Ova vila u Omišu dokazuje da luksuz danas izgleda potpuno drugačije !

Posljednjih godina Mario Furčić profilirao se kao jedan od arhitekata koji svakom projektu pristupa iz potpuno drukčije perspektive. Umjesto razvijanja prepoznatljivog stilskog potpisa koji se ponavlja iz projekta u projekt, njegov proces uvijek započinje istraživanjem mjesta, ljudi i konteksta u kojem nastaje arhitektura.

Upravo zato njegovi interijeri ne proizlaze iz unaprijed definiranog estetskog jezika, nego iz priče koju svaka lokacija nosi sa sobom.

Takav pristup posebno dolazi do izražaja u projektu Ville Flora u Omišu. Smještena u gradu čija povijest seže gotovo dvije tisuće godina unatrag, vila nije zamišljena kao interpretacija mediteranskog luksuza niti kao rekonstrukcija antičke arhitekture. Polazište projekta postaje povijesni identitet Omiša, rimska božica Flora i pitanje kako se kulturni slojevi jednog mjesta mogu prevesti u suvremeni interijer.

“Klijenti su moja najveća inspiracija. Svatko od nas ima svoju priču, pa tako i svaki moj projekt odražava tu raznolikost. Kroz projekte želim istraživati ljude i svijet, zbog čega mi je nemoguće zamisliti dva jednaka interijera. Nisam tu da stvaram spomenike samome sebi, nego prostore koji proizlaze iz ljudi, mjesta i njihovih stvarnih života”, kaže Mario Furčić.

Takvo razmišljanje određuje i Villu Floru. Projekt ne pokušava oblikovati univerzalni luksuzni interijer koji bi jednako funkcionirao bilo gdje na Mediteranu, nego razvija koncept koji proizlazi iz vrlo konkretnog mjesta. Inspiracija dolazi iz antičke povijesti Omiša, prirodnog krajolika i kulturnih slojeva koji su se ovdje taložili stoljećima, a upravo su oni postali temelj za oblikovanje prostora.

Arhitektura koja polazi od mjesta: Villa Flora

Takav način razmišljanja posebno dolazi do izražaja u Villi Flora. Iako je riječ o kući za odmor, projekt nije razvijan kroz pitanje luksuza, stila ili trendova, nego kroz istraživanje identiteta mjesta. Furčić kaže kako je cijeli koncept nastao tek nakon proučavanja povijesti Omiša i njegovih kulturnih slojeva, koji se protežu od antike do danas.

“Inspiracija je proizašla iz samog mjesta. Omiš nije samo grad iznimne prirode, nego i prostor gotovo dvije tisuće godina kulturnih slojeva. Flora, rimska božica proljeća, cvijeća i životne obnove, postala je imaginarna korisnica prostora i ključ za oblikovanje cijelog koncepta. Ideja ‘igrališta za božicu Floru’ omogućila mi je da interijer razvijam slobodnije – kao prostor igre, života i neprestane promjene.”

Upravo je ime Flora postalo ishodište projekta. Tijekom istraživanja arhitekt je naišao na Floralije, rimski festival posvećen božici proljeća, cvijeća i obnove života.

Za razliku od brojnih drugih rimskih svetkovina, Floralije nisu bile namijenjene isključivo društvenoj eliti, nego su okupljale široku zajednicu. Ta otvorenost postala je važna referenca u razmišljanju o prostoru koji neće biti strogo definiran niti opterećen jednom interpretacijom.

“Tijekom istraživanja otkrili smo i da su se u antičko doba održavale Floralije, festival posvećen Flori i obnovi života u proljeće. Za razliku od mnogih drugih rimskih svetkovina, Floralije su bile otvorene svima – slavlju je mogao prisustvovati i običan puk. 

Ta nam je činjenica bila posebno inspirativna pa smo si dopustili zamisliti da su se takve svečanosti nekada možda održavale i u Omišu, koji je tada bio pod vlasti Rima.”

Povijest pritom nije poslužila kao predložak koji treba rekonstruirati, nego kao alat za promišljanje suvremenog prostora. Umjesto doslovnog preuzimanja antičkih motiva, projekt ih reinterpretira kroz suvremeni arhitektonski jezik.

Suvremena interpretacija antičke arhitekture

Već na prvi pogled u interijeru se mogu prepoznati elementi koji podsjećaju na antičku arhitekturu – lukovi, kanelirani stupovi i geometrijski volumeni. Međutim, njihova funkcija nije stvaranje povijesne scenografije. Oni ne pokušavaju uvjeriti promatrača da se nalazi u reinterpretaciji rimske vile, nego služe kao apstraktne reference koje uspostavljaju vezu između mjesta i suvremenog prostora.

“Nisam želio rekonstruirati antičku arhitekturu, nego je prevesti u suvremeni jezik. Lukovi, kanelirani stupovi i geometrijski volumeni pojavljuju se kao svojevrsni suvremeni arheološki fragmenti. Oni više nisu povijesni citati, nego elementi koji stvaraju atmosferu i povezuju prošlost sa sadašnjošću.“

Takav pristup vidljiv je i u detaljima koji na prvi pogled djeluju isključivo estetski. Primjerice, crvena boja, kojom su naglašeni pojedini arhitektonski elementi, nije odabrana zbog vizualnog kontrasta nego kao dio koncepta.

“Zato smo ih obojali u crveno, jedina boja koja nije prisutna na dalmatinskim proljetnim cvjetovima, pa smo je odabrali kao nešto što dolazi od čovjeka – kao i arhitektura.“

Na taj način projekt izbjegava doslovnu simboliku. Prirodni krajolik prisutan je kroz materijale, teksture i paletu boja, dok arhitektura jasno pokazuje da je riječ o ljudskoj intervenciji u prostoru. Upravo ta ravnoteža između prirodnog i izgrađenog određuje vizualni identitet Ville Flora.

Prostor koji nastaje kroz korištenje

Jedna od važnijih teorijskih referenci tijekom razvoja projekta bila je knjiga A Pattern Language Christophera Alexandera. Iako se često povezuje s urbanizmom i arhitekturom, Furčića nije zanimala formalna strana Alexanderove teorije, nego njegova ideja da prostor dobiva značenje tek kroz način na koji ga ljudi koriste.

“Alexander me inspirirao idejom da arhitektonski elementi nose duboko ukorijenjena značenja koja nastaju kroz korištenje prostora. Zato mnogi elementi u Villi Flora nemaju samo jednu unaprijed određenu funkciju. Njihovo značenje otkrivaju sami korisnici kroz svakodnevni život, što je bilo važno za koncept prostora kao otvorenog ‘igrališta’.“

Takav pristup posebno ilustrira primjer stepenica, koje u projektu nisu zamišljene samo kao komunikacija između etaža.

“Stepenice su u Dalmaciji oduvijek bile više od samog svladavanja visine: na njima se sjedilo, pričalo, družilo – živilo. Htio bih vratiti tu toplinu klasične arhitekture koju smo danas pomalo i zaboravili.“

Riječ je o detalju koji dobro opisuje način na koji razmišlja o arhitekturi. Umjesto projektiranja prostora s unaprijed određenim scenarijima korištenja, ostavlja mogućnost da ih korisnici sami oblikuju tijekom svakodnevnog života. Arhitektonski elementi pritom nisu samo funkcionalni ili dekorativni, nego postaju mjesta susreta, zadržavanja i spontanih aktivnosti koje nije moguće unaprijed isplanirati.

Umjetnost kao dio arhitektonskog koncepta

U istom se smjeru razvijala i suradnja s umjetnikom Rinom Bankom. Umjetnička djela nisu odabrana nakon završetka projekta kako bi upotpunila interijer, nego su od početka bila uključena u razvoj koncepta.

“Od samog početka bilo mi je važno da umjetnost bude sastavni dio arhitekture, a ne njezin dekorativni dodatak. Suradnja s Rinom Bankom razvijala se vrlo intuitivno, kroz zajedničko istraživanje mjesta i njegovih povijesnih slojeva.“

Rezultat te suradnje serija je site-specific reljefa za spavaće sobe, inspiriranih antičkim skulpturama iz omiškog lapidarija. No, kao i u ostatku projekta, cilj nije bio doslovno prenijeti povijesne motive u interijer, već ih reinterpretirati kroz suvremeni umjetnički izraz.

“Za spavaće sobe Rino je osmislio seriju site-specific reljefa inspiriranih antičkim skulpturama iz omiškog lapidarija. Umjesto doslovne interpretacije antičke baštine, dopustili smo si postmodernu igru značenjima. Iskrivljene volte postaju portali između prošlosti i sadašnjosti, dok svaki reljef na svoj način istražuje odnos ljudi, prirode i komunikacije.”

U dnevnom boravku nalazi se i jedno od Bankovih djela iz serije Portali, koje se prirodno nadovezuje na arhitektonski koncept kuće.

“Meditativan rad u toplim tonovima terakote referira se na zalaske sunca s terase Ville Flora te poziva promatrača da zastane i nakratko uroni u jednu mirniju, drugačiju stvarnost.”

Iako se projekt referira na antičku baštinu, naglašava da je bilo važno pronaći ravnotežu između povijesti, prirode i suvremenog dizajna. Nijedan od tih slojeva nije dominantan, nego zajedno grade identitet prostora.

“Ravnoteža je postignuta izbjegavanjem doslovnosti. Povijest nije prikazana kao scenografija prošlosti, nego kao inspiracija za suvremeni dizajn. Prirodu sam prenio kroz boje, antičku baštinu kroz arhitektonske elemente, a umjetnost je od početka bila dio projekta, a ne završni dekorativni dodatak.”

Na pitanje kakav dojam želi ostaviti na posjetitelje, Furčić ponovno govori o prostoru kao iskustvu, a ne kao nizu estetskih odluka.

“Volio bih da imaju osjećaj kako su zakoračili u prostor koji je istovremeno poznat i pomalo nestvaran. Da ih interijer potakne na istraživanje, igru i znatiželju, umjesto da bude samo lijepa kulisa.

Konačni izraz približio bih ‘magičnom realizmu’, poput slika Miljenka Stančića ili Giorgia de Chirica, prostoru u kojem se prošlost i sadašnjost susreću i stvaraju atmosferu snoviđenja. Villa Flora zamišljena je kao iskustvo mjesta, a ne samo mjesto boravka.”

Lokalni kontekst pritom je ostao temelj cijelog projekta. Dramatičan krajolik, rijeka Cetina, more i bogata povijest Omiša nisu poslužili kao dekorativni motivi, nego kao polazište za razvoj arhitektonskog koncepta.

“U potpunosti. Dramatična priroda, rijeka Cetina, more i gotovo dvije tisuće godina povijesti bili su glavni izvor inspiracije. Umjesto doslovnog preuzimanja lokalnih motiva, nastojao sam kroz suvremeni arhitektonski jezik prenijeti atmosferu i identitet Omiša. I poželjeti mu sretnih narednih 1000 godina!”

Govoreći o vlastitom radu, Furčić ističe kako ne vjeruje u ponavljanje istih rješenja ni u izgradnju prepoznatljivog autorskog potpisa pod svaku cijenu. Svaki projekt za njega predstavlja novi proces istraživanja, zbog čega ni dva interijera ne mogu nastati prema istoj formuli.

“Kada govorimo o budućnosti turističkog smještaja, kvalitetan i korektan dizajn danas je tek minimalni standard. Sljedeći korak su osobne priče i stvaranje novog iskustva za gosta — nečega što će odmah zapamtiti, već dok na internetu pregledava stotine apartmana i kuća za odmor.”

Upravo je to ideja koja povezuje cijeli projekt Ville Flora. Umjesto da se oslanja na univerzalni jezik luksuza ili trendove u uređenju interijera, projekt gradi vlastiti identitet kroz odnos prema mjestu, njegovoj povijesti i ljudima koji će prostor koristiti. Arhitektura pritom nije sama sebi svrha, nego sredstvo kojim se lokalni kontekst prevodi u suvremeni prostor, bez doslovnog citiranja prošlosti i bez odricanja od suvremenog načina života.

izvor : BURO.hr