Kako su štandovi s knjigama uz Seinu postali simbol Pariza !!!

Ako ćemo govoriti o komercijalnim simbolima Pariza, Eiffelov toranj i Louvre će zauvijek zauzeti prva dva mjesta na ljestvici. No, ljepote ovog Grada Svijetla vidjet ćete na svakom koraku.

Neobični , jedinstveni sadržaji raspršeni po gradu, zapisali su se u povijest i tako postali simboli Pariza. Oni što su slikari na Mont Marteu, to su prodavači knjiga uz rijeku Seinu pored veličanstvenog mosta Pont Neuf. 

Ovaj most je poznata turistička atrakcija, a to su postali i mali štandovi na kojima možete kupiti razne knjige, časopise, novine, stripove i ostali tiskani sadržaj. Oni su, bez sumnje, jedno od najslikovitijih, ali često zanemarenih obilježja grada. U čemu leži posebnost ovih štandova?

Pont Neuf i početak štandova s rabljenim knjigama

Parižani ove štandove znaju pod imenom „bouquiniste”, a pojam se odnosi na prodavače polovnih knjiga. Tako je sve i počelo. Izumom štamparske mašine 1450. godine prodavači knjiga, ti mali lutajući trgovci, počeli su zauzimati obale Seine kako bi prodavali svoje knjige, često polovne. Rašireni po zemlji ili na improviziranim stolovima, korišteni su svi načini za izlaganje svoje robe.

A zatim je početkom 17. vijeka, tačnije 1606., rođen Pont Neuf, izvanredan most koji će stoljećima biti srce glavnoga grada. Zašto je Pont Neuf igrao važnu ulogu za prodavače? Tadašnji mostovi nisu bili samo mostovi, već su služili kao vrhunska nekretnina za stanovanje i razne butike. Stari mostovi bili su napravljeni od drva pa su se zbog nagomilavanje stanova i trgovina svi urušili. Pont Neuf je bio jedinstven – jedan od rijetkih mostova bez stambenih objekata i trgovina. Tako su se upravo kod ovoga mosta prodavači skupljali i izlagali knjige i razne novinee na štandovima.

Upravo te knjige, novine i ostali sadržaj prodavan je bez kontrole vlasti pa su prodavači uživali veliki uspjeh. To se ne sviđa gradskoj eliti, kao ni prijestolnim knjižarama koje su se bojale da će izgubiti svoje klijente i kraljevski status. Nakon duge borbe s vlastima, prodavači na štandovima su napokon dobili službeno dopuštenje postavši knjižari kakve poznajemo danas. Popularnost su stekli pod Napoleonom I., koji je proširio njihove prodajne zone, učinivši ih središtem gradskih intelektualaca.

Tokom godina, broj prodavača knjiga je nastavio rasti: 1892. bilo ih je 156, popevši se na 200 1900. tokom Svjetske izložbe i 240 1991. Godine 1930. dužina njihovih štandova standardizirana je na 8 metara. Danas posjetitelji mogu razgledati 3 kilometra knjiga, starih i novih, grafika, poštanskih markica i raznih časopisa, a sve reguliše Grad Pariz.

Zašto su „bouquinistes” štandovi s knjigama važna kulturološka znamenitost?

Čak i u teškim vremenima, štandovi su igrali ključnu ulogu u osiguravanju pristupa književnosti. Tokom Francuske revolucije samo je nekoliko odabranih novina i brošura bilo javno dostupno, pa su oni koji su razmišljali o književnosti utapali svoju žeđ za čitanjem i skupljanjem antiknih knjiga tako što su posjetili njihove ljupke knjižare na otvorenom.

Grad Pariz je 1891. godine proglasio bouquinistes sastavnim djelom pariške kulture i da se prodavačima dopušta da izlažu svu štampu na licu mjesta, čime su rođeni simbolični zeleni štandovi koje svi poznajemo i cijenimo! Bouquinistes ne plaćaju porez niti najamninu, ali se moraju pridržavati strogih propisa boksova u kojima se nalaze. Dozvole im vrijede pet godina, pri čemu moraju biti otvoreni najmanje četiri dana u se sedmici(osim po lošem vremenu). Knjižari su odgovorni za održavanje četiri štanda kojima upravljaju, a glavni dio njihove prodaje trebao bi dolaziti od knjiga, antiknih papira ili grafika. U jednom od svoja četiri štanda dopušteno im je prodavati kovanice, razglednice, poštanske marke i druge suvenire.

Bouquinistes su postali toliko temeljni dio grada da su 1992. godine proglašeni UNESCO-vom svjetskom baštinom!  A postoji i lijepa izreka: „Seina je jedina rijeka na svijetu koja teče između dvije police s knjigama”.

izvor : BURO