MAME KOJIMA JE TRČANJE DONIJELO BOLJU FORMU I BROJNA POZITIVNA ISKUSTVA

BLAŽENKA I ALEKSANDRA POČELE OD HOBIJA A STIGLE  DO POLUMARATONA

Sa majčinstvom dolaze mnogobrojne radosti, ali ono što na rasporedu većine majki fali je vrijeme za odmor ili neki hobi. Blaženka Cuca i Aleksandra Vukelić, dvije mame iz Banjaluke su za naš portal podijelile priču o tome kako su one ipak uspjele pronaći vremena za trčanje koje im je za kratk period pomoglo da se vrate u formu i dožive brojna pozitivna iskustva. Kako navode ove dame i njima je trebalo vremena da kućnim poslovima „daju otkaz“ na par sati kako bi se posvetile sebi, ali su sada srećne što su tako odlučile. One spadaju u grupu onih žena koje su borbene, pa njihov hobi nije mogao ostati samo obična rekreacija, jer su trening „ubrzale“ i stigle do polumaratona.

Aleksandrina priča počinje tako što je zbog nemogućnosti pronalaska posla u struci, odlučila napraviti neku promjenu koja bi joj pomogla da bude raspoloženija i aktivnija. – Kao majka dvoje male djece, godinama se nisam stizala posvetiti sebi. Kao profesor srpskog jezika, bez stalnog zaposlenja, a na stalnom rubu egzistencije, nisam ni imala volje razmišljati o nekom hobiju. U jednom trenutku beznađa, ove zime, opet bez posla, naravno, i bez svjetla na kraju tunela, slučajno na Facebooku naletjeh na članak škole trčanja i na njihov poziv na učlanjenje. Tog trenutka, lampica se upalila i mahinalno sam se prijavila, prepričava nam Aleksandra kako je došla na ideju da se odluči za ovaj sport.  A baš ta odluka joj je kaže donijela mnogo pozitivnih trenutaka.

– Kako volim osjećaj pripadnosti istomišljenicima, tu sam srela ljude sličnog stava i energije. Uglavnom, po pitanju atletike, svi smo bili početnici bez velikih očekivanja. Polumaraton nam se činio tek neostvarivim snom. Ne propuštajući treninge po kiši, snijegu, niskim i visokim temperaturama, neosjetno smo napredovali, a kilometri su se nizali… S nevjericom smo ih gazili. Nekad s lakoćom, a nekad mučno, ali smo svi napredovali i svi smo nakon četiri mjeseca redovnog treninga istrčali taj famozni polumaraton, polozivši time “diplomski” u našoj maloj školici (i nastavili trenirati).  Paralelno s treninzima i život mi je dobio novi smisao. Počela sam planinariti i pomalo se baviti biciklizmom, uključujući i djecu, koliko je to moguće, kaže Aleksandra ističući kroz sve navedeno koliko je važno da budemo istrajni u bilo čemu što radimo, pa i u hobiju.


– Trčanje je učinilo da se radujem činjenici da sam baš ja pozitivan primjer svojoj djeci, da se krećem u krugu nevjerovatno pozitivnih ljudi koji pune baterije i da, što više energije trošim, to je više imam! Na ovaj hobi me, u jednom trenutku, muka nagnala, a ljubav prema kraljici svih sportova, zadržala.
Jedino što je kaže Aleksandra kroz osmijeh još uvijek nepromjenjeno je situacija sa poslom, ali se nada da će i ta priča krenuti na bolje.

 

“Sve se može kad se hoće” – nije samo fraza. U to se uvjerila i Blaženka Cuca iz Banjaluke, majka petogodišnjeg Pavla i trogodišnjeg Jovana. Priča kako je, inspirisana prošlogodišnjim Banjalučkim polumataronom, odlučila da ove godine bude jedan od učesnika. – Cio život sam voljela sport, ali se, osim vožnje bicikla i par neslavnih odlazaka na fitnes, ni u čemu nisam okušala. Ovoga puta odlučila sam da pokušam i uspijem. Kupujem patike za trčanje i idem na trening, prije posla, poslije posla, nedjeljom u ranu zoru… Po kiši, snijegu, nema izgovora. I bilo je tako. Nakon tri i po mjeseca pripreme uspjela sam da istrčim 21 kilometar, ali nije na tome stalo. Shvatila sam da je ljepota bavljenja sportom u druženju, radu na sebi, pa i u tim bolnim upalama mišića koje ti potvrđuju da si se potrudio više nego ranije, navodi Blaženka. Srećna je, kaže, što je nedavno sa saborcima iz “Trk” škole trčanja, koji minut brže nego u Banjaluci, istrčala polumaraton u Tuzli. -Već željno iščekujem nove trke, bar još jedan polumaratona ove godine. Shvatila sam da je trčanje pravi izbor jer, pored toga što ne zahtijeva nikakve posebne napore oko savladavanja tehnike, omogućava ljudima svih generacija da u kratkom roku od početnika dođu do ‘boraca’ za medalju, dodaje ona.

Ono što je takođe bitno spomenuti uz sve navedeno kroz priču naših sagovornica, je i to da trčanje može  biti odličan izbor ne samo za mame, nego i djecu jer ipak spada u sport koji ne zahtijeva prevelika ulaganja u opremu i treninge.

 

Novosti plus

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.