Planinar Miodrag Stanić otkriva sve ljepote tajnovitog Maglića

Na planinarskim stazama u masivu Bioč, Maglić i Volujak proveo više od 100 dana.

 

Na dugom spisku prirodnih ljepota i planinskih vrhova koje je Miodrag Stanić (planinar iz Istočnog Sarajeva, član Planinarsko ekološko sportskog društva Runolist 05, član Gorske službe spašavanja Republike Srpske stanice Foča) obišao posljednjih deset godina svog avanturizma, jedna planina ga kaže svaki put uspije nečim novim osvojiti  i očarati iako bi se moglo reći da je doktorirao na svim njenim stazama. Riječ je o Magliću-Dinarskoj planini čiji se najviši vrh nalazi u Crnoj Gori (2388mnv), a niži za 2 m i atraktivniji je Maglić (2386mnv) – najviši vrh BiH i RS.

Miodrag kaže da je mnogo dana proveo upravo na tom području, na stazama koje vode do vrhova i koje se spuštaju odozgo. – Često me pitaju: “Silaziš li ti ikako sa Maglića”? Mada, ja bih radije rekao da je cijeli taj vijenac planina u tom dijelu pogranične zone BiH i CG gdje se nadovezuju BIOČ, MAGLIĆ i VOLUJAK ili u planinarskom svijetu poznata skraćenica BMV, za mene poseban u svakom smislu. Nedavnim uvidom u svoju ličnu evedenciju odlazaka u planine, konstatovah da sam u posljednjih 10 godina na ovom dijelu proveo više od 100 dana, što je više od tri i po mjeseca u raznim vremenskim i godišnjim dobima.

 

Među planinarima koje je upoznao, a koji se penju na naše  i svjetske planine, krije se tajna da ih većinom vuče ljubav prema onom što imaju “naša-regionalna” područja. – Naše planine su prelijepe (mi planinari kada kažemo naše planine – 90% nas i dalje misli na planine okruženja tj. planine bivše Jugoslavije), naše planine su različite od “poznatih planina svijeta”, a sa druge strane su iste kao te planine, kako? Vi u tim svjetskim planinama imate samo zimu, a na našim planinama imamo 4 godišnja doba koja se razlikuju i koja donose tu ljepotu sa svakom promjenom, a iste su u zimskom periodu. Na našim planinama padne i po nekoliko metara snijega, temperature iznose i do -30 ᵒC, a sa vjetrom budu i niže – to su temperature i ambijent svjetskih planina, i jedino što nam nedostaje jeste ta neka visina za kojom veliki broj njih trči, što je po meni neispravno, ali svako ima svoj motiv, kaže Miodrag.

Zapazio je da veliki broj planinara nikada nije u zimskim uslovima izašao na vrh Maglića ili na Zelenu glavu, a uputili su se, uz pomoć sponzora i uz tuđu organizaciju na neke tehničke ili netehničke vrhove u Alpima ili u svijetu, što je za njega nelogično. – Zimski uspon na bilo koji vrh u masivu BMV je prava avantura ili mini ekspedicija. Ja često kažem – prvo “udari” cepinom i derezom u svoje dvorište pa onda kreni vani. Nekada je u fudbalu važilo pravilo da dok ne napuniš 28 godina ne možeš ići igrati u inostranstvu u nekom klubu.Tako bih ja rekao za ovu našu aktivnost – dok ne popenješ Maglić i Zelenu glavu zimi, nemaš pravo konkurisati u planinarskom društvu za odlazak na neki vrh u inostranstvo. Slično pravilo je nekada i bilo, ispenjati određene vrhove pa tek onda konkurisati za odlazak na neku ekspediciju srazmjernu tome, pojašnjava naš sagovornik.

Maglić je kaže Miodrag vrh koji jednostavno mami.  –  Osim što je najviši vrh. On ima i nešto u sebi, za mene lično magično. Samo ime mu kaže da je povezan sa maglom jer je veliki broj dana tokom godine vrh prekriven maglom.

Na sam vrh Maglića vodi 6 staza od kojih su četiri najčešće u upotrebi, dobro su markirane i obilježene, a druge dvije su zarasle u bor krivulj, teško su prohodne i rijetko se koriste. – Staze koje vode na vrh su: 1. Staza sa Trnovačkog jezera – najlakša staza i zimi i ljeti, 2. staza sa Lokve Dernečište ili Poštareva staza, 3. staza sa Prijevora- najteža i najzahtjevnija staza ljeti, a posebno zimi, 4. staza iz Mratinja preko Presjeke (tu su još dvije staze – preko Klekovih pleća i staza iz Mratinja preko katuna Podstubica i lednice koje se skoro ne koriste više). Dugi niz godina na Maglić sam izlazio svim stazama osim stazom iz Mratinja preko Presjeke. Od nekih 30 puta koliko sam bio na vrhu u raznim vremenskim i godišnjim dobima, danju i noću,(pet puta sam noćio na vrhu Maglića) najčešće sam išao stazom sa Prijevora. Duži vremenski period, više od dvije godine sa dobrim drugom i prijateljem sa kojim volim da planinarim, Adnanom Adilovićem sam dogovarao da zajedno idemo stazom iz Mratinja. Obojici je prvi put odlazak tom stazom do vrha, a to odmah ima svoju draž, novi put, novi predjeli, nepoznanice. Plan nam je da dođemo u mjesto Mratinje vozilom, a potom u toku dana sa kompletnom opremom za noćenje i boravak u planini, savladamo više od 1000m visinske razlike do Carevog dola koji je na oko 2050m n/v, gdje planiramo noćiti u šatoru. Do polazne tačke stižemo 08.06.2019. oko 12h i kod ljubaznih domaćina Ćalasana ostavljamo vozilo, prepakujemo opremu i na uspon polazimo već u 13.00h. Po dosta sparnom i toplom vremenu sa teškim rančevima savladavamo ovu prilično fizički napornu stazu i visinsku razliku više od 1000 m. Po izlasku na raskršće staza na Presjeci dočekuje nas snijeg. Tu se odvajaju staze. Prelijepi pogled na okolne vrhove Bioča, Vrste, Gredelj, Kom, Bubreg, Veliki Vitao….Obojica volimo fotografisanje i snimanje tako da jedan dio puta i ne razgovaramo, samo se čuje zvuk kamere i fotoaparata. Sa Presjeke pa sve do Carevog dola staza je prekrivena snijegom, iako je juni mjesec snijega u ovom dijelu planine ima u izobilju. Poslije šest sati uspona, stižemo do izvora i mjesta gdje smo planirali provesti noć – Carev do. Postavljamo šator i veče provodimo u odmoru sa pogledom na Trnovačko jezero. Poslije prespavane noći na iznad 2000m n/v, ujutro 09.06.2019., dočekuje nas maglovito i prohladno jutro, sjeverni vjetar ipak daje nadu da će rastjerati maglu da bi nam omogućio lijep uspon na sam vrh. Od Carevog dola do prvog vrha Maglića, Crnogorskog 2388 m n/v, prati nas promjenljivo vrijeme, naizmjenična smjena magle i sunca, da bi pri samom izlasku na vrh, vjetar rastjerao maglu i poslao je u visine, a nama omogućio odličan pogled. Poslije kratke pauze nastavljamo uspon i prema onom poznatijem Magliću – 2386m udaljenom svega dvadesetak minuta. Lijep vedar dan poslije maglovitog jutra još jednom je potvrdio zašto je ova planina tako “maglična” i nepredvidiva. Na vrh izlazimo oko 10h i uživamo u prelijepom pogledu.

Ipak u planinarenju, nakon dostizanja cilja, slijedi i vraćanje na startno mjesto, ali taj povratak je pun emocija i novih neponovljivih doživljaja koji se sabiraju u dušu, dok se fotografije sabiraju u albume. – Kako neki prije mene rekoše – stići na vrh je samo pola puta, u svim drugim aktivnostima kada se dodje do “cilja” ide se u svlačionicu, samo u planinarstvu tek tada počinje drugo poluvrijeme i drugi dio voljenog puta, a to je povratak sa planine u dolinu. Često je to teži dio, motivacija je slabija, umor je veći,pa često dođe do neželjenih posljedica u povratku. Mi dolazimo do našeg kampa, pakujemo opremu i nastavljamo u dolinu istim putem kojim smo se juče peli.

Opet u oku oni divni vrhovi, prošarani snijegom, istesani vremenskim neprilikama koje su ovdje vidne. Poslije dva dana boravka u planini silazimo do vozila fizički umorni, ali srećni i zadovoljni, ispunjeni jednim novim usponom, jednom novom stazom, jednim novim putem kojim smo izašli na Maglić….

VIDEO SA USPONA

 

Novosti plus