Ko vidi lice Tvrtka….

I tako je u naš lijepi, predizborni grad stigao još jedan spomenik. Stižu oni u seriji, kao da ih proizvode Kinezi. Građane niko ne pita ko je dio njihove istorije, koga bi voljeli vidjeti kao spomenik. No, nije to samo bahatost sadašnjih lokalnih vlasti, ogrezlih u samoljublje i ličnu svepamet, okruženih, u najmanju ruku ljudima opskurnih znanja i vještina. Skoro pa tako je bilo i sa bivšima, koji su znali donijeti spomenik, i reći- eto ga, on je naša istorija.

Samo su manje zelenih površina pretvarali u betonske parkove, i stavljali manje spomenika. I daleko manje se bavili populizmom. Možda su zato i otišli svojim putem, jer danas očigledno ljudima populizam treba kao hljeb nasušni, dok od drveta ne vide šumu.

I dok odzvanjaju trećine, simbioze, dok od Kupusišta postaje Betonište, ide sve kako treba. Beton gdje treba, zgrada gdje treba, “park” gdje treba. Ne građanima, ali gdje treba.

Lice Tvrtka, ali i konja je sakriveno najlonom za krečenje, valjda da se ne rasprši predizborna čarolija, dok se na pompezan način uz vatromet i osmijehe, skine svečano crveno platno i slavodobitno ne uslikaju blještavi princ od Banjaluke i kontesa od Vrbasa, i ađutanti, dvorska kamarila, i još poneki koji u tom trenutku sriču poruku sa displeja, dok broje cifre.

Jasno je da je lice jahača skriveno, ali zašto konja? Jer, jahači se mijenjaju, ali konji ostaju isti. Prepoznatljivi.

I da, onaj naslov je replika iz domaćeg filma, znamo svi kojega.

Ko vidi lice Tvrtka prije nego princ od Banjaluke snimi razdragane poglede i osmijehe dovedenih aplaudera…

Znate već nastavak.

Nažalost, mukama se ne vidi kraj.

izvor : Banjaluka.com