Kako ostati svoja? Amila Lačević-Ćoralić o ljubavi, majčinstvu i životnom kompasu

Amila Lačević-Ćoralić je sasvim obična žena koja se, kroz različite faze života i uloge, stalno vraća istom pitanju ” Kako ostati svoja”. Voli more, estetiku, riječi, tišinu i gradove s dušom. Ne vjeruje u savršenstvo, ali vjeruje u autentičnost. To joj je uvijek bio kompas.

Amila je Sarajka, po struci novinarka, s desetljećem rada u medijima, a nakon toga u institucionalnom komuniciranju.

Njen život, stil, način pričanja, odiše autentičnošću, vraća u momenat, da ipak negdje na ovom svijetu, postoje ljudi kao ona, dobre duše, spremna za razgovor, za smijeh, za obične stvari.

U razgovoru sa Amilom smo se dotakli tema kao što su majčinstvo, ljubav, izbor partnera, a i nezaobilaznog Sarajeva, jer rijetki ga kao ona mogu i opisati . Pričali smo i njenom brendu „Femme by Shmeezla“

Često si pisala o Sarajevu i njegovoj duši – šta za tebe predstavlja taj grad i šta te za njega najviše veže?

Sarajevo je moje. Sarajevo je grad koji te ne mazi, ali te oblikuje. Njegova ljepota je u slojevima, u pukotinama, u emociji koja se ne da zapakovati. Veže me osjećaj pripadnosti koji nije uvijek lagan, ali je iskren. Ovdje sam naučila da tuga i radost mogu postojati u istoj rečenici.

 Kako si se odlučila na brend „Femme by Shmeezla“ i spremaš li nam nešto novo?

Sasvim slučajno, mada ništa u životu nije slučajno. Često sam bila u situaciji da mi se svidi neki odjevni predmet koji se u Sarajevu ne može kupiti ili je, za naš standard, neprihvatljivo skup, pa sam poželjela da takve komade radimo ovdje – jednako lijepe, ali prilagođene našim mogućnostima.

Želja je bila napraviti stvari koje će biti funkcionalne i iskoristive, nosive od posla do večernjeg izlaska, udobne, od prirodnih materijala i cjenovno pristupačne.

„Femme“ je nastao iz potrebe da se ženama obrati tiho, ali jasno. Bez vike, bez pritiska, bez šablona. To je prostor u kojem ženstvenost nije obaveza, nego izbor.

Imam neke ideje i nadam se da ću ih uspjeti realizirati ovog proljeća.

Zbog čega si krenula u influenserske vode – da li si tu osjetila slobodu i dobrotu prema onome što stvaraš?

Nisam krenula – potpuno neplanirano se desilo. Iz želje da u slobodno vrijeme dam svojoj kreativnosti oduška, da imam neki svoj ventil za razonodu. Počelo je kao online dnevnik u kojem se okupljam s prijateljima i poznanicima, gdje u slobodno vrijeme komuniciramo, razmjenjujemo poruke, iskustva, recepte, šalimo se i opuštamo.

Kroz godine se okupio veliki broj žena u dobi od 25 do 45 godina koje često ističu da uživaju u načinu na koji predstavljam svakodnevicu – bez glume i lažnog sjaja, iskreno, kroz šalu, ali i otvoreno govoreći o situacijama s kojima se svaka od nas može poistovjetiti. Imamo zaista predivnu komunikaciju, družimo se, podržavamo i bodrimo jedna drugu kroz razne životne situacije i prepreke. To je mjesto razonode, opuštanja i bijega u lijepe teme na kraju radnog dana.

Usput sam shvatila da moj glas ima put do drugih žena. Ne da im kažem kako da žive, nego da ih podsjetim da nisu same. Sloboda je tu kada nemate želju, niti pokušavate, da se svima svidite. A dobrota kada stvarate iz istine, a ne zbog algoritma.

Sad mali zaokret na emocije  – šta je kliknulo pa si znala da je tvoj muž taj?

Mir. Ne onaj dosadni, nego onaj koji te smiri iznutra. Znala sam jer nisam morala glumiti nijednu verziju sebe. Ljubav je prestala biti borba, a postala oslonac.

Misliš li da i danas društvo stvara pritisak i muškarcima i ženama kada je brak u pitanju?

Apsolutno. Samo su pritisci drugačije upakovani. Ženama se i dalje mjeri vrijeme, muškarcima uspjeh. Brak se često predstavlja kao cilj, a rijetko kao odgovornost i svakodnevni rad. Mislim da je važnije biti spreman, nego „na vrijeme“.

Imate predivnog dječaka koji već diše svojom energijom – kako je biti roditelj Isaku i kako te je majčinstvo promijenilo?

Hvala puno. Biti Isakova mama je nešto najljepše na svijetu i, u isto vrijeme, najveće ogoljavanje mog bića. Kada se rodio, kao da je neko sve slojeve koje sam godinama gradila – i dobre i odbrambene – lagano skinuo. Ostala sam ja, u najiskrenijoj verziji sebe.

Naučio me strpljenju kakvo nisam znala da postoji. Naučio me granicama, ne samo onima postavljenim drugima, nego i onima koje moram čuvati u sebi da bih mogla biti dobra mama. Naučio me i bezuslovnoj ljubavi koja je posvećena i svakodnevna.

Majčinstvo me promijenilo tako što me je vratilo onome što je zaista važno. Prestala sam juriti stvari koje nemaju težinu, a počela vrednovati mir, prisutnost i male trenutke. Njegov osmijeh me prizemljuje, njegov zagrljaj me omekšava, a njegova energija me podsjeća da je život nešto što se živi sada, a ne negdje u planovima.

S njim sam naučila da je ljubav proces, rast i stalno učenje. I da je ono najljepše u životu zapravo vrlo jednostavno.

Koji bi tvoj savjet bio roditeljima koji se bore za potomstvo?

Njihova bol je stvarna i duboka, i uglavnom nevidljiva drugima. To je tiha borba koja se vodi u mislima, u nadama, u svakom čekanju i svakom razočaranju. Moj savjet nije da budu jaki na silu, jer ponekad je najveća snaga upravo u tome da sebi dozvoliš da budeš ranjiv.

Rekla bih im da budu nježni prema sebi, da ne mjere svoju vrijednost kroz rezultate, nalaze, datume i ishode. Njihova želja, strpljenje i borba govore o njihovom ogromnom srcu i ljubavi koju u sebi nose, a koju će jednog dana podijeliti i prenijeti na neke male, mirisne obraze.

Za kraj – koje je tvoje geslo u životu, ono koje ti daje gorivo svaki dan?

Moje životno geslo je da ljepota uvijek postoji, samo je moramo znati vidjeti.

Vjerujem da se život ne mjeri velikim događajima, nego malim, običnim trenucima koji nas izgrade bez buke.

I vjerujem u ljubav – onu koja ti svaki dan vrati kompas i kaže: „Tu si gdje treba da budeš.“

Mislim da je to gorivo – ta sposobnost da se zaustavim, udahnem i zahvalim na onome što je već tu.