KAKO OSTATI ČOVJEK KAD ŽIVOT POSTANE BORBA? Sanja Raković o vjeri, ljubavi, prijateljstvu i karcinomu
Životna borba Sanje Raković
Banjalučanka, Sanja Raković, ima 45 godina i prije svega je kćerka, sestra, supruga, majka, prijatelj i žena koja je prošla kroz najtežu životnu borbu – borbu s karcinomom.
Po struci je ekonomista, ali ju je život naučio da se bavi i mnogo dubljim, važnijim stvarima – podrškom, suosjećanjem i iskrenim razumijevanjem prema onima koji se bore, a i prema svim ljudima do kojih joj je stalo.
Za “Novosti Plus” ispričala je svoju životnu priču, svoju borbu i kako se osjećala kada joj je književnica Neda Đukić Borovojević rekla da želi da piše knjigu o njoj.
Knjiga koja svjedoči o snazi i vjeri
Neda Đukić Borovojević napisala je knjigu pod nazivom „Proći će“ – potresno i nadahnjujuće svjedočanstvo Sanje Raković o borbi s karcinomom dojke, liječenju u Turskoj i vjeri u život uprkos svemu. Knjiga je nastala u sklopu dvoknjižja “Karcinom je samo dijagnoza”.
Knjiga hrabosti i sreće
Možete li nam reći kako ste se osjećali kada Vam je Neda saopštila da želi da oživi u knjizi Vaš lik, Vaš život, borbu, hrabrost i bol?
Bila sam duboko dirnuta. Osjećaj da neko vidi vrijednost u tvojoj borbi, da prepozna snagu i bol koju nosiš i da želi to pretočiti u riječi koje mogu pomoći drugima – to je nešto što nema cijenu. Bila sam i počašćena i emotivno potresena, jer to znači da moja priča više nije samo moja – ona postaje snaga za druge.
Trenutak saznanja dijagnoze
Kako ste se osjećali u trenutku kada ste saznali dijagnozu?
To je trenutak koji nikada ne zaboravite. Svijet stane. Srce preskoči, misli se rasprše u hiljadu pravaca, ali ni u jednom ne nalazite utjehu. Osjetila sam strah, tugu, nevjericu. Najviše me boljela pomisao da ću biti daleko od svojih, jer sam se liječila u Turskoj. Ta fizička udaljenost od porodice činila je moju borbu još težom.
Presudna psihološka prekretnica
Koja je za Vas bila presudna psihološka prekretnica?
Presudna prekretnica desila se onog trenutka kada sam shvatila da ne mogu kontrolisati ishod, ali mogu kontrolisati svoj stav. Kada sam odlučila da neću dopustiti da bolest definiše ko sam ja. Odlučila sam da se borim ne samo za sebe, već i za sve koji me vole i kojima značim, posebno za svoju djecu kojima sam itekako još bila potrebna. U toj odluci pronašla sam najveću snagu.
Izvori hrabrosti i istrajnosti
Šta Vam je pomagalo da ostanete hrabri i istrajni?
Ljubav. Ljubav moje porodice, prijatelja i onih koji su bili uz mene čak i kada nisu mogli biti fizički prisutni. Podrška mojih prijateljica koje su ostavljale svoje živote da bi bile sa mnom na liječenju, one su me dizale i kad bi se desio trenutak pada, i vjera – vjera u život, u ozdravljenje, u bolje sutra. Svaki osmijeh koji sam primila, svaka poruka podrške, činili su moje korake lakšim.
Snaga vjere u borbi
Koliko Vam je vjera u Boga pomogla?
Vjera mi je bila stub. Kada sve drugo utihne, kada se suočite sa sobom i svojim strahovima, vjera je ta koja Vam da snagu da ustanete. Molitva mi je bila utočište, a osjećaj da nisam sama – najveća utjeha. Znala sam da sve što mi se dešava ima svoj viši smisao.
Poruka svijetu nakon borbe
Koje ključne stvari biste poručili svijetu, poslije ovog iskustva?
Nikada ne potcjenjujte snagu unutrašnje borbe. Svaka bitka, ma koliko teška bila, donosi sa sobom priliku za rast, za novu perspektivu. Život je dragocjen i nema garancije za sutra – zato volite danas, grlite, praštajte, budite tu jedni za druge. Najvažnije – nikada ne gubite nadu.
Ljubav kao spas svijeta
Po Vašem mišljenju, šta spašava svijet, da li je to ljubav?
Apsolutno – ljubav. Ljubav nas drži, pokreće, iscjeljuje. Ona je snaga koja ne traži mnogo, a daje sve. U ljubavi se rađa saosjećanje, razumijevanje, podrška – sve ono što nas čini ljudima.
Kako sačuvati zajedništvo u vremenu osamljivanja
Čini mi se nekad da pomalo lutamo danas, odmaknuti od suštinskih hrišćanskih principa, ljubavi i zajedništva, zgrčeni u rečenici „Misli na sebe“, a svijet nismo samo mi, svijet su ljudi oko nas i sa njima zajedno mi. Kako održati, po Vašem mišljenju, balans u tome, gdje svijet navija za separatizam i osamljivanje?
Vjerujem da je jedini način da ostanemo ljudi – da budemo jedni drugima ljudi. Moramo se podsjećati na vrijednosti koje ne blijede – solidarnost, saosjećanje, zajedništvo. U vremenu koje nas gura u izolaciju, potrebno je još jače da se držimo jedni za druge. Da se pogledamo u oči, da se čujemo, da budemo oslonac jedni drugima. Jer samo tako možemo biti svijet u kojem vrijedi živjeti.
Sadržaj
