Mračne tajne današnjih korporacija o saradnji s nacistima !!!

Zločine nacizma mnogi smatraju najgorima u modernoj povijesti iako je, nažalost, konkurencija prilično velika. Danas je lako osuditi sve one koji su prije Drugog svjetskog rata surađivali s nacistima, ali to je samo naknadna pamet.

Piše: Branimir Perković/Index.hr

Činjenica je da su s nacističkim režimom surađivale i sklapale sporazume mnoge države, pa čak i nakon što su Hitlerovi planovi za osvajanje Europe postali očiti. Vjerojatno je najpoznatiji sporazum Ribbentrop-Molotov, pakt o nenapadanju i podjeli istočne Europe između nacističke Njemačke i SSSR-a.

Britansko Carstvo i Francuska davali su velike ustupke Hitleru tzv. politikom popuštanja, primjerice Münchenskim sporazumom, kojim je Njemačkoj dopušteno okupiranje dijelova Čehoslovačke. Britanski premijer Neville Chamberlain izjavio je nakon potpisivanja tog sporazuma u Londonu da ga smatra garancijom “mira u naše vrijeme”.

Kao i države, razne kompanije surađivale su i poslovale s nacistima i prije i tijekom rata. Također, neke kompanije koje su osnovali nacisti postoje i danas, neke marke proizvoda koje su osmišljene za potrebe nacističke Njemačke i danas su popularne, neke korporacije nastavile su poslovati u Njemačkoj dok je trajao rat, a ima i primjera prisilnog rada.

Ford, General Motors (GM) i “arsenal nacizma”

General Motors (GM) i Ford sinonim su za automobilsku industriju SAD-a dulje od sto godina. Natjecanje između tih dviju kompanija ‘20-ih i ‘30-ih godina prošlog stoljeća jedna je od važnijih epizoda u povijesti korporativizma.

Antisemitizam Henryja Forda bio je toliko velik da je napisao knjigu Međunarodni Židov, koja je istaknuta na suđenju u Nürnbergu kao inspiracija za mnoge mlade naciste. Čak je spomenut u knjizi Mein Kampf, a dobitnik je nacističkog odličja Velikog Križa Njemačkog Orla.

Od 1929. GM kupuje 80 posto udjela u Opelu, koji je tada dominirao europskim tržištem, a ostalih 20 posto kupio je 1931. Ford je imao tvornice u Berlinu i Kölnu. Tvornice GM-a i Forda u nacističkoj Njemačkoj brzo su se prebacile na vojnu proizvodnju, prema povijesnim izvorima, uz više nego prešutno odobrenje.

No za razliku od kompanija kao što su Volkswagen, BMW, Krupp i Daimler Benz, Siemens i Bosch su nakon Drugog svjetskog rata prozvani i kažnjeni zbog robovskog rada. Štoviše, SAD je GM-u isplatio milijarde dolara zbog štete koju je kompanija pretrpjela tijekom savezničkog bombardiranja Njemačke.

Dok su tvornice GM-a i Forda u SAD-u proizvodile “arsenal demokracije”, u Njemačkoj su proizvodile “arsenal nacizma”. Čak i nakon što je SAD formalno objavio rat, nastavljena je suradnja između središnjica GM-a i Forda te njihovih podružnica u nacističkoj Njemačkoj.

Coca-Cola je bila jako popularna u Njemačkoj prije Drugog svjetskog rata, Fanta je stvorena isključivo za tržište nacističke Njemačke

Coca-Cola je prvu tvornicu u Njemačkoj otvorila 1929., prije dolaska Hitlera na vlast. ‘30-ih godina popularnost tog gaziranog pića ondje je brzo porasla, na 4 milijuna gajbi prije početka Drugog svjetskog rata.

Iako je Coca-Cola u ostatku svijeta marketinški igrala na priču “velikog američkog pića”, u Njemačkoj se kompanija germanizirala povezavši se s njemačkim narodom, pa čak i s nacističkom strankom.

No zbog trgovinske blokade za vrijeme rata Coca-Cola se više nije mogla proizvoditi u Njemačkoj, a zadnje primjerke čuvalo se za ranjene njemačke vojnike u bolnicama.

Da bi podružnica opstala za vrijeme rata, direktor Max Keith stvorio je piće s voćnim okusom napravljeno od otpadaka jabuka, preostalih nakon prešanja jabukovače, i sirutke, nusproizvoda proizvodnje sira. Napitak je dobio ime Fanta, skraćeno od njemačke riječi “fantastich”.

Tako je Coca-Cola kao kompanija u ratu sudjelovala na dvije strane – s originalnim pićem koje je bilo toliko popularno da su male punionice pratile napredovanje američke vojske i novim pićem koje se uspješno prodavalo građanima nacističke Njemačke za vrijeme rata.

Sam Max Keith nikad nije službeno ušao u nacističku stranku, ali na skupovima i govorima nacista pojavljivale su se reklame Coca-Cole, a kasnije Fante.

IBM je bio važan za nacističko prebrojavanje “nepoželjnih” i okupiranje drugih država

Njemačka podružnica američke korporacije IBM zvala se Dehomag i poslovala je još od sredine 20-ih, puno prije Hitlera. Nakon dolaska nacista na vlast ta suradnja nije prestala iako se u medijima SAD-a već bila pojavila vijest o masovnim progonima Židova i zatvaranju političkih protivnika.

Organizirani su i veliki prosvjedi na kojima je stanovništvo SAD-a tražilo bojkot nacističkog režima, kao 25. svibnja 1993. na Madison Square Gardenu. No IBM je svejedno odlučio poslovno surađivati s nacistima.

Iste godine nacistička vlast najavljuje novi potpis stanovništva, kojem je primarni cilj bio utvrditi točan broj “nepoželjnih” u tadašnjoj Njemačkoj. Dehomag, podružnica IBM-a, ponudio je nacistima svoje znanje i tehnologiju. Prva tvornica u blizini Berlina izgrađena je ulaganjem matične kompanije iz SAD-a.

Njemačka je ubrzo postala drugo najveće tržište za IBM, nakon SAD-a, a podružnica Dehomag praktički je pratila njemačku vojsku u ratnim osvajanjima. Naime, Nijemci su htjeli znati koliko ljudi i kojih etničkih pripadnosti živi na osvojenim područjima pa su provodili popise stanovništva, uvelike koristeći tehnologiju i ekspertizu podružnice IBM-a Dehomag.

Bilo je toliko puno posla da je u okupiranoj Poljskoj uspostavljena nova podružnica uz dozvolu središnjice u SAD-u. Strojevi IBM/Dehomaga bili su ključni za birokratski sustav nacizma, uključujući birokraciju koncentracijskih logora. 1949. kompanija Dehomag preimenovana je u IBM Deutschland.

Nisu samo švicarske banke pomagale nacistima

Hitleru bi financiranje nacističkog režima i rata bilo daleko teže da nije imao široku pomoć banaka. U tome su prednjačile banke iz Švicarske, koja je bila neutralna, ali i iz savezničkih zemalja poput Britanije, Kanade i SAD-a.

Kada je njemačka vojska umarširala u Prag 1939., brzo su se zaputili prema središnjoj banci Čehoslovačke. Službenicima banke je naređeno da pošalju zahtjev u London, gdje se čuvalo zlato središnje banke, za transferom 20 tona zlata s računa Čehoslovačke u Banci za međunarodna poravnanja na račun središnje banke Njemačke Reichsbank.

Švicarske banke su tijekom cijelog rata i okupiranja dijelova Europe nacističkim vlastima pomagale u “pranju” ukradenog bogatstva, ne samo novca židovskih te političkih zatvorenika nego i zlata ukradenog iz središnjih banaka okupiranih država. Nacistička Njemačka je tako financirala značajan dio troškova ratnog stroja.

Američki FED i središnja banka Kanade su također sudjelovali u lancu prijenosa zlata i novca, od nacista preko švicarskih banaka, FED-a i središnje banke Kanade te banaka neutralnog Portugala. Nije se radilo o fizičkom prijenosu zlata nego o dokumentima kojima se prenosilo vlasništvo nad zalihama zlata.

Ni FED ni središnja banka Kanade ne negiraju da je dolazilo do takvih transakcija prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Većina toga nije vraćena pravim vlasnicima, jer je skrivanje traga novca bilo i cilj takvog “pranja novca”.

Nacističke čokolade je proizvodio Nestle, a juhe Maggi

Prehrambeni div Nestle je početkom 2000. platio 25 milijuna švicarskih franaka (oko 14.5 milijuna dolara u to vrijeme) u nagodbi sa židovskim organizacijama i organizacijama žrtvi Holokausta. “Sigurno je, ili se može pretpostaviti, da su neke kompanije Nestle Grupe koje su bile aktivne u zemljama pod kontrolom nacionalsocijalističkog (nacističkog) režima prakticirale prisilni rad”, pisalo je u tadašnjem priopćenju.

Neke od kompanija sastavnica Nestle Grupe su prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata koristile prisilni rad zatvorenika iz koncentracijskih logora. Posebno se to odnosi na kompaniju Maggi, čija je podružnica u Berlinu dobila od nacističkih vlasti priznanje kao “Model kompanije po nacional-socijalizmu” i “Arijevske kompanije”. Ugovorila je brojne poslove za opskrbu njemačke vojske. Nestle je preuzeo Maggi 1947.

Nevezano za Maggi, Nestle je imao ugovor s njemačkom vojskom za opskrbu čokoladom i široko koristio prisilni rat u svojim tvornicama koje su se nalazile izvan Švicarske. Nestle je bila uspješna kompanija puno prije nacista, nije ovisila o tim poslovima, ali to ne umanjuje odgovornost za korištenje prisilnog rada.

Većina poznatih njemačkih kompanija proizvodila je oružje za naciste i koristila prisilni rad

Većina danas poznatih njemačkih kompanija proizvodila je oružja za nacističku Njemačku, što je razumljivo. Pitanje je koliko su na to prisiljene, a koliko ih je to radilo svojevoljno. Neke, poput Volkswagena, osnovali su sami nacisti.

Siemens, BMW, Zeiss, Krupp (danas ThyssenKrupp), Mercedes-Benz, Miele, Porsche, Rheinmetall i brojne druge ne samo da su proizvodile oružje za nacistički ratni stroj nego su koristile i prisilnu radnu snagu; političke zatvorenike, zatočene u koncentracijskim logorima, Židove, Poljake, Čehe, Hrvate, Srbe itd.

Tek su se desetljećima nakon završetka rata počele javno ispričavati. Kompanija Hugo Boss, koja je opskrbljivala naciste uniformama, ispričala se zbog zlostavljanja prisilnih radnika. Isto je napravila farmaceutska kompanija Bayer, a BMW je tek 2016. izrazio “duboko žaljenje” zbog stvari koje je kompanija radila tijekom Drugog svjetskog rata, a što je osim prisilnog rada uključivalo eksperimentiranje nad zatvorenicima koncentracijskih logora.

Daimler-Benz (danas Mercedes-Benz) je 1988. isplatio 12 milijuna dolara (u današnjoj vrijednosti oko 32 milijuna) radnicima i obiteljima radnika koji su bili na prisilnom radu u toj kompaniji tijekom rata. Siemens i Volkswagen su tek krajem 90-ih pod prijetnjom masovnih tužbi odlučili isplatiti višemilijunsku odštetu žrtvama.

Mnogi pojedinci su se obogatili za vrijeme rata i to bogatstvo im nikada nije oduzeto

Pitanje odgovornosti današnjih kompanija za stvari koje su te kompanije radile u Drugom svjetskom ratu ili drugim ratovima, pod vodstvom drugih ljudi i često pod prisilom državnih vlasti, komplicirano je. Treba li tražiti promjenu imena neke kompanije koja je postojala desetljećima prije Drugog svjetskog rata ili je dovoljno samo izražavanje žaljenja uz simboličnu financijsku kompenzaciju.

Kompanije imaju vlastitu pravnu osobnost, ali njih u suštini čine ljudi koji njima upravljaju i u njima rade. Što bi uopće popravila promjena imena? Iste tvornice u kojima su se događali zločini za vrijeme rata su postojale prije njega i nakon njega. Treba li same tvornice srušiti?

Jugoslavija je na ime ratnih reparacija dobila 36 milijardi dolara (po tadašnjem tečaju dolara) vrijednosti industrijske opreme koja je uzeta iz industrijskih postrojenja Njemačke, tj. kojom se doslovno izrađivalo oružje za nacistički ratni stroj, na kojem je radila prisilna radna snaga, i dobar dio koje je zapravo napravila prisilna radna snaga.

Teško je odrediti granice odgovornosti modernih kompanija za nešto što se radilo pod njihovim imenom u Drugom svjetskom ratu. Ali je činjenica da većina pojedinaca koji su se obogatili poslovnom suradnjom s nacistima nikada nisu vidjeli sud niti im je bogatstvo oduzeto nakon rata. Dapače, mnogi su stekli početni kapital poslovnom suradnjom s nacistima, koja je uključivala prisilni rad (i gore od toga), a nakon rata ga uvećali.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *