Nevjerojatna trkaća priča: James Hunt !!!

Dana 15. lipnja 1993. od srčanog udara umro James Hunt, u dobi od samo 45 godina.

Pogledao sam ”Utrku života” i bio jako zadovoljan. I s naše strane i romansirane. Ron Howard je majstor svog zanata, iako mi nije jasno zašto je Brands Hatch morao glumiti Paul Ricard i Monzu, ali to ni nije važno. ”Rush” je konačno na podiju najboljih igranih filmova o F1 zamijenio ”Grand prix” iz 60-ih režisera Johna Frankenheimera. Mislim da je ”24 sata Le Mansa” neponovljivog Stevea McQuineea i režisera Lee Katzina i dalje najbolji trkački film. ”Utrka života” je film o epskom dvoboju Nikija Laude i Jamesa Hunta iz 1976. Zavirimo malo u život osebujnije polovice ovog tandema, živopisnog Britanca Jamesa Hunta.

James Hunt je očigledno imao ”Obelixov kompleks”. Lako je moguće da je kao beba, kao i Asterixov prijatelj, upao u kotao s nekim eliksirom koji mu nije dao mira cijelog kratkog života, ni minutu samo da bude na miru. Njegov obični dan počinjao bi jogingom, zatim treningom 280 km/h na Silverstonu ili Brands Hatchu, onda popodnevnim partijama tenisa, golfa ili squasha, večernjim obvezama na nekom prijemu, partiju ili slično da bi dan završio randesvousom s nekom ženom u Londonu. Naravno, sve je bilo začinjeno alkoholom, drogom i sličnim porocima. I tako iz dana u dan (noć). Naravno, za vrijeme grand prix vikenda, James je živio spartanski. Već od srijede navečer, ustezao bi se od bilo čega što nema veze s utrkom.

Djetinjstvo Jamesa Hunta

Još dok je bio u maminom trbuhu, toliko se ritao da je po riječima Sue Hunt, zamalo bila kao nokautirana. ”Buntovnik od trenutka kad je rođen (29. 8. 1947.). Neviđena energije. Već s 18 mjeseci se prebacio preko ograde krevetića i pao na pod. Imao je još tri brata i dvije sestre, ali je bio različit od njih, izrazito svoj i kako kaže mama, pomalo težak. ”Ako je nešto poželio, uvijek je došao do toga, na ovaj ili onaj način. Bio je nezaustavljiv.”

Majka Sue je bila medicinska sestra, a otac nakon što se u ratu borio u Francuskoj i jedva ostao živ, bavio se trgovinom i dionicama. Oboje su bili jako aktivni u dobrotvornim ustanovama, viktorijanski odgojeni što su željeti prenijeti na djecu. Uglavnom su uspjeli, osim naravno, s Jamesom.

Patnje su se nastavile i u školskoj dobi. James nije volio školu, mrzio je bilo kakav oblik discipline. Problema je bilo jako puno. Ostala djeca Hunt nisu imali nikakvih, ali James je bio druga priča. Tek je s 11 godina objeručke prihvatio nečije instrukcije. Bile su to upute nekog farmera kako voziti traktor. Ubrzo se prebacio na obiteljski auto po dvorištu. James: ”Znao sam da ako me vide kako zavoj prolazim na dva kotača, brzo svemu biti kraj. Zato sam divljao jedino kad me nitko nije vidio.”

No, do vozačke dozvole je još bio dugački put. U školi je mario samo za sportske aktivnosti, a njegova snaga, izdržljivost, odlučnost i upornost dala mu je priliku za pokazati se. Počeo je s kriketom i bio jako uspješan. Nažalost, rano je počeo i s cigaretama. Roditelji se boje da je to bilo već s deset. Porok koji je trajao do kraja kratkog života. Veći je dio života bio na 40 cigareta dnevno. Ipak, bilo je i lijepih stvari. Odmalena je jako volio životinje, posebno ptice i brinio se o njima.

Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba.

James je već s 12 godina pokazivao naklonost prema djevojčicama. Simpatije su bile obostrane. Nešto što će i te kako obilježiti njegov život. Pet godina je proveo u koledžu Wellington koje nisu bile obilježene naukom nego svim mogućim sportskim aktivnostima. Njegova prva tinejdžerska ljubav je bila Taormina Rieck, nadimkom Ping. Počeli su hodati kad su oboje imali 15. Bili su zajedno nekoliko godina dok ona više nije mogla izdržati Jamesove nevjere. Djevojke su ga jako rano počele juriti.

Život je dobio na smislu kad je s 17 godina položio vozački ispit. Uvijek punim gasom, beskonačan je niz dogodovština s raznim obiteljskim automobilima. Kako su financije uvijek bile tanke, takvi su bili i auti. I kako to obično biva, jedan vikend s prijateljem koji se natjecao s Minijem u Silverstoneu, odredio je život Jamesa Hunta. Plan je bio da nakon Wellingtona studira medicinu, ali je James nakon prve posjete jednoj utrci odlučio biti profesionalni vozač.

Dao je ocu prijedlog da umjesto 5000 funti koliko bi ga stajalo njegovo studiranje medicine, odmah da 2500 za kupnju trkaćeg auta. Naravno da je prijedlog bio odbijen i jedini mu je izlaz bio pronaći posao i zaraditi kako bi se bavio sportom o kojem nije imao pojma.

Prvi mu je posao s 18 godina bila dostava sendviča iz lokalnog puba. Za to je dobijao 14 funti tjedno i odmah shvatio da će slaganje trkaćeg Minija potrajati. No, uspio je kupiti slupanog Minija i počeo ga pripremati. Radio je razne poslove, od prodaje sladoleda do konduktera u autobusu i potpuno zanemario život kakav su živjeli vršnjaci. Nikakav izlazak i trošak, sve samo za Minija. Normativ što se tiče cigareta sveden je na samo dvije dnevno.

Prva utrka je trebala biti u Snettertonu na početku ljeta 1967. Uspio je nekako dotegliti Minija do trkališta u društvu Ping i prijatelja, ali nije uspio startati. Suci su pronašli nekoliko nepravilnosti na autu, od istrošenih guma, izostanak suvozačevog sjedala, neispravan auspuh, ali najviše ih je smetao izostanak stakala, koja nisu bila spomenuta u pravilniku, a za koje James više nije imao novaca. Dvije godine velikih muka i ništa. James je plakao kao malo dijete.

Brzi povratak iz mrtvih

Roditeljska nada da će to biti i kraj trkaće karijere sina trajala je jako kratko. James je zaradio i za ta stakla i te godine bez nekog uspjeha vozio tri utrke. Uskoro je prodao Minija za 325 funti, a tjedno je u telefonskoj kompaniji zarađivao 20. Imao je veliku sreću što je Ford za mlade vozače predvidio jako popularnu šemu po kojoj su za 345 funti odmah i 30 mjesečno dobijali na leasing male bolide Formule Ford 1600, slično i za motor. Formula Ford je bila zamišljena da vozački talent bude odlučujući faktor. Svi su imali iste aute, ali ipak, neki su imali više novaca za fino podešavanje motora te za češću promjenu guma. James nije, ali se zahvaljujući agresivnosti i sposobnosti vrlo brzo probio među vodeće.

Prva je pobjeda stigla u Lydden Hillu, a u Brands Hatchu je postavio rekord kruga. Da bi napredovao, prijeko je bio potreban sponzor, ali njihova vrata su najčešće bila zatvorena. Ipak, James je bio jako uporan u povlačenju ljudi za rukav i konačno mu je uspjelo dobiti manje sponzorstvo od firme Hughes of Beaconsfied, dilera automobilima te, iz istog posla, Gowrings of Reading koji mu je za 1969. kupio bolid Merlyn Mk 11A.

Do sredine te godine, James je imao više od 40 utrka ”u nogama”, bezbroj sudara (zbog kojih je dobio nadimak Hunt the Shunt), ali i dvije pobjede. Vrijeme je bilo za prelazak u višu kategoriju, a to je bila Formula 3. Uspio je kupiti stari Brabham BT21 s tri godine starim motorom. U 1969. godini je vozio 12 utrka u toj kategoriji i već se tu susreo s imenima kao što su Emerson Fittipaldi, Ronnie Peterson, Jacques Laffite, Jean-Pierre Jarier. Jednom je i pobijedio, i to u Brands Hatchu te na kraju godine zavrijedio treće mjesto u redoslijedu mladih vozača koji obećavaju, a koje je nagradio Kraljevski automobilistički klub.

Tako su se pred sezonu 1970. otvorila neka vrata, ali i dalje je to sve bilo na granici financijske agonije. Kalendar Formule 3 je za tu godinu sadržavao 60-ak utrka od Finske do Maroka. James se priključio koloniji vozača koji su kao ciganske čerge putovale po Europi i utrkivali se. Spavao je u šatoru, jeo u jeftinim restoranima. U francuskom Pauu, u Pirinejima, James se našao na dnu dna. Nekoliko puta je pokupio ogradu tokom vikenda i propala je svaka nada za novac od nagrada za najbolje. Na nju je jako računao da bi se mogao vratiti kući.

Da stvar bude gora, netko mu je ukrao benzin iz auta s kojim se planirao vratiti na Otok. Nije bilo druge nego uzeti kanistar u ruke i sam poći u krađu benzina. Na veliko iznenađenje, otkrio je da francuski auti uglavnom imaju zaključane spremnike za gorivo. U mraku i na koljenima uspio je naći auto koji to nije imao i tako došao do nekog benzina. “Stigao sam do Le Havrea nakon dva dana bez hrane. Iskrcavši se, posudio sam neki novac i stopirao doma.”, kazao se James.

Proboj kroz kategorije

Na sljedeće dvije utrke osvojio je četvrta mjesta pa se financijska situacija malo poboljšala. Te je godine pobijedio u francuskom Rouenu i belgijskom Zolderu. Sreo je Johna Hogana koji će kasnije postati šef marketinga ”Marlbora”, a sada je bio u nekoj maloj agenciji: “Prvo što mi je rekao da će biti svjetski prvak 1974. Dakle, promašio je za dvije godine. No, nikada nisam sreo nekoga tko je bio toliko siguran u sebe.”, kaže Hogan koji mu je tada našao malo sponzorstvo od Coca-Cole.

Dok su Peterson, Lauda i ostale brze kolege sljedeće godine otišle prema Formuli 2, čak i 1, James je morao ostati u trojci. Njegov prijatelj Niki Lauda je dobio kredit od austrijske banke i platio svoje mjesto u relativno prominentnom Marchu za F2 i F1. Huntu je relativno dobro išlo u 1971. jer je pobijedio u četiri utrke, a godinu kasnije je debitirao u Formuli 2. No, prije toga je prošao pakleni put s Marchom F3 koji je bio loš auto. U Marchu je suvlasnik bio i odvjetnik Max Mosley koji će kasnije postati i predsjednik međunarodnog automobilističkog saveza (FIA). Kad je ponestalo novaca, Mosley se pokušao riješiti Hunta, a Ford Njemačka nudio je lijepu svotu ako u Jamesovo sjedalo stave mladog Nijemca Jochena Massa.

Prelomilo se u Monte Carlu gdje je James uzalud čekao na svoj auto koji je stigao tek kasno navečer u petak, nakon prvih kvalifikacija. Vozač kamiona, a ujedno i jedini mehaničar, bio je jako umoran od puta s Otoka i nije bio u stanju pripremiti auto te otišao spavati. Zadnje kvalifikacije bile su rano ujutro u subotu i očajni James je pristao voziti za suparničku momčad. Mosley je to jedva dočekao i otpustio Hunta usred sezone.

Sudbina je htjela da je jedna mala engleska momčad bila u potrazi za vozačem. Bio je to Hesketh, Thomasa Alexandra, trećeg barona od Hesketha koji je u dobi od samo 22 godine, naslijedio velike novce i trošio ih na razne načine. Bio je i član Doma lordova, radio u Los Angelesu, posjedovao Jet Ranger helikopter, Porsche Carreru RS, SSK Mercedes i Rolls Royce Silver Shadow. Hesketh je tražio drugog vozača uz Bubblesa Horsleya koji je uz vozačke dužnosti obavljao i menadžerske poslove za momčad.

Početak jednog divnog prijateljstva

Ono što je svih tih godina bilo dominantno kod Jamesa su lijepe žene koje je često mijenjao. Svake je večeri visio u londonskom trokutu Earl’s Court – King’s Road – Fulham road. Visoka figura, duga plava kosa, po zanimanju trkač, brzo je postao ”toast of the town”. Za barom je uvijek vodio glavnu riječ. Imao je auru pop zvijezde. Hesketh, Horsley i James su vrlo brzo pronašli zajednički jezik.

Na početku 1973. godine, Hesketh je objavio da će James voziti F2 i debitirati u F1, sve s iznajmljenim autima tvornice/momčadi Surtees. Trkaća zajednica je objavu dočekala s dosta skepse. Lord je odlučio da auti budu potpuno bijeli s crvenom, bijelom i plavom trakom koje su predstavljale Union Jacka i bez ijednog sponzora. Mehaničari i ostali članovi momčadi bili su u majicama američkih igrača footballa s velikim slovima nadimaka na leđima. Tako je James postao “Superstar”, lord “Le Patron”, mehaničari “Ferrer”, “Rabbit”..

Na prvu utrku ’73. u Mallory Park, Heskethova je momčad stigla helikopterima i limuzinama uz batlere koji su za goste posluživali šampanjac i kavijar. James je jako dobro plivao između svojih obveza na stazi i u boksu te izrazite društvene aktivnosti u Heskethovom šatoru. “Više novca nego pameti”, bili su komentari sa strane. Nažalost, James je u utrci odustao nakon što mu je otpao kotač.

Tjedan kasnije James je debitirao u Formuli 1 i to na Brands Hatchu u “Race of Champions” koja se nije bodovala na svjetsko prvenstvo. U Surteesu T59B, James se dobro kvalificirao. Bio je 13. od 29 vozača. U utrci, pred 45 tisuća gledatelja, bio je sjajan i osvojio treće mjesto. U nastavku prvenstva F2, nije bio tako dobar pa su lord Bubbles i James odlučili da ako se već toliko gnjave, neka to bude onda u Formuli 1.

Sudbina je htjela da prva utrka u Svjetskom prvenstvu Formule 1 za Hesketh bude u Monte Carlu. Lord je u monegaškoj luci usidrio ogromni ”Southern Breeze” na koji je slijetao helikopter dovodeći goste s aerodroma u Nici. U boksove je Hesketh postavio novokupljenog Marcha o kojem se brinuo novi glavni dizajner dr. Harvey Postlethwaite koji je prešao iz Marcha s velikom reputacijom. Mnogi su se čudili kako se odlučio za momčad sumnjivih kvaliteta. “Jednostavno, napili su me…”, odgovarao je Dr Harvey koji je kasnije konstruirao za Tyrrell, a poslije i Ferrari.