KAKVA JE BILA JEDNA OD NAJVEĆIH ZVIJEZDA 20. STOLJEĆA !
“Pobjede me oslobađaju, a porazi uništavaju”.
INDEX SPORT u suradnji s Yugopapirom prisjeća se Ingemara Stenmarka, jednog od najpoznatijih i najuspješnijih alpskih skijaša u povijesti koji na današnji dan slavi 62. rođendan. O liku i djelu Ingemara Stenmarka dovoljno govori što su ga Šveđani izabrali za najboljeg švedskog sportaša svih vremena.
“18. ožujak 1978: Ingemara Stenmarka, skijaškog fenomena, nazivaju ‘Gretom Garbo skijanja’ zbog njegove šutljivosti i zagonetnosti; ne voli novinare, ne voli razgovore, ne voli se fotografirati, doima se ravnodušnim za sve što nije njegova osnovna preokupacija.
No, naši suradnici Vilko Luncer i Vlado Duić ipak su uspjeli s njime uspostaviti kontakt na zadnjoj utrci za Svjetski kup u veleslalomu, koji je potkraj ožujka održan u švicarskome zimovalištu Arosa. Kakav je Ingemar Stenmark bez skija?
“Skini skije, Ingemar. Tako. Postavi ih da se vide oznake na njima. To je važno, znaš. Sretan rođendan, Ingemar. Izvrsna vožnja danas. Bravo. To će biti vlastiti rođendanski poklon, ha, ha, ha. Jedan autogram, Ingemar. Da, ovdje. Hvala Ingemar, fotoreporteri čekaju. Okreni se. Nasmij se, Ingemar. Veselo, veselo. Ti si pobjednik. Još jedna slika. Ne zaboravi podići skije. Odlično…”
Usred svih tih ljudi, njihove buke, pitanja i neumjerenosti, usred mentalnog nasilja nad njim, usamljen stoji mladi princ. Slavni pobjednik, Ingemar Stenmark, 22 godine na današnji dan, u subotu 18. ožujka 1978, seoski momak iz Tärnabyja (760 stanovnika) na dalekom sjeveru Švedske, 120 kilometara udaljenom od Sjevernoga pola.
Na licu pravilnih crta, posutom sunčanim pjegama, zaledio se smiješak za koji bi se gotovo moglo kazati da je srdačan kad ne bi bio tako ravnodušan. Zelene oči ne gledaju ni u koga; ništa se iz tih očiju ne može pročitati – osim nesigurnosti, neke bojazni, čežnje da ga svi ti ljudi puste na miru.
Ingemar Stenmark, skijaški fenomen, najpopularniji Šveđanin današnjice. Idol milijuna ljudi, mass-medijski simbol pobjeda i uspjeha, živi u svojemu svijetu. Pa, koji je taj njegov svijet?
Zar nije ovaj tu, u podnožju bijelog trkališta za veleslalom u švicarskom zimovalištu Arosa, mondenom alpskom gnijezdu gdje se za skupe novce uvelike skija i potkraj ožujka, gdje se kupuje bakrena boja lica i gleda skijaše na zadnjoj stanici njihova Svjetskoga kupa, čije je izdanje 1977/78.
Ingemar Stenmark odavno već ugrabio za se, sa šest uzastopnih pobjeda i 150 bodova koje nijedan od njegovih takmaca više ne može dostići. NI Phil Mahre, ni Heini Hemmi, ni Andreas Wanzel, nitko.
Stenmark stoji na vrhu. Sam.
Ovaj svijet ovdje obožava, ali i muči Ingemara, a on mu, na svoj način, uzvraća. Briljantnim skijanjem koje je više umjetnička perfekcija nego sportski domašaj. Tim osmijehom sfinge i šutnjom.
Sve je to očaravajuće, zabavno i – djetinjasto, na neki način.
Ako je Muhammad Ali najbrbljaviji sportski as svijeta, “velika usta”, onda je Ingemar Stenmark najšutljiviji i najzagonetniji. Zovu ga i “Greta Garbo skijanja”.
On ne mari za nadimke. Ne voli novinare. Kaže da čita samo neke članke, ni stoti dio onoga što se o njemu svakodnevno piše. Većina ga i onako ne zanima. Reporteri, a ovdje ih je bilo oko tri stotine, uvijek postavljaju ista pitanja. Kaže da su to glupa pitanja; na njih nema odgovora i čemu sve to, uostalom …
Kažemo Ingemaru da smo potegli od Zagreba do Arose da bismo razgovarali s njime za Start”. Sad smo gore, u hotelu “Pörtschli”, visoko u brdima gdje je odsjela malobrojna momčad Švedske i naši ljudi iz “Elana”, na čijim skijama Ingemar juri od šesnaeste godine i kojima je ostao vjeran sve do danas, kad nitko više ne sumnja u to da je momak iz Tärnabyja najbolji alpski skijaš svih vremena.
To što dolazimo iz Jugoslavije, za Stenmarka ne znači ništa. U međuvremenu se okupao i presvukao. Vrijeme je ručku. Mladić sjedi u skupini švedskih skijaških funkcionara i novinara. Kovrčava kosa boje pijeska. Bijela jednostavna majica.
Duge, snažne noge u skijaškim hlačama ispružene daleko od stola. Kad nas ugleda i čuje našu želju, Stenmark se mijenja. Zatvara se, koči, tiho i nevoljko izgovara riječi na tečnom engleskom jeziku:
– Ne, ne sada. Slikajte me sutra na stazi… Dođite u nedjelju na konferenciju za štampu, tada ću odgovarati… Pitajte mojega trenera Tornyja Svenssona ili Hermanna Noglera. Oni će vam sve reći.
Kolega Vlado Duić moli šampiona da zajedno trenutak izađemo na terasu, ispred hotela. Sunce je, lijep je dan, napravit će dobre snimke. Stenmark se ne miče. Kao da nas ne čuje. Izvlačim zadnji adut, spreman za slučaj potpunog odbijanja:
“Znate, Ingemar, mi smo prijatelji gospodina Dolfe Vojska, direktora “Elana”. On nam je obećao ovaj razgovor s vama. Eto, došli smo do Arose da bismo pisali o vama. Nećete nas valjda pustiti da odemo praznih ruku…”
Kao da se smiješak na bljedoputu licu mladića, u čijim žilama teče i laponska krv, ipak malo pomakao, izmijenio:
– Taj članak, to je vaš problem, nije moj. A gospodin Vojsk još nije stigao. Dođite večeras ponovo, u sedam, bit ću ovdje.
izvor : Index.hr
