Iako je potomak jednog od naših najslavnijih i najmisterioznijih vojskovođa,o Đorđu se malo zna. Pored toga što živi u Francuskoj, mediji skoro da ne izvještavaju o životu Mišićevih nasljednika. Ipak, za “Novosti” je Đorđe prije godinu dana ispričao svoju životnu priču.

“Moj otac Svetozar Stojanac je bio oficir kraljevske vojske. Bio je među Srbima iz Dalmacije koji su, pod terorom Hrvata, već tada, prešli u Srbiju. Rat ga je zatekao u Beogradu, a onda je premešten u Valjevo. Bio je u Nedićevoj poljskoj državnoj straži. Kada su komunisti ušli u Valjevo, proglasili su ga za državnog neprijatelja, odveli negde i streljali. Nikada nam nisu dozvolili da saznamo gde je njegov grob, pa svom ocu ne mogu ni sveću da zapalim. Gladovali smo. Preživeli smo samo zahvaljujući sestri moga oca Bojani Petrović koja je živela u selu Draginje, po imenu kraljice Drage, između Koceljeve i Vladimiraca. Džaba nam je bilo to što smo porodica vojvode Živojina Mišića”, priča Đorđe.

Početkom šezdesetih pritisak je popustio, pa je Đorđe Stojanac upisao DIF, radio preko studentske zadruge, a onda, sa 23 godine, početkom novembra 1966, odlučio da i on pođe u tu Francusku.

“Bilo je to još vreme De Gola. Krenuo sam sa dva drugara. Bili smo članovi studentskog orkestra, a ja sam svirao gitaru. Električni uređaji su u ono vreme bili misaona imenica. Padne nam na pamet da zbog toga odemo u Pariz. I tako sam ostao. Imao sam afinitet, znao sam francuski još pre nego što sam krenuo u školu. U mojoj familiji svi su govorili francuski”, prisjeća se on.

Pokušao je da se zaposli u svojoj struci, kao profesor fiskulture, ali nije mogao da radi u državnim školama, pa je s prijateljima krenuo na moleraj. Radio je i kao fizioterapeut, taksista, ali se ponovo vratio krečenju. Osnovao je i svoju firmu devedesetih. U penziju je otišao prije deset godina i od tada je često na relaciji Srbija – Franucska.