Od St.Barthsa do paštete i paradajza. Jesmo li počeli romantizirati običan život?

Ne znam jeste li primijetili da su društvene mreže prije nekoliko godina bile zakrčene putovanjima na egzotične destinacije, brutalno ispoliranim prizorima života, morem besprijekornih outfita i postojanom šminkom koja nije izostajala ni na plažama. Feed je bio prepun života kojem se trebalo diviti ili mu zavidjeti.

Danas sve češće gledamo šalicu kave na balkonu i otvorenu knjigu, friški baguette koji viri iz shopper torbe, odlazak na tržnicu ili društvo okupljeno oko stola koje blaguje i jednostavno uživa u životu. Kao da je fokus odjednom prešao s iznimnog na svakodnevno.

“Vi baš dobro živite”

Nedavno smo frendica i ja srele jednog poznanika koji nam je rekao da, kad god gleda naše Instagrame, ima dojam da dobro živimo i još bolje se zabavljamo. Rekle smo mu da dobro vidi, ali sam se poslije zapitala na što je zapravo mislio.

Sadržaj koji dijelimo dio je našeg privatnog i poslovnog života. Nastaje sasvim spontano ili uopće ne nastane. Mobitel nam je danas stalno u ruci pa trenutke često snimimo kako bismo ih poslali nekome tko nije s nama ili ih jednostavno sačuvali.

Vrlo jednostavno, baš kao i sadržaj. Moja prijateljica bila je odlučnija od mene i odmah je odgovorila: “Romantiziramo život. I super nam je.”

Jesmo li samo naučili gledati?

Romantiziramo li običan život ili smo tek ponovno naučili cijeniti ono što smo oduvijek imali? Definicija običnog života za svakoga je drugačija pa ne bih sad jurila u taj vlak, ali vidim da je velik broj ljudi prigrlio slow living i soft life narativ.

Imam osjećaj da nam je svima pomalo dosta svega. Želimo malo mira u svom kutku, slušalice na ušima, nektarinu u ruci, pohabani badić i moliti Boga da ne zazvoni telefon. Možda zato obični trenuci danas izgledaju toliko privlačno.

Kad i mir postane estetika

Ali ni ti trenuci ne ostaju uvijek skriveni. Katkad završe na društvenim mrežama kao “slučajna” paparazzi fotografija uz pažljivo odabranu glazbu ili filter. Ovog ljeta to je često obožavani trio: bijeli kruh, pašteta i pomidor. Za nekoga kilogram kamenica. I to je sasvim u redu. Jesmo li zamijenili jedan ideal drugim?

Danas je spontanost u fokusu više nego ranije. Nekad smo uređivali fotografije s jedrenja, danas želimo svima pokazati da jedemo pohani kruh. U oba slučaja postoji mogućnost da stvarnost ponovno prilagodimo estetici.

Što nas je promijenilo?

Možda mnogi žele zaboraviti pandemiju, ali ona je promijenila mnogo više od načina na koji živimo. Promijenila je i naše vrijednosti. Barem kod onih koji su imali kapaciteta zastati. Odjednom je bilo važno sačuvati svoju glavu i glave svojih bližnjih. Život u strahu i neprekidnom bombardiranju informacijama mnoge je doveo do očaja s kojim se možda i danas bakću. Istodobno smo se, na neki način, svi izjednačili.

Umjesto putovanja, feed su ispunili kruhovi od banane, HIIT treninzi u dnevnim boravcima i kilometri pretrčani na “otrovnom” zraku. To je možda bio slow life, ali sigurno nije bio soft life. A tvrd život nas uvijek nauči da budemo prisutniji i zahvalniji. Da shvatimo kako se život događa u svakom trenutku.

Romantizirati nije isto što i idealizirati

Mislim da nije problem u tome što romantiziramo život. Veći problem nastaje kada ga idealiziramo. Jutarnja kava nije uvijek mirna, kruh nije uvijek fotogeničan, a ni dani provedeni kod kuće nisu uvijek ispunjeni zahvalnošću i unutarnjim mirom.

Stvarni život je sirov, glasan, vibrantan, ali nekad možda i dosadan. Ali upravo u toj svakodnevici provodimo najveći dio svog života i pa je bolje da mu što prije damo pažnju.

I sigurno nećemo objaviti svaki trenutak koji smo ufotkali, ali željet ćemo ga sačuvati kao podsjetnik da smo ga ono baš za stvarno doživjeli.