Novosti plus sa Anom Kotur Erkić

 

 “Ličnu borbu biramo, reakcije na nju – nisu naš izbor”

 

Ana je pravnica, novinarka i aktivistkinja  koja  svojim radom i zalaganjem svakodnevno pokušava doprinijeti boljem životu svojih sugrađana. Dobitnica je brojnih priznanja i nagrada koje su ujedno najbolji pokazatelj njenih frontova na kojima  istupa bez premca, kao prava ratnica i buntovnica.

 

 

Dobila sam nagradu mladima Grada Banja Luka, 2017. godine, specijalno priznanje UNICEF-a BiH za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djeteta u BiH, 2014. godine, nagradu UN agencija i Predsjedništva BiH u okviru projekta Dijalog za budućnost 2016. godine, nagradu za najbolju blog priču UN Women u BiH, 2016. godine, priznanje UNFPA u BIH za izveštavanje u jednoj od prioritetnih oblasti – rodno zasnovano nasilje, 2016. godine, priznanje UN tima u BiH za novinarski doprinos informisanju i promociji ciljeva održivog razvoja tokom 2017. godine, priznanje ‘Šampionka inkluzije’ u okviru kampanje ‘Sretno djetinjstvo’ i specijalno priznanje za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djeteta u medijima u okviru Projekta ‘Pravda za svako dijete’.

 

 

Kao što se iz navedenog uvoda vidi, Ana se ne plaši istupiti i biti GLAS KOJI SE DALEKO ČUJE  o temama o kojima se rijetki usude i progovoriti. Na pitanje ko je Ana Kotur Erkić i koje su to osobine koje  je najbolje opisuju ona bi odgovorila kroz naredne redove…

Po trenutnom statusu sam studentkinja master studija Pravnog fakulteta u Beogradu, po opredjeljenju aktivistkinja za ljudska prava, po izgrađenoj navici pasionirana ljubiteljka knjige, po prirodi – buntovnica. Završila sam Pravni fakultet u Banjaluci, vrlo malo radila direktno u struci i angažovana sam u nevladinom sektoru, kao novinarka i pravnica. Najviše sam neko ko piše iz iskustva, što onog ličnog, što s pečatom empatije za drugog, bliskog, svog po onom zajednički preživljenom i odživljenom da se ne događa često ljudima koji će tek dolaziti.
Vrlo često mi kažu da sam neposredna, znam da sam dosta ishitrena u svojim postupcima, ali i pravdoljubiva u namjeri. Još tražim pravu mjeru svega.

Od ostalih etiketa – žena, drugačija, s invaliditetom koji ne biramo voljno i svjesno. Valjda danas prvo moramo da se etiketiramo, pa da se svodimo na zajednički imenilac ljudskog u nama. 

Često ste u prvim redovima ako je u pitanju borba za prava ljudi koji su u našem  društvu na marginama, dal to bile osobe sa invaliditetom ili prosto oni koji ne umiju da se izbore za svoja prava. Šta vas motiviše na takve borbe?

Ne volim što je tako, ali iskustvo je ono što uvijek prvo motiviše da se borim. Ono što ostavi dubok, nevidljiv, trag ispod kože – da po onom što ne možeš da mijenjaš i što imaš pravo da je tvoje jednako kao i koža koju nosiš i boja kose koju imaš budeš po strani, da društvo ima određeni prag netolerancije na različitost koju ne biraš – tu počinje otpor manjoj vrijednosti.
I kad jednom osjetiš i shvatiš do dubine uvjerenja koja nosiš, kako je biti izopšten, nekako nikad više prizma posmatranja nije – mi i oni, ovi i oni, prihvatljivi i neprihvatljivi. Usput, neki lični izbori u smislu obrazovanja, rada na sebi, nadgradnje, izgradnje i popravljanja nametnutih okvira u malo komotnije idu u istom pravcu – jednakosti, ravnopravnosti.  Nominalno, svi smo rođeni jednaki, samo nas pogrešno uče da postoje ‘jednakiji od jednakijih’. Ako to ružno zvuči kada se kaže, još je ružnije kada je dio realnosti. I ne treba pristati da takav mehanizam življenja postane obrazac za sve oko nas.

 

foto Imrana Kapetanović

Kako je biti borac za prava u državi u kojoj se prava vrlo malo uvažavaju, navedite neki primjer koji vam posebno teško pada ili nešto za šta se zalažete da bude ispoštovano?

Izbor da ukazujem na ono što ne valja je lični, jednako kao i borba za bolje. Međutim, reakcija okoline i posljedice ovog izbora su nešto na šta čovjek nikad ne može biti u potpunosti spreman, bilo da su pozitivne ili ili negativne. Lijepo je kad okolina primijeti zalaganje i trud, i utoliko bolnije što se nekoj posve poželjnoj promjeni opire iz najnižih poriva. No, to je sve dio jednog mehanizma koji na Balkanu kasni i sam za sobom. U Bosni i Hercegovini je za nijansu teže jer postoji podjela više kojom se mjeri vrijeme, pripadnost ili nepripadnost, izbori, politika, život.

Meni lično možda najviše pada što zbog takvog, usiljenog poretka stvari, realni životni problemi izgledaju nebitno, kao da nam je neko stavio naočare potpuno pogrešne dioptrije. Nije bitno jesmo li zaposlili osobu s invaliditetom, ali je bitno da li smo osobu iz nekog etničkog tora zaposlili i po tome se prebrojava uspjeh. Nije bitno da li smo obrazovali jedno dijete sa DSY u redovnoj školi, ali je bitno jesmo li dobro prebrojali krvna zrnca za podjelu istorija/historija/povijesti. Nije bitno da li smo ženu koja ima invaliditet podržali da bude majka, jer ona tako želi, ali je bitno da smo stralete stavili u medije i da tako kreiramo javni stav.

Mogla bih nabrajati, ali sve stane u – najbitniji, čovjek od kojeg sve počinje, postao je broj više ili manje, kako kome zatreba.

Ko je Ana u privatnom životu i šta ili ko vam puni baterije za brojne poduhvate?

Kad se bavite aktivizmom, uglavnom nemate luksuz da budete odvojeni u ‘javnu’ i privatnu sferu, zato što sve što jeste može biti primjer, način, izlaz. Tako je nastala i jedna šala u mom društvu – svako ko mi bude dovoljno blizu rizikuje da osvane u nekom tekstu. Prosto, uvjerenja za koja se borite se u maloj mjeri uče i usvajaju kao zanimanje, to su stavovi iz kojih sve što radite počinje.
U posljednje vrijeme mi se mota po glavi kako sam uvijek imala podršku meni bitnih muškaraca u okruženju. Brat, dok smo odrastali, ali i danas, neko je ko ne mora nužno biti pored mene, a razumijemo se u dvije rečenice. Tata, od milja ćale, čuva stražu, da slučajno ne bude šta kako ne treba, i tu je da nazove 20 puta sedmično i prećuti koliko mu nedostajem kad nisam u Banjaluci. Muž, da čuva tvrđavu koju gradimo, što nije jednostavno kad moj tempo zahtijeva prilagođavanja i odsustvo. I zadnjih šest mjeseci, jedan mali pas, koji svojim navikama da prošeta, da se igra, da ukrade svu pažnju u kući prosto ne ostavi mogućnost za – ja to ne mogu.

Ako za to još ostane vremena da se zavučem u svoja četiri zida, okružim knjigama i zavučem pod deku, odlično!

 

foto Ognjen Crnobrnja

Da ste na nekoj poziciji sa koje se odlučuje, šta biste odmah promijenili u našoj državi?

Radila bih na promjeni ugla posmatranja marginalizovanih grupa, zaposlila bih bar 20% osoba s invaliditetom u javnom sektoru – u različitim sferama i za predsjednika države dovela nekog ko je uistinu drugačiji.

Ako govorimo u širem kontekstu, ove ideje potiču iz promjene sistema obrazovanja, tako da bude kvalitetniji, da od nas i prema nama traži više, sistema vrednovanja uspjeha tako da svaki korak vodi ka više i da stvara potrebu da ne stagniramo i iz želje da se od loših đaka političkog sistema odmorimo. Sve to što sad nemamo nam je neophodno da bismo vidjeli stvari iz drugog ugla i imali i ‘drugu stranu’ na umu.

Vaše želje i ciljevi kako u poslovnom tako i privatnom smislu na kojima radite ili planirate raditi?

Želja mi je što dalje ‘dogurati’ u obrazovanju. Danas to nije tako nemoguće, jer se granice na mnogo načina otvaraju i ruše, informacije brzo putuju i prosto je potrebno jako malo podrške da se stvari pokrenu. Ukoliko se desi institucionalna podrška, tim još bolje.
Prvi cilj koji imam uporedo s tim je zaposlenje u struci, na duži period. Predugo je prošlo otkad sam diplomirala, skoro pet godina i do sad sam bila angažovana samo projektno i volonterski, a niko se od nas nije školovao da bude osoba s invaliditetom, već za profesije koje smo birali. Pitanje zapošljavanja vidim kao ključno za neki normalan, uravnotežen život, što mjestimično i povremeno angažovanje ne dozvoljava.

foto Ognjen Crnobrnja

I u konačnici, nešto što odlažemo za povoljniji, mirniji trenutak – proširenje porodice. S jedne strane, to je ogroman izazov i prije ostvarenja želim biti sigurna da je ono što je do mene ili do nas, postavljeno tako da djeci ne nedostaje ono što je meni/nama nedostajalo tokom odrastanja, a najmanje – da budu drugačija jer su im roditelji etiketirani kao drugačiji.

 

Novosti plus