili vodu! To je meni isto kao da u svojoj kući nakon nedeljnog ručka sjediš zadovoljna i gledaš svoju porodicu, zapališ cigaretu i onda baciš ćik pored kauča u dnevnoj sobi. Baciš flašu i smeće iz auta, sa prozora, iskipaš kamion otpada u rijeku…To nam nisu donijeli i ostavili turisti. Sami to sebi radimo. Zar smo toliko sebični?! Da li je i odlazak u prirodu postao pomodarstvo za mnoge? Ta voda koja život znači je, kako sam već napomenula, naš najveći i najvredniji resurs a koji je i te kako danas ugrožen. Uništavamo izvore krčenjem šuma, pregrađujemo vodotoke i pravimo hidrocentale, sprovodimo rijeke u cijevi, betoniramo obale, sprovodimo fekalije i otpadne vode direktno u rijeke i jezera. Sve više na mjestima na kojima smo se okrepljivali izvorskom vodom, niču table sa natpisima „VODA NIJE ZA PIĆE“ i da se niko ne zapita zašto je to tako ili da se zabrine. Kupovanje vode je postalo svakodnevnica mnogih a malo ko razmišlja o tome. U ovom užurbanom, savremenom načinu života, u kojem na odmor odlazi jednom godišnje na nekoliko dana, možda tu i tamo ubacimo pokoji izlet i produženi vikend, mi ustvari gubimo kontakt s prirodom. A i mi smo dio te iste prirode a ne samo rijeke, jezera, planine, šume, biljke i životinje. “Mi smo dio zemlje – zemlja je dio nas. Mirisne trave su nam sestre; jelen, pastuh i veliki orao braća. Stjenoviti vrhunci; sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek – sve pripada istoj porodici.”

Pecka

I baš u svom “ekološkom” maniru, profesorica Slobodanka ima jasnu poruku. – Ova zemlja nam je dom, ovo je naša kuća i trebamo se tako početi ponašati i prema prirodi, jer ona nam je omogućila da tu boravimo. Ne kaže se bez razloga MAJKA PRIRODA. Priroda smo mi sami. A na nama je da odlučimo da li ćemo biti taj ćik u travi, guma u rijeci, odnosno da li ćemo biti smeće i paraziti ili ćemo biti na ponos našoj “drugoj biološkoj majci”.

 

(Fotografije – Slobodanaka Pavlović)

Novosti plus

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *